|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Što govore tradicije o salonitanskim/solinskim mučenicima?

 

Onovremena svjedočanstva o prilikama na istočnom Jadranu od prve polovice VII. do kraja VIII. stoljeća su prilično oskudna, osobito obzirom na središnji dio tog područja, tj. današnje hrvatske krajeve. Tako je primjerice španjolski kroničar Izidor Seviljski (druga pol. VI. st. – 636.) u drugom izdanju svojeg „Velikog ljetopisa“ oko 627. godine zabilježio da su „Slaveni“ oduzeli „Rimljanima“ (tj. Bizantskom Carstvu) „Grčku, koje je Dalmacija prva pokrajina, zatim Epir, Helada…“. Nadalje, langobardski povjesničar Pavao Đakon (o. 720. – o. 799.) piše kako su „Slaveni“ 642. godine prešli Jadransko more i prodrli do južne Italije, tj. u blizinu grada Siponta (na mjestu današnje Manfredonije), gdje su se utaborili: “Došli su s mnogo “ne dugih” brodova te posjeli tvrđavu grada Siponta. Oko zidina iskopali su skrivene jame pa je u jednu od njih upao i Ajo, vojvoda Beneventskog carstva. Njegov skrbnik Rodoaldo na tu vijest pohita pod Sipont i stane se Slavenima obraćati na njihovom jeziku što ih je učinilo neodlučnima za borbu pa su poraženi, otplovili otkud su i došli.“

Minijatura koja prikazuje flotu Tome Slavena početkom IX. stoljeća; iz djela bizantskog kroničara Ivana Skilice

Iz posljednjeg zapisa može se iščitati kako je srednjodalmatinska obala polovicom VII. st. već bila čvrsto u rukama Slavena, koji su već gotovo cijelo stoljeće, ponekad i u savezu s Avarima, prodirali iz dubine kontinentalne unutrašnjosti. Tako su ratovi, demografske i etničke promjene doveli do procesa dalekosežnih promjena od kojih nije bila izuzeta ni tadašnja crkvena organizacija. Primjerice, samo salonitanska biskupija je sredinom VI. stoljeća obuhvaćala čak dvanaest biskupija: u primorju od Raba (Arba) do Cavtata (Epidaura) te u unutrašnjosti od Siska (Siscia) preko Zenice (Bistue) do Konjica (Martara). Međutim, kršćanstvo je teško stradalo u nemirnom razdoblju „seobe naroda“ , osobito krajem VI. i početkom VII. stoljeća, kada je i crkvena organizacija u unutrašnjosti praktično nestala: do 587. godine iščezle su biskupije u Celju i Ljubljani. Tada je na istočnom Jadranu započelo razdoblje koegzistencije između već ukorijenjenog kršćanstva s jedne i poganstva doseljenih Slavena s druge strane.

Položaj Manfredonije (na mjestu nekadašnjeg Siponta) – cilja neuspješnog slavenskog pohoda preko Jadrana 642. godine – u odnosu na srednjodalmatinsku obalu; istočnojadranski prostor i Apeninski poluotok oko 600. godine;

Vjerojatno jedan od prvih susreta između još uvijek poganskih slavenskih plemena i kršćanskih vjerovjesnika na istočnoj obali Jadrana dogodio se u vrijeme pape Ivana IV. (640. – 642.), koji je bio porijeklom upravo iz Dalmacije. Naime, prema zapisima sačuvanim u „Liber Pontificialis“ tadašnji je papa „poslao opata Martina s mnogo novca po cijeloj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenih kršćana koje su zarobili pogani“, kao i da pritom prikupi kosti istarskih i dalmatinskih mučenika kako bi se zaštitile od uništenja. Relikvije koje su bile donesene u Rim bile su položene u oratorij Sv. Venancija smješten uz krstionicu bazilike Sv. Ivana Lateranskog. Kapela Sv. Venancija je tada bila ukrašena mozaikom s nizom svetaca i mučenika koji je ostao sačuvan sve do danas, a redoslijed kojim su prikazani je slijedeći: Paulinijan, Telije, Asterije, Anastazije, papa Ivan IV., Venancije, sv. Ivan Evanđelist, sv. Pavao, Djevica Marija, sv. Petar, sv. Ivan Krstitelj, Dujam, jedan anonimni papa, sv. Mavro, Septimije, Antiohijan i Gajan.

