Što znači riječ Hrvat, kada se prvi put spominje i što povjesničarima stvara nedoumice?

Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Što znači riječ Hrvat, kada se prvi put spominje i što povjesničarima stvara nedoumice?

Mate Božić

| velj. 10, 2020

Prvi ovogodišnji Tjedan povijesti Udruge „Toma Arhiđakon“ imao je za cilj populariziranje oživljene povijesti starohrvatskog doba, pa su tako u sklopu niza događanja bile održane prezentacije nekih elemenata srednjovjekovne svakodnevnice, predavanja te kviz natjecanja. Posljednji događaj u nizu bio je pub-kviz prigodnog naziva: „Tko želi biti kralj Tomislav?“, koji je održan u obnovljenim prostorima rodne kuće „oca hrvatske književnosti“ Marka Marulića. Početna točka Tjedna povijesti bila je Noć muzeja, pa su u okviru te muzejske manifestacije članice i članovi udruge, odjeveni u odore ranosrednjovjekovne povijesne postrojbe „Praetoriani Croatorum“, bili svojevrsni vodiči kroz prošlost posjetiteljima Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika – Mate Božić piše za Dalmatinski portal

Volonterke i volonteri Udruge „Toma Arhiđakon“ – ISHA Split u ranosrednjovjekovnoj odjeći tijekom ovogodišnje Noći muzeja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika

Između ta dva događaja u dva navrata održano je i predavanje s tematikom iz starohrvatske prošlosti, prvi put na tvrđavi Klis u obnovljenom Kneževu dvoru (Providurovom stanu), a drugi put u suorganizaciji sa splitskim ogrankom Hrvatskog plemićkog zbora pred splitskom publikom u prostorima Filozofskog fakulteta. Izlaganje pod naslovom: “Regia Croatorum – prva stoljeća Hrvata na tlu Europe u svjetlu novijih etimoloških tumačenja hrvatskog imena“ temeljilo se na vlastitom predavanju „Pojava, rasprostranjenost i značenje hrvatskog imena tijekom ranog Srednjeg vijeka“ s prošlogodišnje Noći muzeja (siječanj 2019.), kao i sadržaju članka „IME HRVATA” akademika Ranka Matasovića (Odsjek za lingvistiku – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) objavljenom u lipnju 2019. u časopisu „Jezik“.

Predavanje: “Regia Croatorum – prva stoljeća Hrvata na tlu Europe u svjetlu novijih etimoloških tumačenja hrvatskog imena“ (tvrđava Klis, Noć muzeja 2020.)

Tematika značenja imena i „podrijetla“ Hrvata privlačila je izuzetnu pozornost od samih začetaka suvremene hrvatske historiografije, pa ne čudi izniman broj najrazličitijih teorija koje su nastojale razjasniti to pitanje, a oblikovale su se još od sredine XIX. stoljeća pa sve do naših dana. Zanimljivo je kako su neke od njih imale i osobite političke implikacije, točnije njihovo populariziranje (ili s druge strane zabranjivanje) je ovisilo i o tada aktualnom društveno-političkom kontekstu. S obzirom na kompleksnost spomenute problematike, kao i nedostatak povijesnih izvora koji bi unijeli više svjetla u kontekst argumentacije, ta tema svakako zahtijeva svestranost pristupa, što ne bi smjelo jednostrano uključivati samo etimološko tumačenje imena „Hrvat“, nego također i druge aspekte poput arheoloških spoznaja i povijesne analogije.

Trpimirova povelja iz sredine IX. st. u kojoj je zabilježena vladarska titulacija „dux Croatorum“ – knez hrvatski, kao i „Regnum Croatorum“ – država hrvatska

Kada je riječ o trenutku prvog pouzdanog spomena imena Hrvat svakako je riječ o sredini IX. stoljeća. Naime, u povelji kneza Trpimira izdanoj 4. ožujka 852. (prema drugoj dataciji 840. godine) „ispred vrata crkve Sv. Marte“ na vladarskom dvoru dinastije Trpimirovića u Bijaćima tadašnji knez se titulira kao „dux Croatorum“ tj. knez hrvatski, dok svoju državu naziva „regnum Croatorum“ tj. država hrvatska. Budući da je ta povelja sačuvana tek u prijepisu s kraja XVI. postavlja se pitanje autentičnosti korištenja toga specifičnog izraza (hrvatski – hrvatska) upravo u to vrijeme. Međutim, kako i jedan od Trpimirovih nasljednika knez Branimir (879. – 892.) također koristi isti naslov – „dux Cruatorum“, koji je nepobitno i autentično sačuvan na kamenom natpisu, može se zaključiti kako je upravo sredina IX. stoljeća doba u kojem je hrvatsko ime po prvi put sa sigurnošću uopće zabilježeno.

