|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

„Najgori“ starohrvatski knez i „velika pobjeda na moru“!

 

 

 

Kao što se Dan hrvatske diplomacije obilježava tijekom mjeseca lipnja, kada je 879. godine datirano pismo pape Ivana VII. knezu Branimiru (7. lipnja) u kojem je kršćanski poglavar priznao tom hrvatskom knezu vlast nad njegovom „zemaljskom kneževinom“, tako se od 1993. tijekom mjeseca rujna obilježava Dan hrvatske mornarice i to u spomen na bitku s Mlečanima koja se zbila 18. dana ovoga mjeseca daleke 887. godine.

Prvo obilježavanje Dana Hrvatske ratne mornarice 18. rujna 1993. – osim za starohrvatsko doba mjesec rujan važan je i za suvremenu pomorsku povijest: u drugoj polovici rujna 1991. postrojbe Republike Hrvatske su od JNA/JRM otele i zarobile prve ratne brodove, 12. rujna počelo je ustrojavanje HRM-a (prvi zapovjednik Sveto Letica), a 24. rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik (isječak članka objavljenog 19. rujna 1993., „Slobodna Dalmacija“)

Zanimljivo kako je je tu pobjedonosnu vojnu starih Hrvata – u kojem je i sam mletački dužd izgubio život – iako se također dogodila u vrijeme kneza Branimira (vladao do 879. do oko 892.), prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman izričito povezao uz jednog drugog hrvatskog kneza – Domagoja. Tako u izjavi s konferencije za novinstvo Predsjednika Republike Hrvatske održane 15. prosinca 1995. u Predsjedničkim dvorima nalazimo sljedeće:

„…Ali, razumije se, da sam bio jedan od onih koji uspostavom samostalne hrvatske države je kazao – da je jedna od prvih zadaća među inim, i da vratimo slavu hrvatskog naroda zbog njegovog pomorstva. I, mogu vam sada reći, kad smo određivali dan ratne mornarice, pa su mi došli sa prijedlogom da to budu neki datumi od ovih naših dana, kad smo mi uspostavili ratnu mornaricu. Onda sam ja rekao – povijest ne počinje s nama, i izvolite mi pronaći datum hrvatskog pomorstva iz što starije povijesti, pa su onda pronašli pobjedu Domagoja nad Mlečanima.

TOP-11 „Kralj Petar Krešimir IV.“ prilikom obilježavanja Dana Hrvatske ratne mornarice u Rijeci 2009. godine: raketna topovnjača je izgrađena u brodogradilištu Kraljevica, a porinuta je 21. ožujka 1992. godine („kum“ broda je bio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman). Posadom koja ukupno broji 33 časnika, dočasnika i mornara danas zapovijeda Antonija Didović

Pa su mi, isto tako, predlagali, da i hrvatski ratni brod nazovemo, najveći ratni brod, nazovemo „Vukovar“. Ja sam rekao – Vukovar je simbol i ponos hrvatstva sadašnje borbe hrvatskog naroda za uspostavu, ali na hrvatskom moru, na našem moru moramo tražiti oslonac u hrvatskoj povijesti, i afirmirati hrvatsku državu i hrvatsko pomorstvo sa tradicijama koje tamo imamo. Te je taj brod nazvan – Petar Krešimir.“

Prizori s Dana otvorenih vrata HRM-a u Splitu održanog 16. rujna 2022., prigodom ovogodišnjeg obilježavanje Dana Hrvatske ratne mornarice – natjecanje u vezivanju mornarskih čvorova; Zastava ratnih brodova Republike Hrvatske (gore desno), s dva ukrštena žuta sidra iza državnog grba (ujedno znakovlje HRM-a), prihvaćena je 18. kolovoza 1999. Do tada Hrvatska ratna mornarica je koristila zastavu jednaku civilnoj i državnoj pomorskoj zastavi

Kada je riječ o ovoj predsjednikovoj izjavi očita je kronološka pogreška povezivanja bitke iz 887. s knezom Domagojem. Naime, Domagojeva vladavina (knez od oko 864. do 876. godine) okončana je više od desetljeća prije spomenutog sukoba s Mlečanima 887. godine. No, osim uz Branimira, uobičajeno je da se ta pobjeda vezuje i uz starohrvatsko pleme Neretvana, odnosno Makarsku kao mjesto hrvatsko-mletačko pomorsko-kopnenog sukoba, pa se redovito naziva bitkom kod Makarske. Dok je vremenska poveznica s Branimirom očita, neki autori smatraju kako se spomenuta vojna dogodila ne južnije (na neretvanskom području), nego nešto sjevernije, točnije u blizini Zadra – tada središta bizantske teme Dalmacije. Prema tome, mletački dužd Petar I. Kandijan ne bi stradao od ruke Neretvana, nego upravo Bijelih Hrvata.

