|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Istočni Jadran u osvit Srednjega vijeka: bizantsko-gotske borbe za Salonu

 

 

U početnom tekstu ovog niza opisano je kako je Salona postala najvažnije administrativno-crkveno središte na istočnojadranskom području te kako je upravo negdje uz obale Jadra 480. godine ubijen posljednji zakoniti zapadnorimski car Julije Nepot. Time je okončan njegov pokušaj obnove legitimne carske vlasti na Zapadu, u vrijeme kada se na suprotnoj obali Jadrana, tj. na Apeninskom poluotoku učvrstio „rex“ Odoakar. Tako je konačna propast Zapadnog Rimskog Carstva ujedno označila i početak Srednjega vijeka. Spomenuti vladar, koji je nakon Nepota i Ovide također vladao područjem rimske provincije Dalmacije bio je svakako rodom iz jednog od „barbarskih“ germanskih plemena koja su još od druge polovice IV. stoljeća, pritisnuta hunskom invazijom, neprestano upadala unutar rimskih granica tražeći tu svoje mjesto pod suncem. O tim zbivanjima potresno svjedočanstvo ostavio je „naš“ Dalmatinac sv. Jeronim u jednoj od svojih poslanica iz 396. godine: „Ima više od dvadeset godina da između Konstantinopola i Julijskih alpa svaki dan teče rimska krv (…) Dalmacija i obje Panonije opustošene su, izmrcvarene i porobljene od Gota, Sarmata, Kvada, Alana, Huna, Vandala i Markomana (…) Zarobljeni su biskupi, poubijano svećenstvo, nema više bogoštovlja. Crkve leže u ruševinama, uz oltare Kristove privezani su konji, a moći mučenika porazbacane“.

Prikaz Europe u doba „seobe naroda“- od druge polovice IV. do sredine VII. stoljeća. Pojam „seobe naroda“ je još sredinom XVI. stoljeća uveo austrijski humanist Wolfgang Lazius.

Već početkom V. stoljeća u dubokom zaleđu istočnog Jadrana tj. na području današnje Madžarske ugnijezdili su se Huni, nomadsko pleme mongolskog podrijetla, a svoju su vlast nametnuli i brojnim susjednim plemenima. Iz svog novog sjedišta nastavljali su sa osvajanjima i pustošenjima na širokom području Azije i Europe (od Armenija i Kapadocije do Mezije i Tracije), a osobitu ekspanziju doživjeli su pod vodstvom Atile. Međutim, hunska prevlast na euroazijskom prostoru doživjela je krah nakon poraza na Katalaunskim poljima 451. i Atiline smrti dvije godine poslije. Atila, koji je nosio gotsko ime („attila“ je umanjenica od gotske riječi „atta“ što znači otac) dok se na njegovom dvoru vladalo prema gotskim običajima, pokopan je (prema legendi) u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i željeznom. Također, zanimljivo je kako je u slavenskoj pučkoj predaji Atila ostao poznat kao „Atil Pasoglavi“. Uspješni ustanak podjarmljenih (uglavnom germanskih) plemena protiv Huna izbrisao je taj azijski narod iz povijesti, dok je neposredno zaleđe Dalmacije, tj. Savska Panonija sa središtem u Sisciji (današnjem Sisku), došlo pod vlast novih gospodara – Ostrogota.

Atilin dvor u Panoniji, nedaleko današnjeg Tokaja u Madžarskoj. Atila je zbog svojih osvajanja i pustošenja prozvan „Bičem Božjim“, a također je ušao u priče i legende mnogih naroda.

