|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Razdjelnica svjetova: na granici Franačke i Bizanta

 

 

Istočnojadranska obala je kroz prošlost često bila poprište različitih administrativno-civilizacijskih razdjelnica, posljedice kojih se osjećaju i danas. Tako je primjerice krajem IV. stoljeća uslijedila dobro poznata razdioba Rimskog Carstva na zapadni i istočni dio, u okviru kojih su dominirale rimsko-latinska, odnosno helenističko-grčka kultura i jezik. Pritom je veći dio istočne obale Jadrana (sjeverozapadno od crte koja spaja Boku kotorsku, rijeku Drinu i područje Srijema) pripao Zapadnom, dok su jugoistočni krajevi (teritoriji današnje Crne Gore i Albanije sa zaleđem) postali dijelom Istočnog Rimskog Carstva – budućeg Bizanta. Zanimljivo je kako se prvi značajniji rascjep kršćanske ekumene (u drugoj polovici XI. stoljeća) naposljetku također učvrstio upravo na toj povijesnoj granici. Kasni Srednji vijek i XVI. stoljeće na istočnojadranskom području obilježili su osmanlijski prodori i osvajanja, koja su doživjela krah u pomorskom srazu s ujedinjenom kršćanskom flotom kod Lepanta 1571., kao i u kopnenoj bitci kod Siska 1593. godine. Potonjom pobjedom ujedno je okončan stogodišnji period osmanlijske inicijative u hrvatsko-turskim sukobima, tijekom kojega se uz Kraljevinu Hrvatsku počelo vezivati prepoznatljivo heraldičko znamenje – štit sa šahiranim poljima, odnosno današnji hrvatski nacionalni grb. Iako su izrazom Antemurale Christianitatis (tj. predziđe kršćanstva) tada označavane sve zemlje od Karpata do Jadrana koje su se našle na putu prodora Osmanlija u srce Europe, taj je pojam na simboličkoj razini ipak najčvršće ostao vezan uz Hrvatsku. Naime, budući da šahirana polja hrvatskog grba po svemu sudeći predstavljaju upravo heraldičku stilizaciju zida – predziđa, kule i tvrđave, moglo bi se reći da i danas aktualno državno znamenje Hrvatske u sebi nosi znak te „razdjelnice svjetova“.

Slijed oblikovanja hrvatskog grba sa šahiranim poljima u habsburškoj pretenzijskoj heraldici od Krbavske bitke do prvih grbovničkih prikaza

Od tada ustaljene granice između kršćanske Europe i Osmanlijskog Carstva, preko najistočnijeg dijela Napoleonovog Francuskog Imperija (Ilirskih pokrajina) početkom XIX., do druge polovice XX. stoljeća odnosno tadašnjih hladnoratovskih i „nesvrstanih“ podjela, a kako vidimo i u najnovije vrijeme, istočni Jadran je oduvijek imao ključno, strateško značenje. Stoga ne čudi da su tu obalu specifična administrativno-civilizacijska prelamanja obilježavala i krajem VIII., odnosno početkom IX. stoljeća – tj. na samom početku starohrvatskog doba. Naime, tada je najznačajnijeg franačkog vladara Karla Velikog (768. – 814.), na božićnoj misi 800. godine, carskom krunom u Rimu okrunio papa Leon III. U očima papinstva, Karolinga i zapadnog kršćanstva u cjelini Carstvo koje je tada bilo stvoreno bilo je „obnovljeno“ Rimsko Carstvo, sada prožeto idealima srednjovjekovnog kršćanskog univerzalizma. Međutim, dok je u Rimu okupljeno mnoštvo klicalo: „Živio Karlo rimski august!“, carski tron u Konstantinopolu nije bio ispražnjen, jer je na njemu (umjesto svrgnutog Konstantina VI.) sjedila majka regentica Irena. Iako papa nije priznavao njezin autoritet, novi „rimski august“ Karlo nije nikada posegnuo za Ireninim prijestoljem, odnosno krunom njenih nasljednika. S druge strane, još od posljednjih desetljeća VIII. stoljeća bespoštedno je širio svoju vlast nauštrb Bizanta, odnosno legitimnih nasljednika rimskih careva.