Spomen-ploča u središtu Makarske svečano otkrivena 18. rujna 2003. godine povodom obljetnice pobjede nad Mlečanima; Uprizorenje čuvene bitke koje se od 2013. godine održava pred makarskom rivom, a u okviru obilježavanja Dana Hrvatske ratne mornarice

Tako zaključuje povjesničar B. Poparić, koji je 1937. u Zagrebu objavio vrijedno djelo „Borbe Hrvata za Jadran od 7. do kraja 11. stoljeća“ i to „u povodu 1050. godišnjice velike pobjede na moru“, tj. bitke iz 887. godine. Donoseći izvore o tom događaju navodi i retke iz „Kronike“ mletačkog dužda Andrije Dándola (1343.— 1354.): „Candiano je, opremivši 12 brodova, osobno pošao u one strane. I tu je u borbi bio ubijen, a tijelo njegovo, potajno Slavenima ugrabljeno, preneseno je u grad Grado.“ Isti autor u svojim „Analima“, misleći na dužda Candiana, piše: „Ovaj smjesta posla protiv Neretvana brodovlje, i pošto se je ovo bez uspjeha povratilo, tada on sam osobno podigavši se mjeseca kolovoza s dvanaest ratnih brodova, i doprijevši do slavenskoga brda, izađe na mjestu, koje se zove Mikulin. Premda s malo ljudi, kad su mu se Slaveni oprli, najprije ih natjera u bijeg, poubijavši mnoge, te iskomada pet njihovih brodova sjekirama; ali kad su se Slaveni najzad 18. mjeseca rujna povratili, pogibe s još sedmoricom. Njegovo pak tijelo preuzme Andrija Tribun i pokopa ga zatim u predvorju gradeške crkve.“

Poznato djelo kipara Ivana Meštrovića (1883.-1962.) „Domagojevi strijelci“; Rimski nadgrobni spomenik u Tučepima (kraj crkve Sv. Jure) za kojeg su stariji povjesničari pogrešno smatrali kako predstavlja grob dužda Petra I. Candiana

Drugi mletački povijesni pisac (Marcantonio Sabellico) iz 15. stoljeća, spominjući ovu bitku opširnije navodi kako iz Venecije: „Poslano je nekoliko ratnih brodova, da se suzbiju njihovi naleti; ali ti se bez ikakova uspjeha povratiše kući. Ali ne prođe dugo, te je pod vodstvom dužda Candiana opremljeno dvanaest brodova protiv istih neprijatelja, koje nađoše blizu dalmatinskog rta, koji sami žitelji nazivlju Mikulin. Na pobudu duždevu bijesno su na njih navalile mletačke trireme: ali se Liburnijsko brodovlje nije ugnulo bici, pa se je s obadvije strane srtalo skoro s većim oduševljenjem nego li silama. U prvom je sudaru Mletačka strana, jer su svladali nekoliko neprijateljskih brodova, bila nadmoćnija; ali kako su Barbari brojčano bili jači, kad su zaokružili duždev brod i s njime još i druge, Candiano je pao junački se boreći, pošto je upravljao Republikom ništa više od pet mjeseci. Njegovo je mrtvo tijelo tajno uklonjeno od Istrana, malo poslije preneseno u Grado, i u onom mjestu pokopano.“

Portret Petra I. Candiana – (prema predaji) petnaestog mletačkog dužda – nastao u 17. stoljeću (gravura Giacoma Piccinia): Candiano je za dužda izabran u travnju 887., da bi već u rujnu iste godine izgubio život na istočnojadranskoj obali u sukobu sa starim Hrvatima te tako postao prvi venecijanski vladar koji je poginuo u bitci; Suvremeno scensko uprizorenje duždeve pogibije (serijal „Hrvatski kraljevi“)

O istom događaju su potom pisali i drugi autori: Pietro Marcello, Gian Giacomo Caroldo i Heinrich Kellner u XVI. stoljeću, te Alessandro Maria Vianoli i Jacob von Sandrart u XVIII. stoljeću. Dok njihovi navodi predstavljaju tek preradu ranijih izvora iz XIV. i XV. stoljeća, od hrvatskih autora Dandolovim zapisima se pozabavio Trogiranin Ivan Lučić, koji 1666. zaključuje: „Liburnijce treba uzeti za Hrvate (Liburnos prò Croatis sumendos esse)“, dok „Mikulino brdo (kako veli Dandolo) je rt u Dalmaciji, ali to nije brdo, vec je rt blizu Zadra, a nalazi se na hrvatskom nipošto na dalmatinskom teritoriju, što se sad obično zove Mikulin rt (Montem Miculum Promontorium Dalmatiae esse, non mons, prope Jadram, in Croatico non Dalmatico solo situm, nunc vulgo dictum Ponta Micha“).

