|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

„Bože naš, milostiv budi državi rimskoj“ – konačna propast Salone

 

Pretpostavlja se kako je u Saloni, nekadašnjoj metropoli rimske provincije Dalmacije, u vrijeme njenog procvata živjelo oko 50 000 stanovnika, dok se unutar gradskih zidina nalazio veličanstveni amfiteatar od kojega su danas nažalost ostale samo ruševine. Osim toga, Salonu je krasilo nekoliko ranokršćanskih bazilika čiji se ostatci naziru i danas, a između kojih se tzv. basilica urbana (u sklopu episkopalnog centra) osobito ističe svojom veličinom. Koliko je antičko doba bilo graditeljski i civilizacijski superiorno u odnosu na kasnije srednjovjekovno svjedoči činjenica da na području današnje Dalmacije tijekom cijelog Srednjega vijeka nije bila izgrađena niti jedna crkva barem približnih dimenzija poput te monumentalne salonitanske katedrale. Također, gradski bedemi Salone pružali su se više od 4 kilometra, dok su primjerice glasovite dubrovačke zidine dosezale nepuna 2 kilometra. Naposljetku, više od stotinu kula čuvalo je pristup Saloni s kopna, dok je grad s morske strane bio zaštićen osobito sigurnim i dubokim zaljevom.

Rekonstrukcija izgleda nekadašnjeg episkopalnog centra Salone (prema E. Dyggveu); današnje ruševine sjeverne bazilike (tzv. basilica urbana)

Stoga je teško shvatiti kako je jedan takav velegrad ipak doživio propast, dok je njegovo stanovništvo našlo utočište unutar dimenzijama neusporedivo manje Dioklecijanove palače. Čak je i splitski kroničar Toma Arhiđakon još sredinom XIII. stoljeća smatrao da je Salona postala plijenom osvajača, ali tek nakon što su njezini građani ogrezli u nemoralu, dok je snažna vlast koja bi ih okupljala u međuvremenu iščezla. Tako se u njegovoj kronici zvanoj Historia Salonitana može pročitati kako je za konačno uništenje Salone bio „zaslužan“ neki neimenovani vojvoda doseljenih „Gota“ koji je uspio bez veće borbe zauzeti grad spalivši ga do temelja. Prema Tomi, jedan dio stanovnika Salone u panici se ukrcao na brodove pobjegavši iz grada, dok su one koji su u njemu ostali okrutni „Goti“ ubili ili zarobili. „Hrvatska kronika“ (prijevod Ljetopisa popa Dukljanina na hrvatski jezik iz XIV. stoljeća) također navodi kako jedan „gotski“ vođa: „pride u Bosnu, i slize u Dalmaciu i rasu primorske grade: Dalmu, Narun i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju“, dok nekoliko desetljeća kasnije drugi „gotski“ vladar kao neprijatelj kršćana: „mnoge grade i mista krstjanska raščini, a krstjane u hlapstvo (tj. ropstvo) obrati. I tako primorske gradove zgora rečene (tj. Delminij, Naronu, Salonu, Scardonu) … dorasu i u hlapšćinu obrati“.

Salonitanska Tyche – reljef koji predstavlja personifikaciju grada Salone nastao je vjerojatno između 337. – 361. tj. za vladavine cara Konstancijana, a nalazio se iznad gradskih vrata (Porta Caesarea); ženska figura s krunom u obliku gradskih zidina u desnoj ruci drži stijeg sa skraćenim nazivom Salone: MIVSF (Martia Iulia Valeria Salona Felix)

Vlastitu verziju priče o propasti Salone zapisao je sredinom X. stoljeća i bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“. Međutim, iako je i Porfirogenet smatrao kako je nekad moćna Salona postala plijenom osvajača, on tu ulogu nije poput arhiđakona Tome i popa Dukljanina „dodijelio“ već doseljenim arijanskim Gotima, nego poganskim Avarima i Slavenima koji su iznenada pristigli iz duboke unutrašnjosti prekodunavskih krajeva. Tako su prema bizantskom caru-piscu rimske jedinice upućene iz Salone jednoga dana prešle granicu rijeke Dunav i stigavši na „barbarsko“ područje zatekli blago, žene i djecu svojih neprijatelja te ih opljačkali. Kada su Slaveni, odnosno Avari, shvatili što se dogodilo pripremili su zasjedu čekajući idući napad. Tako su lako porazili nespremne Salonitance i oduzeli im odjeću i zastave. Potom su Avari i Slaveni, prerušeni u čete rimske vojske, stigli pred Salonu. Stanovnici grada videći poznate insignije naivno su pomislili kako je doista riječ o njihovim vojnicima koji su se vratili s dunavske granice, pa su širom otvorili vrata neprijatelju koji je potom razorio grad.

Cemeterijalna bazilika i ranokršćansko groblje na Manastirinama unutar ruševina antičke Salone

Kao što svjedoče povijesni izvori Goti, točnije Ostrogoti, su doista tijekom prve polovice VI. stoljeća s Bizantom vodili česte borbe za posjed Salone, kao što su nekoliko desetljeća kasnije i slavenske skupine prijetile toj dalmatinskoj metropoli. Tako primjerice papa Grgur Veliki u jednom pismu upućenom salonitanskom biskupu Maksimu oko 600. godine izražava svoje žaljenje zbog približavanja Slavena jadranskim obalama: „Što se, pak, tiče naroda Slavena koji vam doista prijeti, jako sam snužden i zabrinut…“. Međutim, unatoč mnogo kasnijim zapisima u domaćim i inozemnim kronikama te literarnim djelima naraciju o tome kako je Salona doživjela svoju propast postavši lak plijen osvajača, treba odbaciti kao legendu i plod mašte. Naime, kako novija historiografija zaključuje do konačnog gašenja urbanih funkcija metropole rimske Dalmacije i propasti grada došlo je postupnim propadanjem koje je trajalo više desetljeća. Naime, kao i na cijelom istočnojadranskom području tako je i u širem zaleđu Salone druga polovica VI. stoljeća bila obilježena općom nesigurnošću, što je svakako negativno utjecalo na trgovačko-ekonomske odnose i naposljetku dovelo do drastične depopulacije tih krajeva. Justinijanovom rekonkvistom na Zapadu i dugotrajnim borbama za podvrgavanje Ostrogotskog Kraljevstva u Italiji i Dalmaciji rimska vlast na istočnim obalama Jadrana je doista bila obnovljena, ali je prostor dubljeg jadranskog zaleđa, tj. Panonije ostao otvoren još opasnijim neprijateljima – Avarima. Naime Langobardi, (dotadašnji bizantski saveznici u ratu s Ostrogotima) su 568. godine iz panonskih krajeva prešli u Italiju čime je Apeninski poluotok ponovno potonuo u ratni kaos.

Bizantsko Carstvo oko 555. godine, nakon Justinijanove rekonkviste na Zapadu kojom su pod rimsku vlast vraćena područja u Dalmaciji, Italiji, Africi i južnom dijelu Hispanije

Na suprotnoj obali – području Balkana, tj. južno od Save i Dunava, još od sredine VI. stoljeća učestale su provale slavenskih plemena. Tako su Slaveni, kako bilježe povijesni izvori, 548. godine prodrli sve do Drača u današnjoj Albaniji, a potom i u unutrašnjost Dalmacije. Te prve slavenske provale preko Dunava na područje Dalmacije možda su također bile povezane i sa jadranskom Totilinom ofenzivom kao zadnjom fazom Gotskog rata. Uskoro potom slavenskim upadima pridružili su se i Avari iz Panonije. Primjerice, 586. godine zabilježena je provala čak 10 000 avarskih Huna Kutrigura koji su prešavši rijeku Savu pustošili po Dalmaciji. Tako su slavenski upadi, paralelno s provalama Avara, kroz duži vremenski period konačno doveli do trajnog naseljavanja Slavena. Naime, kada su se Avari trajno učvrstili na panonskom području sjeverno od Save i Dunava oblikovao se moćni avarsko-slavenski plemenski savez, kojem se bizantski carevi nisu imali imali snage odlučno suprotstaviti. Također, na cijelom Sredozemlju, pa tako i u istočnojadranskim krajevima, od oko 540. pa sve do sredine VIII. stoljeća zabilježeno je nekoliko epidemija kuge. Primjerice, val epidemije kuge je 559.-561. pogodio i istarski poluotok. Kuga se na obalama Jadrana pojavljivala u nekoliko navrata tijekom druge polovice VI. stoljeća te je uz ratna pustošenja značajno doprinosila depopulaciji stanovništva.

Umjetnički prikaz tzv. Justinijanove kuge – pandemije koja je zahvatila Bizantsko Carstvo, a potom i ostatak Sredozemlja za vrijeme vladavine bizantskog cara Justinijana (Vilius Petrauskas)

Tako je Istočni Jadran zahvatio proces dalekosežnih promjena. Gospodarsku krizu, ratne nedaće i kužne epidemije pratila je dezintegracija društva kao i dugotrajno propadanje gradova, osobito velikih središta poput Salone i Narone koji su ovisili o svojem širem okruženju. Kao što su migracijski valovi zahvatili cijelu provinciju, tako se i u gradskim središtima, uključujući metropolu Salonu, značajno smanjio broj stanovništva, čime su ujedno slabile i urbane obrambene funkcije. Istovremeno, neprijatelj se opasno približavao: na širem istočnojadranskom području uslijed provala Slavena do 587. godine iščezle su biskupije u Celju i Ljubljani, kao i langobardsko naselje u Kranju. Godine 593. zabilježeni su sukobi Slavena s germanskim Bavarcima u zapadnoj Karantaniji. Avarski kagan je (vjerojatno zajedno sa slavenskim skupinama) 597. krenuo prema Jadranskom moru i osvojio grad „Vonke“, koji se nalazio negdje u širem zaleđu Salone. Slaveni su oko 600. prema svjedočanstvu pape Grgura Velikog: „ušavši u Istru, već počeli nadirati u Italiju“. Također, prema jednom mletačkom kroničaru Langobardi su s Avarima i Slavenima iste godine napali i opustošili granice Istre, dok su potom 611. godine „nitkovi Slaveni, ubivši vojnike, opljačkali Istru na način dostojan suza“. Iako Slaveni naposljetku nisu uspjeli prodrijeti na Apeninski poluotok sa sjeveroistoka, zabilježeno je kako su Langobardi 642. godine kod Siponta uspjeli pobijediti neke slavenske skupine, koje su na jug Italije stigle morskim putem, vjerojatno iz današnje srednje Dalmacije, što znači da je istočna obala Jadrana već tada bila čvrsto u slavenskim rukama.

Rekonstrukcija izgleda avarskih, bugarskih i slavenskih ratnika na balkanskom području, VI.-VIII. st.

Tako su od druge polovice VI. stoljeća kontinentalno zaleđe istočnojadranske obale kontinuirano zapljuskivali valovi slavenskih prodora iz unutrašnjosti Europe, što je uz istodobnu depopulaciju autohtonog stanovništva naposljetku dovelo i do značajnih etničkih promjena. Završetkom tog procesa, zemlja između rijeke Soče u istočnim Alpama i rijeke Bojane uz Skadarsko jezero se uglavnom poslavenila, uz izuzetak primorskih gradova i otoka gdje se romansko stanovništvo djelomično održalo još stoljećima, tj. sve do kasnog srednjovjekovlja. Predslavenska etnička cjelina očuvala se samo na rubnim dijelovima Istočnog Jadrana – na krajnjem sjeveroistoku (širem prostoru između Istre i Venecije) i krajnjem jugoistoku (od Skadarskog jezera do Otranskih vrata), gdje će se kroz stoljeća formirati jezgra albanskog naroda. Obzirom na panonske krajeve kontinuitet korištenja naziva nekih gradova (npr. Srijemska Mitrovica – Sirmium, Sisak – Siscia, Celje – Celeia) upućuje na zaključak kako je jedan dio iliroromanskog stanovništva ipak opstao. S druge strane, dobar dio se povukao prema sigurnijem jugu, odnosno dalje na zapad ili istok. U tim nesigurnim vremenima naseljavanje u ravnicama zamijenjeno je lako branjivim prostorima, a u unutrašnjosti Dalmacije nepristupačnijim planinskim predjelima. Stanovništvo uz samu jadransku obalu spas je tražilo u dobro branjenim gradovima ili na otocima. Tako je u nekim gradovima očuvan kontinuitet stanovništva u prostoru (Kotor, Trogir, Zadar, Rab, Osor i Krk), dok je u drugim slučajevima došlo do bližeg ili daljeg izmještanja urbanih središta (Salona – Split, Epidaur – Dubrovnik).

Natpis na salonitanskom sarkofagu opatice Ivane: „Hic requiescit in pace sanct(a) ab(ba)tisa Ioh(a)nna Sermenses…“

O tim burnim vremenima (do)seoba svjedoče i neki natpisi iz Salone koji datiraju iz posljednjih desetljeća egzistencije grada. Osobito indikativan je latinski natpis na dovratniku bazilike na Manastirinama: „Bože naš, milostiv budi državi rimskoj“ (Deus noster propitius esto Rei publicae Romanae), dok je u Sirmiju pronađena opeka u koju je bio urezan sličan natpis na grčkom jeziku i pismu: „Kriste Gospodine! Pomozi gradu i odbij Avara i čuvaj Romaniju i onoga koji je to napisao“. Ipak, taj je panonski grad pao pod avaro-slavenskim udarima 582. godine nakon čega su uslijedile daljnje migracije prema jugu. O tome svjedoči salonitanski epitaf djevojčice Dominike koja je iz Sirmija pobjegla u dalmatinsku metropolu. Osobito zanimljiv je nadgrobni natpis opatice Ivanice pronađen u blizini apside spomenute bazilike na Manastirinama. Ivanica je poput Dominike također izbjegla iz Sirmija u Salonu, dok je njezin sarkofag datiran 614. godinom – najkasnije od svih u Saloni. Prema tome, upravo u tom periodu došlo je do prekida ukapanja na salonitanskim grobljima, što znači i do konačnog prestanka komunalnih funkcija. Teško je reći kada je urbani život u Saloni definitivno okončan, međutim prijelomnu točku svakako predstavlja prijenos ostataka salonitanskih mučenika sv. Dujma i sv. Anastazija u obližnju Dioklecijanovu palaču krajem VI. ili početkom VII. stoljeća. Primanjem relikvija mučenika i biskupskog sjedišta nekadašnji Aspalathos, a današnji Split, ujedno je izravno preuzeo neke od najvažnijih urbanih funkcija Salone. Tako su se splitski nadbiskupi nastavili nazivati „nekoć salonitanski” (olim salonitanus). Prema tome, moglo bi se reći kako je antička Salona nastavila živjeti u obličju ranosrednjovjekovnog Splita, dok je na istočnim rubovima napuštenih salonitanskih gradskih bedema postupno nastajao starohrvatski Solin.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Autor radova i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima i časopisima te kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u