|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Salonitanski ager – krunsko dobro Trpimirovića i zavičaj „rodnog lista hrvatske državnosti“

 

 

 

Prošlog četvrtka (25. veljače) je na starodrevnom tlu Bijaća, smještenih na zapadnom rubu nekadašnjeg salonitanskog agera (tijekom ranog srednjeg vijeka u posjedu vladarske kuće Trpimirovića), održana još jedna manifestacija „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!“. Tako je već po 22. put prigodno obilježena obljetnica na tom mjestu izdane Trpimirove darovnice – zvane i „rodni list hrvatske državnosti“.

Sudionici projekta „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću!“ s povijesnim postrojbama („Domagojevi strijelci“ – Vid, „Tomislavova straža“ – Split i „Vitezovi kralja Zvonimira“ – Knin) u Bijaćima, 3. ožujka 2015.

Taj je događaj još 2015. godine uključio predstavljanje projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, kao i prezentaciju oživljene povijesti starohrvatskog doba uz sudjelovanje nekoliko ranosrednjovjekovnih povijesnih postrojbi: „Domagojevi strijelci“ (Vid), „Tomislavova straža“ (Split) i “Vitezovi kralja Zvonimira” (Knin). Već treći put za redom na istom lokalitetu i istim povodom okupljaju se i „Praetoriani Croatorum“. Naime, u nizu arheoloških lokaliteta obuhvaćenih spomenutim projektom područje Bijaća predstavlja najzapadniju i nezaobilaznu točku u priči o najranijem periodu razvoja starohrvatske države.

Prezentacija mačevalačkog dvoboja – ratničkog segmenta oživljene povijesti starohrvatskog doba u izvedbi povijesne postrojbe „Praetoriani Croatorum“ (dijela projekta „Regnum Croatorum“) tijekom manifestacije u Bijaćima krajem veljače 2019. godine

Upravo na tom mjestu pronađeni su ostatci rezidencijalnog sklopa južno i jugoistočno od crkve Sv. Marte, koji potječu još iz antike, a koji su, slično kao i u Ninu, vjerojatno bili adaptirani (u funkciji vladarskog dvora) tijekom prve polovice IX. stoljeća. O tome svjedoči čak šest sačuvanih nadvratnika od kojih neki nose natpise s imenima svećenika Gumperta i Gratiosa (ili Gratiana), dok natpis na jednoj oltarnoj gredi vjerojatno spominje titule nekog hrvatskog vladara i župana: „(…Chro?)ATORV(m) ET IVPA(nus) ili (-ano)…“. Također, na samom lokalitetu pronađeno je više kamenih fragmenata ukrašenih pleternom plastikom IX. i X. st., a rekonstruiran je i oltarski ciborij s natpisom: „Gledajte sve ovo što je iznova podignuto u čast časne Marte…“.

Arheološki lokalitet u Bijaćima početkom XX. stoljeća – tijekom istraživanja koja je vodio don Frane Bulić

Uz Trpimirovu darovnicu (4. ožujka 852.), na vladarskom dvoru u Bijaćima izdana je i povelja jednog od Trpimirovih nasljednika – kneza Muncimira (28. rujna 892.). Riječ je o ispravi u kojoj je zabilježena kneževa presuda u vezi crkve Sv. Jurja na Putalju u sporu između ninskoga biskupa Aldefrede i splitskoga nadbiskupa Petra. Pritom se, kao i njegov prethodnik knez Trpimir, taj vladar titulirao „s Božjom pomoći knez hrvatski“ („divino munere iuvatus Chroatorum dux“), što ukazuje na neovisnost njegove vladavine.

Povelja kneza Muncimira iz 892. godine (prijepis)

Unatoč neospornoj važnosti ovog lokaliteta, treba reći kako starohrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad, nego su povremeno boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci („castrumi“) su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu, dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.