„Još jedno“ moguće mjesto bitke iz 887. godine? – Oštri rat (Puntamika), koji leži dva kilometra na sjeverozapad od gradske jezgre Zadra – stariji nazivi tog rta glase: „Mucla bona“ (1289.), „Punctamichabona“ (1413.), „Punctamica“ (1566.) i „Promontorium Michuli“. G. Alessio smatra kako je „Mika“ (od starijeg Mucla) nastalo od mūcula = promontorium, te bi prema tome „Ponta“ (u mIetačkom obliku Puntamica) uz „Mika“ bila tautologija, dok bi hrvatski oblik „Oštri rat“ bio po značenju točan prijevod izvornog naziva (M. Suić – I. Petricioli „Starohrvatska crkva Sv. Stošije kod Zadra“, 1955.)

Kaštelanin Poparić prihvaća Lučićev zaključak – kako je Mikulin rt zapravo poznata zadarska Puntamika, potkrjepljujući ga logički na sljedeći način: „Oni, koji tvrde, da nije došlo do boja kod Mikulina Rta, već stotinu morskih milja niže, kod Makarske, imali bi dokazati, da je Candiano bezbrižno mogao nastaviti put između brojnih zadarskih otoka i otočića, po vrlo uskim kanalima i kanalićima, kao stvorenima za najuspješnije zasjede. Imali bi dokazati, da su Hrvati, koji nastavahu, kao i danas onu obalu i otoke, mirno promatrali, kako se spokojno povlače mletački brodovi, koji nose rat njihovu knezu i hoće da otmu slobodu njima i njihovoj domovini!“

Rekonstrukcija čuvenog starohrvatskog broda nazvanog „condura croatica“ (Muzej ninskih starina) i replika istog plovila ispred Donjeg gradskog mosta u Ninu

Zanimljivo je kako se i samog kneza Domagoja – kojem je hrvatski predsjednik pogrešno pripisao ovu pobjedu nad Mlečanima, u jednom drugom mletačkom izvoru veže uz pleme Neretvana. Tako se u „Corona Venetorum“ iz XVII. stoljeća (sastavljenoj od jedne kronike iz XV., a druge iz XVI.) navodi da je Domagoj „princ Neretvana“ (Domoghoi, prinze de Narentani). Možda su toga kneza, inače dalekog poznatijeg po pomorskom ratovanju od Branimira, Mlečani smatrali osobitim neretvanskim vladarem obzirom da je to starohrvatsko pleme također bilo osobito aktivno u borbama na moru.

Rekonstrukcija izgleda ratnika Domagojeva i Branimirova vremena (Z. Grbašić); Ostatci kostura pronađenog na starohrvatskom groblju na položaju Ždrijac smještenom na obali sjeverno od Nina – prema nalazima oružja (mač, koplja, bojni noževi i vrhovi strelica) te konjaničke opreme (ostruge) moguće je rekonstruirati izgled starohrvatskih ratnika VIII. i IX. stoljeća. Na istom groblju pronađeno je i 146 keramičkih posuda koje predstavljaju grobni prilog u kojemu se nalazila „popudbina za drugi svijet“

Bilo kako bilo, Mlečani su svoje brodovlje protiv Domagoja poslali već 864., odmah nakon što je novi dužd Urso I. Particijak zamijenio dotadašnjeg dugogodišnjeg vladara Venecije Petra Tradenika (836. – 864.), inače Mislavova sudruga prilikom sklapanja mira 839. godine. Mir je bio sklopljen i ovaj put, ali su se se borbe uskoro nastavile. Koliko su sukobi na Jadranu toga vremena bili žestoki čitamo u pismu pape Ivana VIII. Domagoju (između 874. i 875.), gdje se navodi: „Osim toga opominjemo Te, da protiv pomorskih razbojnika, koji pod Tvojim imenom divljaju na kršćane, tim žešće ustaneš, u koliko znaš, da njihova djela potamnjuju čast Tvoga imena. I ako se može vjerovati, da oni putnike napadaju protiv Tvoje volje, a ipak se kaže, da ih Ti možeš ukrotiti, to ako ih ne ukrotiš, smatramo te krivcem.“

Suvremeni umjetnički prikaz kneza Domagoja (Z. Grbašić); Franački car Ludvig II. sa savezničkim vojskama, među kojima je bila i Domagojeva flota, prilikom oslobađanja Barija od Saracena 871. godine (litografija iz 1850.)