Dok je Dalmacijom gotovo neovisno od središnje vlasti upravljao sposobni zapovjednik Marcelin, a potom i njegov nećak Julije Nepot, Ostrogotima je vladao Valamir (447.–465.) zajedno s Teudimirom i Vidimirom. Iako je to germansko pleme bilo naseljeno u panonskim krajevima prema odredbi istočnorimskog cara Marcijana, Valamir i njegov nasljednik Teudimir (470.–475.) brzo su došli u sukob s dvorom u Konstantinopolu. Ipak, najslavniji ostrogotski vladar bio je Teudimirov sin Teodorik Flavije, zvan i Teodorik Veliki. Rođen je u Panoniji oko 454., a nakon boravka na istočnorimskom dvoru proglašen je kraljem te je od 471. godine vladao područjem današnje Slavonije i Srijema. Uskoro je zajedno s Teudimirom poveo Ostrogote u dubinu balkanskog područja, da bi nakon očeve smrti postao jedini vladar. Kao saveznik bizantskog cara Zenona (sa zadaćom da svrgne Odoakra) ostrogotski kralj Teodorik je u ljeto 488. krenuo iz Mezije prema Italiji. Na putu prema središtu Odoakrove vlasti Ostrogoti su prošli Panonijom i u porječju Vuke sukobili se s plemenom germanskih Gepida. Pobijedivši gepidskog kralja Traustilu negdje između Vukovara i Vinkovaca Teodorik je uspio doprijeti do Apeninskog poluotoka i tek 493. godine konačno zavladati Odoakrovom državom. Tako je i Dalmacija ušla u sastav Teodorikova ostrogotskog kraljevstva, dok je jugoistočni dio istočnojadranskog područja i dalje ostao izravno pod Bizantom.

Prikaz ostrogotskog vladara Teodorika Flavija zvanog Veliki na medaljonu s kraja V. stoljeća. Teodorik je bio suveren Ostrogota (474.–526.), kralj Italije (493.–526.) i konzul Rimskog Carstva (484.), a pokopan je u mauzoleju u Ravenni; Teodorikova država na Apeninskom poluotoku i istočnojadranskom području oko 500. godine.

Nejasna uspomena na te gotske provale sačuvala se i u nekim kronikama nastalima stoljećima poslije, točnije „Ljetopisu popa Dukljanina“- odnosno prijevodu tog djela tzv. „Hrvatskoj kronici“, kao i u djelu Tome Arhiđakona – „Historia Salonitani“. Tako se na početku Dukljaninovog ljetopisa spominju tri „gotska“ vladara i ujedno braća: Brus, Totila i Ostroilo – sinovi kralja Senulada. Povjesničar J. Rus poistovjetio ih je s vladarima Ostrogota u Panoniji: Valamirom, Vidimirom i Teudimirom, dok je Ostroilovog sina Senulata identificirao kao samog Teodorika. U tekstu „Hrvatske kronike“ osvajanja Totile i Ostroila opisuju se ovako: „I najprvo pridosta na Kraljevstvo Ugarsko, i kralja pobiše, i obujaše kraljevstvo. I potom toga pojdoše naprida, i pridoše u Trnovinu s mnoštvom velicim vojske. I izvidivši toj kralj Dalmatinski, koji pribivaše u čudnom i velikom gradu Solinu, posla posle i listove kralju Istrianskomu (…)“. U kronici dalje piše kako su se „kralj Dalmatinski“ i „kralj Istrianski“ ujedinivši svoje snage pokušali suprotstaviti „Gotima“, ali se tijekom dugotrajne bitke ratna sreća ipak okrenula na stranu „Gota“ i tako: „prez izma bi pobiena strana krstjanska, i ubien bi kralj Istrinski, i mnogo tisuć krstjani po dobitju bi pod mače obraćeno, i vele Hrvat bi pobieno. Da kralj Dalmacije s malo vitezij smrtnom ranom ubiže, i bi prinešen u slavni i čudni grad Solin u kom gradu bi za veće dan općeni plač i tuga neizrečena“.

Prikaz jednog od sukoba Rimljana i Gota na balkanskom području

Iako je u prvoj polovici VI. stoljeća tj. tijekom ostrogotske vladavine u dalmatinskim, panonskim i istarskim krajevima uslijedio period gospodarskog oporavka, sukladno tadašnjim prilikama na cijelom Sredozemlju, između starosjeditelja i pridošlih Gota vladao je antagonizam, vjerojatno i zbog toga jer su Goti bili arijanci (sljedbenici jedne od kršćanskih hereza koju je Crkva konačno osudila još krajem IV. st.), pa je njihovo držanje prema lokalnim pravovjernim crkvenim vlastima bilo neutralno. Osim toga, prema osvajačkom običaju, Teodorik (493.-526.) je jednu trećinu sve plodne zemlje oduzeo domaćem stanovništvu i razdijelio svojim Gotima. Nadalje, zbog pohlepe gotskih posjednika u Savskoj Panoniji došlo je i do pobune, a bilo je i otimačine stoke, krađa i ubojstva. Iako Ostrogota na istočnojadranskom području nije bilo mnogo (najviše u današnjoj Dalmatinskoj zagori, oko gornjeg toka rijeke Vrbasa i Bosne te Neretve) navedene prilike utjecale su da se pojam „Got“ kod dalmatinskog romanskog stanovništva poistovjeti sa izrazom za „otimača, barbarskog provalnika, neznabošca i poganina“, a u tom značenju gotsko ime prešlo je i na kasnije slavensko stanovništvo u zaleđu primorskih gradova, kako je ustvrdio povjesničar F. Šišić.

Ostrogotski brončani amulet iz perioda „seobe naroda“ koji predstavlja konjanika s kopljem; suvremena rekonstrukcija izgleda gotskih ratnika IV. stoljeća (Angus McBride)

O odnosu između pridošlica i domaćeg stanovništva pisao je iz svoje perspektive i splitski kroničar Toma Arhiđakon, iako mnogo kasnije u odnosu na period kraja V. i prve polovice VI. stoljeća. Tako se u „Historia Salonitani“ može pročitati kako je „iz poljskih krajeva od onih koji se nazivaju Lingoni“ pod vladarom Totilom u kontinentalno zaleđe Dalmacije pristiglo sedam ili osam plemena odličnika, a oni „vidjevši, da bi im zemlja Hrvatska bila prikladna za stanovanje (…) zatražiše je i dobiše od svoga vođe.“ Toma dalje piše kako su pridošla plemena urođenike tlačila i podvrgavala ropstvu, ali su se s vremenom ipak srodila sa starosjediteljima čime je nastao jedinstven narod (Hrvati), koji „od mnogih bjehu zvani Goti, a ipak Slaveni po pravom imenu onih, koji bjehu došli iz strana Poljske ili Boemije“. Osim toga Hrvati su, prema Tomi Arhiđakonu, bili „kršćani, ali vrlo neotesani“ te (poput samih Ostrogota) „također poprskani arijanskom kugom”.

Tlocrt neobičnog kompleksa koji uključuje baziliku s krstionicom u Saloni za koju je arheolog E. Dyggve držao kako je u vjerske svrhe služila arijanskim Gotima – ostatci te crkve danas su pod zemljom; episkopalni kompleks u Saloni u kojem je boravio i nadbiskup Honorije kao sazivač dvaju crkvenih sabora

Iako su Ostrogoti osobito držali do svog arijanstva kao svojevrsne nacionalne religije, gotske su vlasti bile tolerantne prema pravovjernom kršćanstvu. Tako su upravo u Saloni 530. i 533. godine održana dva crkvena sabora na kojima su uz salonitanskog metropolita sudjelovali: zadarski, rapski, sisački, epidaurski, skradinski, naronski, bestoenski i martarinski biskup, tj. predstavnici crkvenih struktura iz cijele Dalmacije u njenom antičkom opsegu uključujući i panonske krajeve oko Siska. Naime, Teodorik je krajem V. stoljeća ujedinio Dalmaciju i Savsku Panoniju u jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjedištem u Saloni. Tako je značaj ovoga grada još više porastao. Navedeni salonitanski crkveni sabori održani su u vrijeme Teodorikovog unuka i nasljednika Atalarika (526.-534.), koji je u Dalmaciji imao i svoje kraljevske posjede, dok su u njegovo ime dalmatinsko-panonskim Romanima i Gotima upravljali namjesnici Osvin i Severin.

Prikazi ostrogotskih i bizantskih vladara na novcu iz VI. stoljeća: Atalarika, Teodohada i Justinijana (527.-565.); zanimljivo je kako je taj bizantski car bio jedan od prvih vladara uopće koji je prikazan kako drži kraljevsku jabuku – pored žezla simbol najviše vlasti i časti kršćanskog vladara u obliku zemaljske kugle s križem.