Povelja kneza Trpimira iz 852. (prijepis)

Ipak, moglo bi se reći kako Bijaći u tom nizu zauzimaju posebno mjesto. Upravo se uz taj vladarski dvor veže prvi spomen hrvatskog imena u domaćim pisanim izvorima, kao i prvi pouzdani spomen hrvatskog imena uopće. Naime, u darovnici kneza Trpimira (o. 845 – o. 864), kojom je taj vladar (zauzvrat za zajam) splitskom biskupu Petru darovao crkvu Sv. Jurja na Putalju i potvrdio mu posjede, zabilježena je Trpimirova titulacija „dux Croatorum“. Kako je isprava sačuvana u prijepisu iz XVI. stoljeća, postavlja se i pitanje autentičnosti pojedinih dijelova povelje, uključujući i uporabu titule „dux Croatorum“. Međutim, već u vladarskom naslovu jednog od Trpimirovih nasljednika – Branimira (879.-892.), vidljivom na ulomcima oltarne pregrade, točnije na zabatu pronađenom na lokalitetu Crkvina (u Šopotu kod Benkovca), knez se također titulira i kao: „DVX CRVATORV(m)“.

Ime kneza Branimira i titula „DVX CRVATORV(m)“ na zabatu pronađenom u Šopotu kod Benkovca

Ovdje treba istaknuti kako se, s obzirom na dosadašnje (brojne i raznorodne) pokušaje tumačenja hrvatskog imena, a s tim usko povezano i problematike „podrijetla Hrvata“, neka od njih temelje na vrlo upitnim kroatonimima, a neki od takvih primjera su: dva imena („Χορόαϑος“ i „Χορούαϑος“) zabilježena na natpisima iz II.–III. st. po. Kr. pronađenima na ušću rijeke Don (antička grčka kolonija Tanais); ime istočnoiranskoga plemena „Harahvatiš“ i njihove zemlje „Harahvaiti“; ime istočnoeuropskih nomadskih „Sarmata“ uz paralelu s imenom „Hrvata“; starogermanski naziv za Karpate „Harvaða fjöll“ – što neki tumače kao „planine Hrvatâ“; raznih naziva za Gote kao što su „Hredgutans“, „Hredcyning“, „Hred“ i „Hraedas“; ime bugarskoga kana iz VII. stoljeća – Kuvrata (grč. Kούβρατος, Κοβρāτος)…itd.

Baščanska ploča i riječi izdvojene iz trećeg retka tog dragulja starohrvatske pismenosti: „Z’V’NIM(I)R’ KRAL’ HR’VAT’SK'[I]“ (transkribirano s glagoljice na latinicu)

S obzirom na prijevod Trpimirove i Branimirove titularne sintagme „dux Croatorum/Cruatorum“ na suvremeni hrvatski jezik treba imati na umu kako se na Baščanskoj ploči (nastaloj oko 1100.) kralj Hrvatske i Dalmacije Dmitar Zvonimir (1075. – 1089.) titulira kao „kralj hrvatski“ („Zъvъnimirъ kralъ hrъvatski“). Osim toga, Zvonimir se također, poput kneza Trpimira i kneza Branimira, u svojim latinskim poveljama nazivao i „Chroatorum (…) rex“ – „Ego Suinimir nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum“, stoga bi, sukladno već utvrđenom Zvonimirovom paralelnom latinsko-hrvatskom titularnom predlošku („Chroatorum rex“ = „kralj hrvatski“) i sam Trpimirov, odnosno Branimirov, naslov bilo ispravnije prevoditi kao „vojvoda/knez hrvatski“, a ne kao „vojvoda/knez Hrvata“ kao što se to redovito čini.

Lik bana Pavla Šubića na škrinji sv. Šimuna (Zadar, oko 1380.) i njegova titula na odljevu pečata

Da je ranosrednjovjekovni pojam „Hrvati/hrvatski“ izvorno imao teritorijalno, a ne etničko značenje svjedoči i jedan izvor iz kasnijeg doba. Naime, na pečata bana Pavla Šubića pronađenom u Zadru i datiranom između 1299. i 1312. moguće je uočiti natpis: „PAULUS DE BREBERIO BANUS CROATORUM D(omi) N(u)S ET BOSNE“ – što se redovito prevodi kao: „ban Hrvata i gospodar Bosne“. Međutim, Pavao se istodobno (1299. godine) titulira i kao „banus Croacie et Dalmacie“ – tj. „ban Hrvatske i Dalmacije“. Prema tome, u okviru Pavlove banske titule sintagma „BANUS CROATORUM“ predstavlja istoznačnicu s izrazom „banus Croacie“, što znači da se pojam „Hrvati“ u prvom slučaju (kao i drugom slučaju – „ban Hrvatske“) odnosi na teritorijalni, a ne plemenski/etnički aspekt Pavlove vlasti.

Područja uz istočnu obalu Jadranskog mora kojima su gospodarili Šubići početkom XIV. stoljeća kao: „banovi Hrvatske i Dalmacije, gospodari Bosne i knezovi Huma“

Naime Pavao je krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća bio, sudeći prema svojoj tituli (između ostaloga) ban jednog određenog teritorija – Hrvatske, a ne jednog plemena ili etničke skupine – Hrvata, kako bi se moglo pogrešno razumjeti, ukoliko bi se njegov naslov prevodio doslovno. Osim toga, takav oblik banske titule („BANUS CROATORUM“) s prijelaza XIII./XIV. st. po svom je značenju analogan već spomenutim kneževskim i kraljevskim titulama Trpimirovića od IX. do kraja XI. stoljeća: „dux Croatorum/Cruatorum“; „Chroatorum (…) rex“ i slično, te je njegovo pravo značenje: „ban hrvatski“ ili „ban hrvatske (zemlje)“.

„Župa Hrvati“ u ranosrednjovjekovnoj Karantaniji (označeno tamnozeleno) i lokalni toponimi koji upućuju na mjesne nazive s korijenom „hrvat“: Krottendorf, Krobathe berg, Krobathen, Krobace, Kraut, Krautama

Tako se, iz svog izvornog teritorijalnog značenja, regionim/teritorionim „Hrvati“ na jednom dijelu područja nekadašnje rimske provincije Dalmacije (kao i u današnjoj sjeverozapadnoj Ukrajini odnosno Češkoj) razvio u plemensko ime odnosno začetak današnjeg hrvatskog nacionalnog etnonima. Društveno-politička forma u okviru koje je moguće objasniti taj prijelaz (s teritorijalnog na plemensko (etničko) značenje) zabilježena je u Tirolu kao „pagus Croudi“, a u Karantaniji 954. god. – kao „pago Crouuati“, 961. god. – kao „pago Crauuati“ i 979. god. – kao „pago Chruuat“, što se može prevesti kao – župa Hrvati. Na jednom dijelu područja nekadašnje rimske provincije Dalmacije uvjetni ekvivalent (na mnogo višoj razini administrativnog i teritorijalnog razvitka) toj tirolskoj/karantanskoj župi Hrvati po prvi put je zabilježen u već spomenutoj Trpimirovoj povelji iz 852. kao „regnum Croatorum“ sa značenjem – država Hrvati.

Starohrvatske županije uz istočnu obalu Jadrana sredinom X. stoljeća

Plemensko ime, kao najčešći izvor nastanka slavenskih etnonima, usko je vezano uz teritorijalni pojam „župa“. Kako navodi A. Pleterski praslavenski pojam „župa“ predstavlja „okrug, područje jednog plemena“, a „označava relativno malu teritorijalnu jedinicu određenog broja sela na čijem čelu je župan“. Nadalje: „pojedinačne župe možemo razumjeti kao osnovne političke jedinice slavenskoga svijeta“, a usporediva je „s grčkim polisom, rimskim civitasom, germanskim gauom te keltskim oppidumom. Ljudi su u njima ostvarivali svoj pravni identitet, u današnjem smislu državljanstvo“.

Lijevi arhitrav oltarne ograde crkve Sv. Spasa u Vrh Rici (na izvoru rijeke Cetine) s natpisom cetinskog župana Gastihe: „[+] AD ONOREM D(omi)N(u)M N(ostri) IESU CHR(ist)I EGO GASTICA HUPPANUS D[onavi vel dedicavil L..] I ET ANIME MEE ET MATR[ilS MEE NOMINE NEMIRA ET F[i]LIIS MEIS NOMINE“ – U čast Gospodina našega Isusa Krista, ja župan Gastiha darovao sam (ili posvetio sam) [za spas!] i moje duše i u ime majke moje Nemire i u ime mojih sinova (djece)

Staro mišljenje da su ih Slaveni preuzeli od Avara sve je manje vjerojatno. Pisana vrela spominju njene predstojnike, župane tek od 777. godine, tj. od njihova uključenja u feudalni sustav, nakon čega je župa u različitim krajevima i u različito doba već preuzela različita značenja.“ Pojedinačne slavenske župe udruživale su se u veće teritorijalne skupine, pri čemu se formiralo tzv. fraktalno društvo, tj. sve su župe jedne veće cjeline bile „slično strukturirane“, a „na razini svake župe nalazimo ono što inače možemo proučavati i na razini udruživanja pojedinačanih župa u veće teritorijalne skupine.