Zabilježeno je kako je Domagoj u međuvremenu (870./871. godine) uspješno predvodio hrvatsko ratno brodovlje na strani franačkog cara Ludviga II. prilikom oslobađanja Barija, grada na južnotalijanskoj obali, koji je od 847. pa sve do 2. veljače 871. bio u rukama Arapa. Međutim, dok je hrvatska mornarica bila na suprotnoj strani Jadrana bizantska flota (navodno: jer su istočnojadranski gusari opljačkali neke papinske izaslanike otevši im koncilska pisma) je opustošila obalu Domagojeve kneževine, koju Ludvig II. u svom pismu bizantskom caru Baziliju naziva „naša Slavenija“ (nostra Sclavenia). To govori u prilog zaključku kako je Hrvatska toga vremena još uvijek bila u franačkoj interesnoj sferi. Nadalje, podmuklom bizantskom rušilačkom pohodu treba iduće 872. godine pridodati i saracensko (arapsko) pustošenje istočnojadranske obale, a osobito otoka Brača.

„Domagojevi strijelci“ suvremeni spomenik (autor: Stjepan Skoko) podignut 1997. u Vidu kod Metkovića

„Domagojevi strijelci“ suvremeni spomenik (autor: Stjepan Skoko) podignut 1997. u Vidu kod Metkovića

Uz te nedaće, Domagojeva pozicija je bila oslabljena i time što nije potjecao iz loze svoga prethodnika kneza Trpimira, pa su u kneževini bujale urote protiv njegove vladavine, vjerojatno poticane od Bizanta. Domagoj se nastojao učvrstiti žestoko se obračunavajući s urotnicima te je jednog od zavjerenika dao ubiti – iako je svećeniku Ivanu obećao kako će ga poštedjeti. Stoga mu papa u istom pismu piše: „Slavnom knezu Domagoju. Ako bi nekoga, što Bože očuvaj, našao, da ti radi o glavi, kazni ga ne smrću, nego izgonom, jer ako im oprostiš radi Boga, koji ih tebi predade, tebe će od njih nepovrijeđena očuvati onaj, koji se nije ustručavao, da za spas sviju umre na križu.“

Zapis mletačkog ljetopisca Ivana Đakona († nakon 1018.) u kojem se spominje pomorski pohod „najgorih plemena Slavena i Dalmatinaca“ na Istru u kojoj su „poharali četiri grada, to jest: Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj.“

U vrijeme kada su Arapi 875. godine napali mletački Grado, a Ludvig 876. godine umro, hrvatsko-mletački sukobi su se osobito rasplamsali. Tada su, prema kroničaru Ivanu Đakonu „najgora plemena Slavena i Dalmatinaca počela pljačkati istarsku pokrajinu: tamo su naime poharali četiri grada, to jest: Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Zatim je javljeno gospodinu duždu Ursu da bi oni htjeli prijeći do grada Gradeža; došao je s trideset lađa do prije rečenog grada. Odatle brodeći prema Istri, hrabro nasrne na iste Slavene i tako ih u boju uništi da nitko od njih nije mogao pobjeći ni vratiti se u domovinu… Zbog toga se razvrgao savez koji je nekoć bio između Slavena i Mlečana.“

Prepoznatljivi logo i pripadnici povijesne postrojbe „Domagojevi strijelci“ iz Vida kod Metkovića (predsjednička inauguracija 15. veljače 2015. u Zagrebu) osnovane 7. veljače 2006. godine „u čast nekadašnjih neretvanskih ratnika s kojom se željelo baštiniti bogatu Hrvatsku vojnu povijest na jedan jedinstven, orginalan, dostojanstven i razumljiv način.“ ( http://domagojevi-strijelci.vid.hr/ )

Negdje u to doba i knez Domagoj je doživio svoj kraj. Mletački kroničar Ivan Đakon piše: „Zatim je, poslije smrti Domagoja, najgorega kneza Slavena, gospodin dužd Urso i njegov sin Ivan sa Slavenima sklopio mir i slogu. Ipak protiv Neretvana, s kojima je bio u neprijateljstvu, pošalje vojsku.“ Prema tome, dok se u papinom pismu Domagoja naziva „slavnim knezom“, Mlečani su ga istovremeno smatrali „najgorim knezom“, što svjedoči o različitostima povijesne perspektive, ali se svakako može reći kako njegovo ime ni više od tisućljeća nakon ovih hrvatsko-mletačkih pomorskih sukoba (kojima danas dugujemo i datum obilježavanja suvremene Hrvatske ratne mornarice) nije potamnilo!

„PESSIMUS“ – Soundbringer

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. (Ko)autor monografija, studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, časopisima i kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.