Granice Bizantskog Carstva (označene crvenom bojom) i teritorij Franačke (ljubičastom) oko 800. godine

Naime, nakon osvajanja Langobardskog Kraljevstva 774., Franci su nastavili širiti svoj utjecaj prema istočnojadranskim obalama otrgnuvši 788. godine Bizantskom Carstvu poluotok Istru, a potom dublje u unutrašnjost odlučno porazivši Avare na području Panonije 796. godine. Ti su pogranični krajevi uz sjeveroistočne obale Jadranskog mora bili podvrgnuti furlanskom markgrofu Erichu s ciljem daljnjeg širenja franačke vlasti prema jugoistoku. Međutim, Erich je ubrzo poginuo tijekom jednog vojnog pohoda. Prema nekim izvorima bitka se dogodila 799. godine u blizini današnjeg Trsata, a prema drugima kraj Lovrana. Unatoč početnom neuspjehu, Karlo je ubrzo pokorio teritorije jugoistočno od Istre – „Liburniju“ i „Dalmaciju“, kako navode carev životopisac Einhard i jedan anonimni saski pjesnik. Odjeci tih sukoba zabilježeni su i u tzv. Hrvatskoj kronici, tj. hrvatskom prijevodu Ljetopisa popa Dukljanina na sljedeći način: „I u to vrime kraljujući Cepimir, izidoše ljudi imenom Nimci izpod zvizde i primiše Istriju i počeše ulizovati u Hrvacku zemlju. I toj čuvši Cepimir kralj, skupi mnoštvo veliko, i izabra izmeu njih hrabrih ljudi, i učini vojske. I pripravista se obi strane k rvanji i boju, i mnogo se bista. Da Cepimir Nimce i njih mnoštvo pod mač obrati, i izgna jih. I pobigoše iz (s)ve zemlje. I posli togaj posla duž od Nimške zemlje posle kralju Cepimiru, da bi dao kćer svoju za sina njegova, komu sinu biše ime Staozar. I ugodno bi kralju, jere duž biše i gospodin one zemlje. I svadba bi učinjena. I ostasta u miru i u ljubavi.

Političke prilike na istočnojadranskom području i Apeninskom poluotoku početkom IX. stoljeća; detalj Beatusove karte svijeta nastale u drugoj polovici VIII. st. (kopija iz oko 1060.) – uz istočnu obalu Jadrana primjećuju se natpisi: Illiricu(m), Dalmatia, Epirum…itd., dok je Jadransko more navedeno kao Sinu(s) Noricum i Sinus Adriaticus

Iako su Karlo Veliki i Irenin nasljednik bizantski car Nicifor 803. godine sklopili mir, napeti odnosi između „obnovljenog“ – zapadnog i „legitimnog“ – istočnog Carstva doveli su do novog sukoba, a pritom je jabuka razdora bila Venecija. Kako je u gradu na lagunama tada ipak prevladao franački utjecaj, novi dužd Obelerio i njegov brat Beato su 805. godine ratnom flotom zaprijetili istočnojadranskim primorskim gradovima, pokušavajući ih pridobiti za Karla. Tada se u i tom dijelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije pojavila struja sklona Francima, a predvodio ju je zadarski biskup Donat. Tako se crkveni poglavar iz Zadra uputio u Konstantinopol, gdje je kao Karlov izaslanik pokušavao postići mir. Iako rat između Franačke i Bizanta nije bio zaustavljen, Nicifor je Donatu poklonio relikvije srijemske mučnice sv. Anastazije, vjerojatno s ciljem da Zadrane veže uz Carigrad. Unatoč vrijednom carskom daru biskup Donat i zadarski dux Pavao ostali su vjerni Karlu te ih iste godine nalazimo kao poslanike Dalmatinaca („legati Dalmatarum“) na njegovom dvoru u Diedenhofenu, gdje su se, zajedno s mletačkim vođama Obelerijem i Beatom, priznali franačkim podanicima. Tako su se Venecija, Istra, dalmatinski gradovi, kao i njihovo kopneno zaleđe, odnosno zapadni dio istočnojadranskog područja zajedno kratkotrajno našli u okviru franačke utjecajne sfere.