Niz „Sklavinija“ smještenih neposredno uz istočnu obalu Jadrana – zabilježenih u djelu „O upravljanju Carstvom“ sredinom X. stoljeća: Hrvatska, Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja

Da je taj proces teritorijalnog okrupnjavanja (tj. ujedinjavanja župa/županija u veće cjeline) bio aktualan na slavenskim područjima uz istočnu obalu Jadranskog mora tijekom IX./X. stoljeća svjedoči navod iz DAI u kojem se ističe kako plemena „Sklavinija“ smještenih na istočnom Jadranu „nemaju arhonte već samo starce župane“. Tako je primjerice, prema Porfirogenetu, u vrijeme hrvatskih knezova Mislava i Trpimira „Sklavinijom“ zvanom Travunja (u zaleđu Dubrovnika) vladao „župan“ Beloje odnosno njegov sin i nasljednik Krajina.

Teritorijalni razmještaj nekih starohrvatskih županija: Sidraške, Ninske, Kninske, Bribirske, Primorske (Kliške), Cetinske, Livanjske i Imotske u odnosu na današnje državne i druge administrativne granice

Također, iz navoda istog djela u poglavlju o Srbima jasno proizlazi kako srpski župani predstavljaju nižu vlast od njihova „arhonta“ Zaharije iz prve polovice X. stoljeća, odnosno da su župani neka vrsta oblasnih gospodara. U tekstu Trpimirove povelje iz 852. petorica svjedoka također nose titulu župana, dok se u Muncimirovoj povelji iz 892. navodi čak sedam župana svjedoka, između kojih se za dva može zaključiti kako ujedno upravljaju određenim manjim dijelovima Muncimirove države – Željivek (livanjski župan) i Zbidrag (župan Klisa odnosno Primorja).

„Ugovor s kraljem Kolomanom“ – potpisivanje sporazuma između Kolomana i dvanaest hrvatskih župana 1102. godine (autor litografije Franjo Josip Mücke, druga polovina XIX. st.)

Zanimljivo je kako je u Muncimirovoj ispravi, izdanoj u Bijaćima krajem IX. stoljeća, zabilježeno ukupno 12 župana svjedoka, dok se (sredinom XI. stoljeća) Petar Krešimir pred papinim poslanikom Majnardom opravdao pred optužbom za ubojstvo svoga brata Gojslava, što je posvjedočilo također 12 župana svjedoka. Prisutnost broja 12 je u ovom pravnom kontekstu vezana uz kršćansku simboliku (dvanaest plemena Izraelovih, dvanaest apostola…itd.), a u hrvatskoj povijesti se očitovala i u kasnijim stoljećima – primjerice 12 plemenskih starješina („župana“) od 12 hrvatskih plemena koji su s Kolomanom potpisali legendarnu „Pacta conventu“ 1102. godine (iako je sam zapis o tom „sporazumu“ nastao tek oko 1380.) ili institucija „plemstva 12 plemena Kraljevine Hrvatske“ („Nobiles duodecim generationum regni Croatiae“) kojoj prvi spomen nalazimo također u XIV. stoljeću, točnije 1350./1351. godine.

Detalji likovnih djela F. Quiquereza, F. J. Mückea i O. Ivekovića s motivom petero braće i dviju sestara prikazanih poput narodnih vođa prilikom legendarnog „dolaska Hrvata“

Osim toga, u ispravi koja je nastala na istom mjestu, tj. na vladarskom dvoru u Bijaćima, ali u vrijeme kneza Trpimira sredinom IX. stoljeća, umjesto dvanaest župana zabilježeno je: sedam svjedoka župana (Komičaj, Precilja, Nemistl, Zašata, Ljudevit, Vitolja i njegov brat Ozamil – prema M. Brkoviću također vjerojatno župan), zatim pet dvorjana na čelu s komornikom te tri klerika, uključujući i „čudotvorca“ Martina. U nekim drugim vladarskim ispravama također je zabilježeno sedam svjedoka, a simbolika broja sedam može se odnositi i na legendarnih sedmoro braće i sestara (Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga) čija imena stoje u temelju hrvatske „origo gentis“ zabilježene u djelu Konstantina Porfirogeneta sredinom X. stoljeća.

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. (Ko)autor monografija, studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, časopisima i kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.