Lateranski mozaik s prikazima salonitanskih/solinskih mučenika iz Dioklecijanovog doba: Paulinijana, Telija, Asterija, Anastazija, Dujma, Septimija, Antiohijana i Gajana

Pitanje je li opat Martin doista prenio kosti sv. Dujma u Rim ostaje otvoreno, međutim Splićani su stoljećima čvrsto vjerovali kako se kosti tog salonitanskog/solinskog mučenika nalaze upravo u njihovom gradu. Postojanje te tradicije je bilo ključno kako bi ranosrednjovjekovna splitska nadbiskupija stekla apostolsko podrijetlo, što je sa sobom nosilo i posebne povlastice. Istom statusu su primjerice težili i drugi jadranski gradovi: tako je Akvileja svojatala za svoga osnivača sv. Marka, a Ravenna sv. Apolinara, koji je bio učenik sv. Petra. Prema istom obrascu, u okviru splitske crkve – kao nasljednice salonitanske crkve nastala je legenda o Dujmu kao učeniku sv. Petra. Tako se u najstarijim izvorima navodi da je Dujam bio mučen ne u vrijeme cara Dioklecijana početkom IV. st., nego cara Trajana (98. – 117.) početkom II. stoljeća. Prema toj verziji Dujmovog života, budući biskup Salone rodio se u Antiohiji tj. današnjoj Siriji. Njegov otac Teodozije je bio Sirijac, a majka Migdonija Grkinja.

Ciklus slika iz Dujmova života „Sv. Petar šalje sv. Dujma u Dalmaciju“ i „Sv. Dujam propovijeda kršćanstvo na solinskom forumu“; Pietro Ferrari, 1683. – 1685. (dekoracija kora splitske katedrale)

Dujmovi poganski roditelji su slušajući propovijed sv. Petra prihvatili kršćanstvo i krstili se zajedno sa svojim sedmogodišnjim sinom. Tada je Dujam ostavio roditeljski dom i zajedno s drugim učenicima slijedio sv. Petra na njegovim vjerovjesničkim putovanjima. Tako je iz Rima, gdje je bila Petrova stolica, stigao u Salonu  i uz mnoga čudesa obratio brojne pogane. Prema istoj legendi, raspravljao je s filozofom Pirgom i sagradio crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Međutim, Dujma su poganski svećenici u Saloni optužili pred rimskim prefektom Maurelijanom, koji ga je osudio na smrt. Tako je, nakon svečeve mučeničke smrti 7. svibnja 107. godine, njegovo tijelo bilo sahranjeno u salonitanskoj crkvi koju je sam izgradio. Nadalje, kako predaja kaže, prvi legendarni splitski nadbiskup – Ivan Ravenjanin je relikvije sv. Dujma prenio u Split, gdje se štovanje salonitanskog biskupa kontinuirano nastavilo sve do danas.

Ciklus slika iz Dujmova života „Sv. Dujam krsti Solinjane“ i „Sv. Dujam ozdravlja bolesnike pred očima prefekta Maurilija“; Pietro Ferrari, 1683. – 1685. (dekoracija kora splitske katedrale)

Kasnije je splitski kroničar Toma Arhiđakon u svojem djelu „Historia Salonitana“ ponudio objašnjenje kako su zapravo postojala dva Dujma: Dujam – učenik sv. Petra (biskup i osnivač solinske/splitske crkve) te Dujam – Maksimijanov sobar, koji je bio mučen u vrijeme cara Dioklecijana (284. – 305.). Naposljetku je, zahvaljujući istraživanjima solinskog povjesničara don Frane Bulića tek u posljednih stotinjak godina ipak prevladao stav o postojanju samo jednog salonitanskog mučenika sv. Dujma, koji je živio u drugoj polovici III. odnosno početkom IV. stoljeća. Uz Dujma, u Saloni su u Dioklecijanovo vrijeme mučeništvo doživjeli i svećenik Asterije, đakon Septimije, tangar Anastazije (Staš), zatim Feliks, Viktor, Telije, Antiohijan, Paulinijan i Gajan. Iako o životu većine tih salonitanskih/solinskih mučenika nisu sačuvani opširniji podatci, njihovo štovanje u antičkoj Saloni je nedvojbeno utvrđeno, dok se sv. Anastazija i danas časti kao suzaštitnika Splita.

Ciklus slika iz Dujmova života „Mučenje sv. Dujma“ i „Smrt sv. Dujma“; Pietro Ferrari, 1683. – 1685. (dekoracija kora splitske katedrale)

Kao što su kosti sv. Dujma i sv. Anastazija bile prenesene iz Salone u Split (a možda i dalje u Rim), tako je i tijelo sv. Demetrija (Dmitra) u tim nemirnim vremenima iz Sirmija (današnje Srijemske Mitrovice) bilo preneseno u Solun na obalama Egejskog mora. Tako je sv. Demetrije daleko od mjesta svoga mučeništva postao grčki nacionalni svetac. Relikvije druge srijemske mučenice – sv. Anastazije, još su u drugoj polovici V. st. bile prenesene u Konstantinopol, da bi ih car Nicifor, nakon izmirenja sa Zadranima, početkom IX. stoljeća darovao zadarskom biskupu Donatu. Tako se danas sv. Anastazija u Zadru štuje kao gradska suzaštitnica pod hrvatskim narodnim imenom – sv. Stošija. I drugdje na istočnojadranskom prostoru kosti mučenika su kao dragocjeni zalog bile prenesene u sigurnije krajeve: relikvije Fortunata, Donata, Silvana, Venusta i Hermagore u Akvileju, a potom iz Akvileje djelomično u Concordiu (Portoguraro) i Milano. Iako je Hermagora mučeništvo doživio u panonskim krajevima za cara Dioklecijana, akvilejska crkva ga je također proglasila učenikom sv. Petra i prvim biskupom Akvileje.

Mučenici panonskih krajeva istočnojadranskog prostora relikvije kojih se danas nalaze u Grčkoj, Hrvatskoj i Italiji: sv. Demetrije (bizantska ikona X. st.); sv. Anastazija (bizantska ikona XIV. – XV. st.); freska koja prikazuje stanovnike Akvileje kako predstavljaju Hermagoru evanđelistu Marku (Akvileja, oko 1180.)

Naposljetku, uz najpoznatije salonitanske/solinske mučenike Dujma i Anastazija, zanimljivo je istaknuti i lokalnu tradiciju o „svetom Jurju Solinjaninu“ – legendarnom biskupu Salone, koji je prema predaji također bio mučen u doba Dioklecijanovih progona. Zanimljivo je kako ta tradicija svjedoči i o odnosu između kršćanstva starosjeditelja i slavenskog poganstva doseljenih plemena. Naime, crkveni povjesničar Daniele Farlati (1690. – 1773.), jedan od autora djela „Illyricum sacrum“, pozivajući se na stara crkvena vrela navodi: „Ona slavenska legenda, koja se svake godine na dan sv. Jurja obično nekoć u njegovoj crkvi kod Dalmata za propovijedi recitirala (…) Kad je nekoliko stoljeća kasnije, u sedmom stoljeću, Salona uništena, ime i sjećanje na Jurja Solinjanina svugdje je gotovo nestalo“. S obzirom na tu „slavensku legendu“ Farlati odmah zatim izričito spominje crkvu sv. Jurja na Putalju riječima: „Nekoć u Jurjevu hramu u Kaštel Sućurcu, prije svečane žrtve, običavalo se recitirati s pozornice u okružju zbijenog mnoštva, ugodnim i ljupkim suglasjem, povijest napisanu na slavenskom, o životu i mučeništvu svetoga Jurja, kao i o njegovoj slavnoj pobjedi protiv ubijenog Zmaja.“ Važno je istaknuti kako se u postojanje „svetog Jurja Solinjanina“ nije sumnjalo sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća.


Mramorni polukružni luk crkvene pregrade s natpisom pronađen u Kaštel Sućurcu, koji potječe iz VII./VIII. st.; arheološki lokalitet uz sadašnju crkvu sv. Jurja na Putalju

Crkve posvećene sv. Jurju često su bile građene na mjestima starijih, poganskih kultova, upravo s ciljem konačnog uklanjanja poganstva, a tako je bilo i s crkvom na Putalju nedaleko Solina, iznad današnjeg Kaštel Sućurca. Naime, ta se crkva nalazi uz brdo znakovitog naziva – Borun ili „monte Borun“ (tj. Perunovo brdo). Prema tome, začetke štovanje sv. Jurja na području Kaštel Sućurca treba povezati s nastojanjem kršćanskih vjerovjesnika da nekadašnji slavenski pogani u kršćanskim svecima, kao što je sv. Juraj (ili u konkretnom slučaju „sveti Juraj Solinjanin“) vide osobine božanstva kojeg su do tada štovali i lakše prihvate novu religiju – kršćanstvo. Naime, kao što je sv. Juraj odnio „slavnu pobjedu“ protiv „ubijenog Zmaja“, tako je i Jarilo pobijedio Velesa u liku čudovišne zmije ili zmaja. Slavensko božanstvo koje se krije pod imenom sv. Jurja jest Perunov sin – Jarilo, koji se rodio na gori, u domu očevu (tj. Perunovu), što objašnjava smještaj njegovih svetišta (kasnijih crkava posvećenih sv. Jurju) uz vrhunce posvećene Perunu: Borun (tj. Perunovo brdo) – iznad Kaštela, odnosno Veliki Perun – iznad Žrnovnice. Osim toga, Jarilo donosi prirodi plodnost upravo u drugoj polovici travnja, kada je i spomendan sv. Jurja. Tako su se u dugotrajnom procesu miješale kršćanske i slavenske poganske tradicije te nastajale nove, o čemu danas svjedoče tek rijetki tragovi.

“Regnum Croatorum” – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Autor radova i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima i časopisima te kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u