Branimirov natpis iz Šopota kod Benkovca s titulom: „DVX CRVATORV(m)“

Sljedeći zanimljivi podatak u kojem je sačuvan spomen hrvatskog imena odnosi se na zapis jednog arapskog putopisca Ibn Rosteha koji datira s kraja IX. ili početka X. stoljeća, a odnosi se na područje Srednje Europe tj. zemlje karpatskih Slavena. Naime u tom izvoru moguće je pročitati sljedeće: „Između zemlje Pečenega i zemlje Slavena daljina je 10 dana.“, a „Njihov vladar se kruni (…) Njegovo je sjedište u sredini zemlje Slavena. Već je rečeno da se ugledni čovjek među njima, koji nosi titulu „vladar vladara“, zove kod njih „Swjjtm.l.k.“. Njegovo je dostojanstvo više od „sūbanğa“, a taj „sūbanğ“ je njegov zamjenik (…) Mjesto u kojem živi zove se „Ğrwab“ (…).“

Granice Velikomoravske kneževine kojom je vladao knez Svatopluk i susjednih područja

Neki su istraživači proučavajući taj zapis još u XIX. stoljeću zaključili kako se pod imenom „Swjjtm.l.k.“ krije velikomoravski knez Svatopluk, koji je Moravskom (tj. jugoistočnim dijelovima današnje Republike Češke) i susjednim zemljama vladao između 870. i 894. godine. Nadalje, mjesto koje nosi naziv „Ğrwab“ protumačeno je kao specifični arapski oblik naziva „chorwat“, odnosno *H.rwat – dakle Hrvat. Iako su spomenuti raniji istraživači pod tim pojmom podrazumijevali ime plemena karpatskih Hrvata (kojima je izravno vladao Svatopluk) ili čak zemljopisni pojam legendarne srednjoeuropske „Bijele Hrvatske“ koju spominje Konstantin Pofirogenet sredinom X. stoljeća, ispravnije je zaključiti kako se pod tim imenom krije Svatoplukovo sjedište u Moravskoj, koje je u jednoj kronici iz XIII. stoljeća zabilježeno kao Veligrad (češki Velehrad). Prepostavlja se kako se taj lokalitet nalazio na jugoistoku današnje Republike Češke (Staré Město).

Rekonstrukcija izgleda slavenskog ranosrednjovjekovnog „górdЪ“-a utvrđenog naselja u blizini mjesta Grzybowo južno od poljskog Gniezna

Budući da riječ Veligrad predstavlja toponim koji sadrži starocrkvenoslavenski pridjev „velii“ (sa značenjem „velik“) kao i imenicu „gradЪ“ (sa značenjem utvrđenog mjesta), izraz „Ğrwab“ („chorwat“ – *H.rwat tj. „Hrvat“) u navedenom arapskom izvoru bi značio upravo pojednostavnjenu formu za suvremeni izraz „grad“ sa značenjem utvrđenog mjesta, kao što se isti sadržaj povezan sa označavanjem utvrđenog mjesta može prepoznati i u drugim slavenskim izrazima poput: gradina, gradište, kremlj ili ostrog. U svim tim slučajevima (gradina, gradište, kremlj, ostrog ili na koncu hrvat) riječ je o različitoj formi istog općeg značenja – praslavenskog *górdЪ sa značenjem utvrđenog mjesta (suvremeni izraz u hrvatskom jeziku bi bio upravo „grad“). Prema tome, tijekom druge polovice IX. stoljeća na prostorima Češke odnosno Moravske (dakle na slavenskim područjima) izraz „hrvat“ bio je istoznačan sa suvremenim izrazom „grad“.

Lokacije nekih mjesnih toponima s osnovom „hrvat“ od krajnjeg jugoistoka Europe pa sve do krajnjeg sjevera Srednje Europe te istočno od crte istočna Njemačka – istočne Alpe

Na taj način je moguće tumačiti brojne zabilježene srednjovjekovne mjesne nazive oblika „hrvat“ u nekadašnjoj Karantaniji, Štajerskoj, današnjoj Saskoj, Češkoj, Hrvatskoj…itd. tj. u svim europskim krajevima do kojih je doprla slavenska ekspanzija tijekom V., VI. i VII. stoljeća. Iako na mnogima od tih područja autohtonog slavenskog stanovništva već odavno nema (primjerice na jugu Grčke ili istoku Njemačke), tragovi nekadašnjeg naseljavanja Slavena su ostali zabilježeni u prostoru, a danas ih je moguće uočiti između ostaloga upravo i po brojnim toponimima vezanim uz naziv „hrvat“. Prvi iscrpniji i sustavniji rad na tu temu objavio je povjesničar Vjekoslav Klaić u knjižici naslovljenoj „Hrvati i Hrvatska – Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda“. Tako Klaić u svojoj studiji navodi suvremene topomine poput: Kraubat, Kraut (što je nastalo od srednjovjekovnog „Chrowat“) odnosno Korbetha ili Gross-Corbetha (što je nastalo od srednjovjekovnog: Curuvadi-Curuvati, Curewate, Kurwete)…itd. uključujući, između ostaloga, mjesne nazive i na onim područjima na kojima nikada nije zabilježeno postojanje nekog hrvatskog plemena.

„Župa Hrvati“ ili u ranosrednjovjekovnoj Karantaniji te lokalni toponimi koji upućuju na mjesni naziv s osnovom „hrvat“: Krottendorf, Krobathenberg, Krobathen, Krobace, Kraut, Krautama

Enigmu tako široke rasprostranjenosti naziva „hrvat“ kao korijena brojnih slavenskih toponima od Krete (Kharvata) na krajnjem jugoistoku Europe pa sve do obala Baltika (Charwatynia) na krajnjem sjeveru Srednje Europe – iako u kasnijim periodima na tim područjima uopće nije zabilježeno postojanje Hrvata kao plemena ili etničke skupine – moguće je objasniti zaključkom kako je u nekima od tih europskih krajeva mjesni naziv tj. toponim „hrvat“ prešao svoj razvojni put od lokalnog imena do naziva za jedno šire područje odnosno regionim i naposljetku plemenskog imena, dok u drugima ipak nije, nego je ostao upravo na razini lokalnog toponima. Slučajevi prijelaza od lokalnog na područni naziv zabilježeni su primjerice u današnjem južnom Tirolu (na samoj granici sjeverne Italije i Austrije – u tamošnjim isprava se tako spominje „pagus Croudi“ ili „župa Hrvati“), odnosno na teritoriju ranosrednjovjekovne Karantanije (oko Gosposvetskog polja u blizini današnjeg Klagenfurta kao “pago Crouuati“), u oba slučaja tijekom X. stoljeća.

Područje istočnoeuropskog ukrajinskog hrvatskog plemena u Galiciji uz gornji tok rijeke Dnjestar

Nadalje, u nekima od primjera koje donosi i Klaić u svojoj studiji izvorno lokalni mjesni naziv, toponim „hrvat“, a potom iz njega izvedeni naziv za jedno šire područje ili regionim (slavenska „župa Hrvati“ tj. hrvatska župa) postao je osnova za nastanak množinskog plemenskog imena „Hrvate“ ili „Horvate“. Ti su primjeri dobro zabilježeni u nizu različitih povijesnih izvora (srednjovjekovnim kronikama, putopisima, ispravama…itd.) na teritoriju Istočne Europe (današnja sjeverozapadna Ukrajina, točnije Galicija), Srednje Europe (današnja Češka – u čak dva slučaja) i Južne Europe (dio područja nekadašnje rimske provincije Dalmacije, tj. dijelovi današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine).

Prikaz područja dvaju susjednih srednjoeuropskih hrvatskih plemena u granicama današnje Češke

Naposljetku, samo je u Južnoj Europi (na širem prostoru Dalmacije) toponim „hrvat“ prerastao iz mjesnog naziva u područno ime (tako se područje Ravnih Kotara sve do prve polovice XVI. stoljeća nazivalo doslovno „Hrvati“ ili „v Hrvatih“), zatim u teritorijalno ili državno ime (pojam „regnum Croatorum“ zabilježen sredinom IX. st. u Trpimirovoj povelji) – iz čega je izvedeno množinsko plemensko ime „Hrvati“ te na koncu iz navedenog etničkog značenja u današnje nacionalno ime Hrvata. Pritom treba imati na umu kako je izraz „Hrvati“ zabilježen prvenstveno za zaleđe Biograda i Zadra, a potom i drugih srednjodalmatinskih gradova izvorno imao teritorijalno značenje tj. predstavljao je regionim/teritorionim ili naziv za određeno područje/državu, a tek je potom iz regionima/teritorionima izvedeno i množinsko plemensko ime, odnosno ime etničke skupine.