Međutim, novi ostrogotski vladar i Teodorikov nećak Teodohad (534.-536.) je 535. godine dao ubiti Atalarikovu majku Amalasuntu, što je car Justinijan iskoristio kao povod za planirano podvrgavanje ostrogotskog kraljevstva Konstantinopolu. Kako je jugoistok istočnojadranskog područja već bio pod bizantskim nadzorom, prvi Justinijanov potez bio je pokušati proširiti vlast nad cijelom obalom istočnog Jadrana. Naime, sjedište Ostrogota bilo je u Italiji, tj. u Ravenni, dok je eventualna kontrola nasuprotne obale (u današnjim hrvatskim krajevima) omogućavala Justinijanovoj vojsci da u budućem ratu lako dopre do svake točke na zapadnojadranskoj obali. Također, područje istočnog Jadrana služilo je Bizantu za prikupljanje i prijevoz trupa prema Italiji, a u samoj Saloni tada se nalazila kovnica u kojoj se kovao novac za isplatu vojnika angažiranih u ratu protiv Ostrogota.

Pokreti bizantskih (crveno) i ostrogotskih vojnih jedinica (zeleno) tijekom Gotskog rata (535.-554.) na dalmatinsko-talijanskom bojištu; vojni pohod Narzesa od Salone preko Istre i Venecije do Umbrije gdje je Totila 552. godine doživio koban poraz

Tako je već na samom početku rata bizantski vojskovođa Konstancijan zauzeo Dalmaciju sve do Liburnije tj. rijeke Krke i na svoju stranu „privukao“ sve Gote koji su ondje živjeli. Nakon dvije godine, novi kralj Vitiges (536.-540.) je prema bizantskom dijelu Dalmacije uputio vojsku koja je bila poražena kod Skradina, da bi se potom povukla u obližnji Burnum. Ipak, ostrogotska mornarnica u međuvremenu se približila Saloni, pa su gotske kopnene trupe krenule iz Burnuma prema samom središtu Dalmacije i započele sa opsadom grada. Kako je Konstancijan u pomorskoj bitci odnio pobjedu, Ostrogoti su se naposljetku ipak morali povući. Preokret u dugotrajnom bizantsko-gotskom ratu dogodio se u vrijeme kralja Totile (541.–552.), čije ime bilježe i već spomenute kronike. Naime, on je 542.-543. obnovio ostrogotsku vlast na području južne Italije i uspješno ratovao s Bizantincima u Picenu, Etruriji i Emiliji te čak dvaput zaposjeo Rim. U međuvremenu (548. godine) poslao je veliku vojsku i brodovlje prema Dalmaciji gdje je njegov zapovjednik Indulf porazio bizantskog vojskovođu i zapovjednika Salone Klaudijana.

Prikaz flote iz VI. st. u ratnoj luci Ravenne, gradu u kojem se nalazio i Teodorikov dvor (na mozaiku iz Nove bazilike Svetog Apolinarija); ostrogotski napad na mauzolej cara Hadrijana u Rimu (danas Anđeoska tvrđava) prilikom Vitigesove opsade Rima 537. godine

Istovremeno, tada su zabilježene i slavenske provale preko Dunava na bizantsko područje u Dalmaciji, koje su možda također bile povezane sa istočnojadranskom Totilinom ofenzivom. Osim što je zaprijetio Bizantu na obalama Jadrana, Totila je između 550.-551. slao trupe koje su opljačkale Siciliju, opustošile obale Grčke te osvojile Sardiniju i Korziku. Kada je Justinijan odbio ponuđeni mir postalo je jasno kako su se Bizantinci odlučili na rat do uništenja. Tako je bizantski zapovjednik Narzes uspio u Saloni okupiti veliku vojsku koju su činila raznorodna plemena (Ilira, Langobarda, Herula, pa čak i Huna) s kojom je 552. godine krenuo kopnenim putem preko Dalmacije i Istre sve do Ravenne. Pristigavši u Italiju Narzes je pobijedio Totilu u bitci kraj Tagine u Umbriji. Iako se novi ostrogotski kralj Teja još neko vrijeme opirao Narzesovim četama naposljetku je također bio poražen, pa se tako cijela Italija zajedno s područjem istočnog Jadrana i samom Salonom od sredine VI. stoljeća našla čvrsto u bizantskim rukama.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Autor radova i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima i časopisima te kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u