Crkva sv. Donata (izvorno posvećena sv. Trojstvu) u Zadru s početka IX. st. (izgradnja se pripisuje zadarskom biskupu Donatu); sarkofag s relikvijama sv. Anastazije ili Stošije – srijemske mučenice i nebeske zaštitnice Zadra

Karlo Veliki je 806. iskoristio povoljan trenutak i postavio vlastite vojvode Venecije, Istre i Dalmacije, ali već iste godine car Nicifor (nakon što je kod Patrasa na Peloponezu uspio slomiti zajedničku slavensko-saracensku opsadu te uredio odnose s abasidskim kalifom Harun al-Rašidom) upućuje snažnu flotu prema Jadranskom moru. Naposljetku je izravna bizantska pomorska nazočnost prisilila istočnojadranske primorske gradove na pokornost istočnom caru, a već iduće godine Nicifora je kao vrhovnog vladara priznala i Venecija. Iako su Franci, a osobito Karlov sin Pipin (Karloman) kao vladar franačkog Lombardskog Kraljevstva, i dalje pokušavali nametnuti svoju vlast dalmatinskim primorskim gradovima, to im nije polazilo za rukom, budući da se loše ustrojena i nedovoljno opremljena franačka flota nije mogla mjeriti sa snažnim bizantskim brodovljem. Naposljetku je 812. godine između Karla i Niciforova nasljednika Mihajla I. sklopljen čuveni Aachenski mir, kojim je bizantski vladar Karla također priznao carem (ali ne i „rimskim carem“, zadržavajući isključivo pravo na tradicionalnu titulu „βασιλεύς ῥωμαίων“) te mu priznao posjed Istre, kopnene Dalmacije te panonskih krajeva. S druge strane car Karlo je Bizantu priznao vlast nad Venecijom i primorskom Dalmacijom s gradovima i otocima. Tako je došlo do specifične razdiobe u kojoj je primorje istočnog Jadrana uglavnom pripalo Bizantu, dok je značajan dio unutrašnjosti postao dijelom Franačkog Carstva.

Bizantski prikaz srednjovjekovne pomorske bitke (XIII. st.)

Pregovori o detaljnom razgraničenju interesnih sfera između Franačke i Bizanta na području istočnog Jadrana vođeni su naknadno (na dvoru u Aachenu, a potom u Ingelheimu), ali naposljetku nisu bili uspješno realizirani. Naime, novi bizantski car Leon V. uputio je 817. godine u Aachen poslanstvo koje je s franačkim carem Ludovikom Pobožnim (nasljednikom Karla Velikog) trebalo raspraviti pitanje granica između žitelja Dalmacije. Tako se u jednom izvoru navodi: “Kada je (Ludovik radi zimovanja) tamo (u Aachen) došao, primio je poslanika cara Leona, po imenu Nicifora, koji je poslan iz Konstantinopola zbog dalmatinskog pitanja. Njemu predloži – jer Kadolah, kojem je bila povjerena briga za te granične oblasti, nije bio tu, a mislilo se da će ipak naskoro doći – da čeka njegov dolazak. Kada je on došao, između njega i careva poslanika, održana je rasprava o pitanjima koje je ovaj podnio. Kako se spor odnosio na mnogobrojne i Romane i Slavene („ad plurimos et Romanos et Sclavos“), a činilo se da se bez njih ne može dovršiti, odlučeno je da se onamo riješi. U tu svrhu s Kadalom i prije spomenutim legatom poslan je u Dalmaciju Albigarije, Unrohov nećak (unuk?).

Područje toka rječice Guduče – teritorij Gudučana (kojima je oko 818. godine vladao Borna, budući knez „Dalmacije i Liburnije“): u odnosu na Biograd i biogradsko zaleđe – srednjovjekovni „Hrvati“ (današnji Ravni kotari)

Franački dužnosnik Kadolah, spomenut u navedenom zapisu je bio jedan od Erichovih nasljednika, odnosno furlanski markgrof koji je nadzirao i zaleđe bizantskih dalmatinskih gradova odnosno teritorij buduće Kneževine Hrvatske. S obzirom na izvore i daljnji razvoj događaja, moglo bi se zaključiti kako je pitanje definitivnog franačko-bizantskog razgraničenja na istočnojadranskoj obali i dalje ostalo otvoreno, a utjecalo je i na formiranje novih državnih tvorbi. Naime, prvi zabilježeni prethodnik Trpimira – prvog vladara s titulom „kneza hrvatskog“ bio je knez Borna. Borna se prema zaključcima D. Karbića u franačkim izvorima 818. godine spominje tek kao knez Gudučana („dux Guduscanorum“), tj. kao knez manje plemenske zajednice iz istočnog dijela Ravnih kotara – oko rječice Guduče, koja izvire u zaleđu Biograda, a pritoka je rijeke Krke. Zatim se u vrijeme ustanka posavskog kneza Ljudevita 819. navodi kao „dux Dalmatiae“, a 821. kao „dux Dalmatiae atque Liburniae“. Tog prvog „kneza Dalmacije i Liburnije“ je 821. naslijedio njegov nećak, sinovac ili unuk Vladislav („Ladasclavus“), a potom se u franačkom dijelu Dalmacije („in Dalmatas“ – tj. „među Dalmatima“) oko 823. spominje Bornin ujak Ljudemisl kod kojega se, nakon završetka ustanka, sklonio Ljudevit Posavski. Zatim je u franačkoj Dalmaciji tijekom tridesetih godina IX. stoljeća vladao Mislav/Mojslav („Mislauus“, „Muisclavus“), koji se u različitim izvorima naziva „dux“ i “princeps“, a naslijedio ga je Trpimir.

Ljudevit župan posavskih Hrvatah“ (kolorirana litografija iz druge polovice XIX. st.; F. J. Mücke); suvremeni reljef s likom kneza Borne postavljen u Otočcu (autor M. Čvrljak)

Oslanjajući se na potporu Franaka pri razgraničenju s Bizantom, ravnokotarski vladar Borna iz zaleđa Biograda je u vrijeme ustanka Ljudevita Posavskog protiv franačke vlasti ratovao protiv panonskog kneza. Tako je 819. godine došlo do bitke na rijeci Kupi. Iako je u tom srazu na Borninu stranu prešao Ljudevitov tast Dragomuž, dalmatinski knez je ipak doživio poraz zbog izdaje Gudučana. Ljudevit je u prosincu iste godine provalio u Borninu kneževinu, ali se ubrzo morao povući jer, kako kažu izvori, nije uspio osvojiti tamošnja utvrđena mjesta. S obzirom na preklapanje središnjeg vladavinskog područja kneza Borne i njegovih nasljednika (od Vladislava, Ljudemisla i Mislava do Trpimira) s područjem užeg regionima, (pretpostavljene) slavenske župe „Hrvati“ u širem zaleđu Biograda i Zadra (današnji Ravni kotari), kao i buduću Trpimirovu titulu „kneza hrvatskog“ moglo bi se zaključiti da je prva ujedinjena kneževina Dalmacije i Liburnije pod franačkom vrhovnom vlašću izvorno nosila upravo hrvatsko ime, a sam Borna je od „kneza Gudučana“ – kako je zabilježen 818., u jeku ustanka Ljudevita Posavskog do 821. godine (uz potporu Franaka) postao „knez Dalmacije i Liburnije“ odnosno knez hrvatski.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Autor radova i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima i časopisima te kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u