Tri starohrvatske županije: Bribirska, Ninska i Sidraška na ravnokotarskom području koje se prema povijesnim izvorima nazivalo specifični regionimom – „Hrvati“

Tako je primjerice u XV. stoljeću za titulu bana Dalmacije i Hrvatske zabilježen naslov „ban Dalmacije i Hrvat“, kao i izraz „mnogim crikvam po Hrvatih i Dalmaciji“ tj. „po Hrvatskoj i Dalmaciji“. Izraz „Hrvati“ u svom izvornom teritorijalnom značenju koristio se čak i tijekom Novoga vijeka. Tako se u Kronici Pavla Rittera Vitezovića (1652.-1713.) navodi „kraluje u Dalmaciji i na Hrvatih“, tj. „u Dalmaciji i Hrvatskoj“, dok je u djelu „Postille“ Antuna Vramca iz druge polovice XVI. zabilježen izraz „na Hrvateh“ tj. „u Hrvatskoj“. Prema jezikoslovcu Alemku Gluhaku izraz „Hrvati“ u tom kontekstu u sebi nosi prvenstveno teritorijalni aspekt i znači upravo „Hrvatska zemlja“.

„Regnum Croatorum” – ”država hrvatska” na jugu Europe (u vrijeme kneza Trpimira sredinom IX. stoljeća)

Uz navedene povijesne analogije zaključak kako je izraz „hrvat“ koji je tijekom ranog Srednjeg vijeka zabilježen na širokom prostoru Istočne, Južne i Srednje Europe doista moguće povezati sa specifičnim praslavenskim izrazom za naziv „utvrđenog mjesta“ – tj. općeniti praslavenski izraz *górdЪ (suvremeno „grad“), podupiru i neke arheološke spoznaje. Tako češki arheolog Milan Vach zaključuje da se na područjima u kojima izvori bilježe postojanje češkog hrvatskog plemena nalazi niz utvrda koje su prema arheološkim istraživanjima služile samo u obrambenu svrhu i zaštitu stanovništva – ali ne i kao sjedišta čelnih ljudi. Zanimljivo je kako utvrde takvog tipa ne susrećemo u tolikom obimu, odnosno s navedenom svrhom na područjima drugih čeških slavenskih plemena. Do sličnog zaključka je došao i Ukrajinac Orest Korčinski, koji je ukazao na postojanje niza gradina (nekadašnjih utvrđenja) koje nisu toliko specifične za druge Slavene, a nalaze se u sjeverozapadnoj Ukrajini (Galiciji), tj. na nekadašnjem području ukrajinskog hrvatskog plemena.

Približne lokacije četiri ranosrednjovjekovna hrvatska plemena u Srednjoj, Južnoj i Istočnoj Europi tijekom X. stoljeća

Tome treba pridodati i neka etimološka tumačenja. Tako prema jezikoslovnim istraživanjima A. Gluhaka staropoljski izraz „charwat“ (tj. „hrvat“) znači „gradski stražar“, dok je na slavenskim područjima uz Baltik (u Pomeraniji) zabilježeno i već spomenuto kašupsko ime naselja „Charwatynia“. Također, kao apelativ u kašupskom jeziku sam izraz „charwatynia“ označava „staru, zapuštenu zgradu“ ili „stražarnicu”. Naposljetku, sredinom prošle godine objavljen je navedeni članak jezikoslovca R. Matasovića u kojem se osobito ističe zaključak kako se u slučaju imena „Hrvat“ ili točnije pojma „hrvat“ radi o praslavenskoj riječi koja predstavlja posuđenicu iz iranskih jezika (a nastala je prije 600. godine), točnije jezika alanskih etničkih skupina. Pretpostavka kojoj se naposljetku autor priklanja glasi da praslavenski *Xъrvat- < *Xurwāt- dolazi od praosetskoga/alanskoga *xurvæt- ili *xurvāt-, (*hurvæt- ili *hurvāt-) što znači: onaj koji čuva, čuvar.

Usporedba lokacija nekih mjesnih toponima s osnovom „hrvat“ s približnim lokacijama četiri ranosrednjovjekovna hrvatska plemena

Navedene povijesne analogije, arheološke spoznaje i etimološka tumačenja mogli bi ići u prilog zaključku kako su različiti toponimi kao što su “Kraubat”, „Kraut”, „Charwatice“ (Charwatec), „Charwath“, „Charwatynia“, “Hrvatce”, “Hrovače” i slično koji su zabilježeni na širokom prostoru od Srednje do Istočne i Južne Europe izvorno označavali pojam „utvrđenog mjesta“ ili mjesta „čuvara“ – stražara, odnosno „stražarnice“. Prema tome, to bi ime po svom značenju bilo istovjetno drugim slavenskim izrazima poput: „ostrog“, „kremlj“, “gradište”, “gradina”…itd. – što sve sadržajno odgovara općem praslavenskom izrazu *górdЪ tj. suvremenim hrvatskim jezikom rečeno „grad“ – u značenju „utvrđenog mjesta“. Naposljetku, samo u nekima od tih slučajeva lokalni toponimi su se razvili u regionime, zatim teritorionime i iz njih izvedena množinska plemenska imena „Hrvate“ ili „Horvate“.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti