MARE NOSTRUM: Kako je Salona postala počivalištem posljednjeg zakonitog zapadnorimskog cara?

| pro. 23, 2019

Kada je vladar Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije kralj Petar Krešimir u svojoj povelji iz 1069. more u kojem leži Maun, otok zadarskog arhipelaga nazvao „mare nostrum“ tj. „naše more“ upotrijebio je istu formulu koju su Rimljani u antici izvorno koristili za Tirensko, a potom i za cijelo Sredozemno more – što su od svojih „prethodnika“ iz antičkog doba preuzeli Talijani. Zanimljivo je kako taj isti izraz koji Hrvatsku povezuje s istočnim Jadranom, Grčku tradicionalno veže uz Egejsko, Švedsku uz Baltičko, a Tursku uz Crno more. Naposljetku, u bliskoj vezi s tom sintagmom je i talijanski imperijalni plan pretvaranja Sredozemlja u „talijansko jezero“, koji se tijekom XX. stoljeća negativno odrazio i na hrvatske krajeve.

Istočnojadranski prostor i izvorni smještaj ilirskih plemena uz istočne i jugozapadne obale Jadrana; antičke pomorske rute povezivale su najznačajnije istočnojadranske gradove i luke – od Akvileje i Zadra do Salone i Narone („Roman Naval Bases at the Eastern Adriatic“)

Okrugla obljetnica devet i pol stoljeća od prvog spomena istočnog Jadrana kao „našeg mora“ u ispravi jednog od „hrvatskih narodnih vladara“ – kako se Trpimirovići percipiraju još od narodnog preporoda u XIX. st. – prilika je za prigodnu retrospektivu povijesnih događaja na istočnojadranskim obalama od Srednjega vijeka sve do suvremenog doba. Budući da šire područje drevne Salone, odnosno izravnog nasljednika te antičke metropole – Solina, predstavlja zemljopisno središte prostora od Venecije na sjeverozapadu do Otrantskih vrata na jugoistoku, pogled na solinski bazen će ujedno biti i početna, centralna točka ovog uvida u prošlost… Prvi spomen Salone u literarnim izvorima zabilježen je prije više od 2 100 godina (119. g. pr. Kr.), a svrstavanje uz Cezara u vrijeme građanskog rata s Pompejem odredilo je daljnji smjer njenog razvoja. Naime, dok je do tada mnogo značajnija Issa (Vis) stala uz gubitničkog Pompeja, grad na ušću Jadra Cezarovom zaslugom je bio uzdignut i stekao prestižni status rimske kolonije.

Granice rimskih provincija na istočnom Jadranu i Apeninskom poluotokom oko godine 400. po. Kr. kada je Carstvo već bilo razdijeljeno na istočni i zapadni dio; prostorni obuhvat Salone u kasnoj antici („Hrvatski povijesni atlas“)

„Colonia Martia Iulia Salona“ kao glavni grad jadranskog dijela rimskog Ilirika odnosno provincije Dalmacije osobiti je uzlet doživjela tijekom II. i III. st., dok je car Dioklecijan krajem tog perioda u njenoj neposrednoj blizini sagradio svoju utvrđenu palaču. Početkom IV. st., za vrijeme žestokog Dioklecijanovog progona kršćana, u salonitanskom amfiteatru mučeništvo je doživio sv. Dujam – poglavar (biskup) lokalne, dobro organizirane kršćanske zajednice. Naime, u Saloni se, kao značajnom trgovačko-administrativnom centru i velikoj izvozno-uvoznoj luci rano ukorijenilo kršćanstvo, koje se potom širilo prema unutrašnjosti. Tako su, zahvaljujući salonitanskim vjerovjesnicima, nastale i brojne druge dalmatinske biskupije. Stoga je crkveni poglavar Salone u V. stoljeću ujedno stekao položaj metropolita cijele Dalmacije u njenim klasičnim, antičkim granicama kao „srca“ Ilirika: od rijeke Raše na granicama Istre do Boke kotorske na granicama Prevalitane, uključujući i kontinentalno zaleđe sve do rijeka Kupe, Save i Drine.

Centar salonitanske metropolije i sjedišta pojedinih ranokršćanskih biskupija u rimskoj provinciji Dalmaciji s granicama od Dioklecijanovog doba do zadnjih desetljeća V. stoljeća („Hrvatski povijesni zemljovidi“)

Završetak antike, odnosno početak Srednjeg vijeka, simbolički označava svrgnuće Romula Augustula kao posljednjeg zapadnorimskog vladara 476. godine. U to je vrijeme Dalmacijom, uključujući i njezinu metropolu Salonu, vladao Romulov prethodnik, ali i legitimni car Julije Nepot. Zanimljivo je kako dalmatinski krajevi tada nisu pripadali niti istočnom, niti zapadnom dijelu Rimskog Imperija, nego su već nekoliko desetljeća uživali određeni vid samostalnosti. Naime, konačnom podjelom Carstva 395. godine na istočni i zapadni dio, istočnojadranski prostor se većim dijelom (zajedno s Dalmacijom) našao u zapadnoj polovici, a samo manjim (jugoistočnim) u istočnoj. Gala Placidija – majka cara Valentijana III. te (nakon samog Dioklecijana) prva stanovnica Dioklecijanove palače carskog roda, predala je 437. godine Dalmaciju kao ženidbeni dar Istočnom Carstvu, da bi ta provincija nakon provale Huna sredinom V. st. bila uređena kao zasebno područje pod upravom Marcelina, kojem je budući car Julije Nepot bio nećak.

Umjetnički prikaz Marcelina (autor: Secondo Raggi Karuz), gotovo neovisnog vladara Dalmacije od sredine V. st. do 468., koji je raspolagao snažnom mornaricom smještenom u Saloni; liburna – antički ratni brod na jedra i vesla, nazvan po istočnojadranskom plemenu Liburna, od kojih su ga preuzeli Rimljani

Ta lokalna dinastija carskih pretenzija, pod kojom je Dalmacija dočekala kraj antike i početak Srednjega vijeka zanimljiva je iz više razloga. Iako je kršćanstvo tada bilo rašireno i snažno prisutno u rimskom društvu, Marcelin je bio praktični poganin i vješt u proricanju te prijatelj neoplatonskog filozofa Salustija iz Emese. Kako je zapovijedao dalmatinskim jedinicama rimske vojske u vrijeme ubojstva cara Valentinijana III., prigrabio je vlast u provinciji i vladao iz Salone gotovo neovisno sve do 468. godine. Tijekom svoje uprave u više je navrata poveo moćnu dalmatinsku mornaricu prema Sardiniji i Siciliji, pomažući nastojanja rimskih careva da pokore odmetnuto Vandalsko Kraljevstvo. Upravo na jednom od tih pomorskih pothvata Marcelin je bio ubijen, vjerojatno prema nalogu zapadnorimskog vojnog zapovjednika Ricimera. Zabilježeno je kako se vandalski kralj Geiserik osobito razveselio kada je čuo tu vijest ustvrdivši kako su tim činom „Rimljani odrezali svoju desnu ruku zajedno s lijevom.“

Prikaz cara Julija Nepota na aversu jednog primjerka rimskog novca i križ – simbol kršćanstva na njegovom reversu; novac s likom cara Glicerija (473.-474.) – Nepotovog prethodnika, a potom biskupa Salone od 474. do 480.

Marcelina je zatim na položaju poluneovisnog vladara Dalmacije naslijedio njegov nećak Julije Nepot. Aktualni istočnorimski car Lav I., čija je nećakinja bila Nepotova supruga, potaknuo je dalmatinskog vladara da posegne i za tronom cijelog Zapadnog Carstva, što je Nepotu pošlo za rukom u ljeto 474. godine. Tada je novi car svom prethodniku Gliceriju poštedio život te ga postavio za svog dvorskog biskupa, odnosno biskupa grada Salone. Naime, Glicerije je, vjerojatno kao i sam Nepot, bio Dalmatinac. Međutim, Nepotova vladavina nije bila dugog vijeka, jer ga je već 475. svrgnuo njegov vlastiti vojni zapovjednik Orest, koji je podrijetlom bio iz Savske Panonije – provincije koja je obuhvaćala današnju sjeverozapadnu Hrvatsku i susjedne krajeve. Kada se Nepot sa sebi odanim četama, pridržavši carsku čast, iz Ravene preko Jadrana vratio u Dalmaciju, Orest je na zapadnorimski tron kao „augusta“ postavio vlastitog sina Romula, koji je je tako ostao poznat kao Romul Augustul.

Lik mladog Romula Augustula, zadnjeg zapadnorimskog vladara, čiji je otac Orest bio iz Panonije Savije; Romul koji se odriče carske krune klečeći pred Odoakrom (ilustracija iz XIX. st.); Odoakar kao novi gospodar Italije s posve novim, netipičnim detaljom u tradiciji vladarskih prikaza – „barbarskim“ brkovima

Na Istoku, tj. u Bizantu, tog marionetskog „augusta“ nisu priznavali kao zakonitog vladara, jer je pravi zapadnorimski car, iako protjeran iz prijestolnice, još uvijek bio živ te suvereno vladao Dalmacijom. Kako je vođa germanskih plaćeničkih četa u Italiji, Odoakar u međuvremenu svrgnuo Romula Augustula te faktički zavladao Italijom pritom uzevši izvorno germansku titulu „rex“ – tj. naslov kralja, Nepot se obratio novom bizantskom caru Zenonu za pomoć kako bi na cijelom Zapadu obnovio svoju okrnjenu vlast. Međutim, Bizant više nije bio zainteresiran da podupre legitimnog vladara. Tako su sva nastojanja Julija Nepota u konačnici ostala neostvarena, jer je ubrzo (oko 480. godine) i sam bio ubijen u svojoj vili pored Salone (možda upravo Dioklecijanovoj palači) pod nejasnim okolnostima.

Umjetnički prikaz ubojstva Julija Nepota (autor: Secondo Raggi Karuz)

Dok neki izvori navode kako su u uroti protiv posljednjeg zakonitog cara Zapadnog Rimskog Carstva, sudjelovali njegovi vlastiti zapovjednici, drugi ističu ulogu carskog prethodnika i aktualnog salonitanskog biskupa Glicerija. U svakom slučaju, novi dalmatinski vladar i nekadašnji Nepotov general Ovida, koji je bio podrijetlom Got, nije dugo vladao ovom pokrajinom. Naime, italski kralj „barbara“ Odoakar, formalno priznajući vrhovnu vlast bizantskog cara, iskoristio je to ubojstvo kao povod za vlastitu invaziju Dalmacije i eliminaciju Ovide početkom prosinca 480. godine. Kako su Dalmacija, kao i Savska Panonija, tada bile uključene u sastav Odoakrove države, može se reći da je istočnojadranski prostor krajem V. stoljeća bio definitivno razdijeljen između još uvijek moćnog Bizanta i „barbarskih“ kraljevstava koja su nastajala na ruševinama Zapadnog Rimskog Carstva…

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti