|  |  | 

MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Starohrvatski gusari: Čuvaj se „neretvanske“ ruke!

 

Popularna izreka „Čuvaj se senjske ruke!“ (izvorno zapisane na talijanskom u obliku: „Iddio vi guardi dalle mani dei Segnani“), koja je u prvom redu upozoravala na ratobornost i žestinu senjskih uskoka mogla bi se u starohrvatskom kontekstu analogijom odnositi na gusare s neretvanskog područja, koji su još od prve polovice IX. stoljeća predstavljali nesavladivu prepreku namjerama Mlečana da cjelokupnu istočnojadransku obalu pretvore u „mirnu luku“ vlastitih trgovačkih ruta prema Levantu. Naime, ne samo da su uskoci iz Senja kao i neretvanski gusari ratovali duž Jadrana na sličan način – koristeći taktiku brzih i iznenadnih mornaričko-pješačkih udara, nego su također imali i zajedničkog neprijatelja – Mletačku Republiku.

Pomorske rute duž istočnojadranske obale (S. F. Fabijanec: „Pomorstvo na istočnom Jadranu…“); detalj s prikazom Jadranskog mora („Colfus Occidentalis – Hesperius“) na srednjovjekovnoj karti izrađenoj prema djelu „Kozmografija“ Anonima Ravenjanina (VI. – VII. st.)

Moglo bi se reći kako je Venecija bila Ravenna ranog Srednjeg vijeka. Naime, dok su pomorske rute iz Levanta u antici završavali u Ravenni (koja je od početka V. stoljeća bila i sjedište zapadnorimskih careva), njihov krajnji cilj tijekom srednjovjekovlja bila je upravo Venecija. Duždeve tog „grada na lagunama“ izravno je imenovao Bizant do 726. godine, a potom ih je istočni car samo potvrđivao, nakon što bi ga izabrale istaknute domaće obitelji. Tijekom bizantsko-franačkog rata početkom IX. stoljeća Venecija je mijenjala gospodare: 805. je potpala pod vlast franačkog cara „obnovljenog“ Rimskog Carstva, da bi od 812. i sklapanja mira u Aachenu opet priznavala vrhovnu bizantsku vlast. Tako su mletačko područje na sjeverozapadu i istočnojadranski primorski gradovi s većinom otoka bili uklopljeni u jedinstvenu političku cjelinu. Zanimljivo je kako je i dužd za kojeg se smatra da je zaslužan za mletačko pomorsko usmjerenje, a koje će tu trgovačku Republiku označiti za buduća stoljeća – Petar Tradenik, također potjecao s istočne obale Jadrana, vjerojatno iz Pule. Za njegova duždevanja (837. – 864.) Mlečani su počeli u svojim brodogradilištima graditi vlastite ratne brodove, velike galije prema bizantskom uzoru (tzv. helandije).

Prikaz tijeka invazije Saracena na jug Apeninskog poluotoka i prema jadranskim obalama s naznačenim pobjedama (zeleno) i porazima (crveno); suvremena rekonstrukcija izgleda arapskih ratnika Omejidskog kalifata (VIII. st.)

U to se vrijeme s Istoka prema Zapadu širila nova sila koja će Mlečanima postati trgovački partner, ali i konkurent u borbi za nadzor nad Jadranskim morem. Riječ je o Arapima ili Saracenima (izraz koji možda dolazi od semitske riječi „šarkin“ – što znači „istočnjaci“), koji su iz južnog Sredozemlja početkom IX. stoljeća počeli napadati Siciliju, Sardiniju i Kretu, a uskoro su započeli i s prodorima na zapadnu, odnosno istočnu obalu Jadrana. Tako su 838. osvojili Brindisi u južnom Jadranu, a iduće godine Taranto te naposljetku 840. porazili mletačko brodovlje. Povijesni izvori svjedoče kako je saracenska flota dan nakon Uskrsa 841. godine doplovila i do grada Osora na otoku Cresu te ga osvojila i zapalila. Arapi su potom napali Anconu, dok su na povratku prema matičnim lukama osvojili i opljačkali Kotor, Risan i Budvu. Na svom idućem pohodu prema sjevernom Jadranu kod otoka Suska porazili su mletačku flotu, dok su na južnom Jadranu zauzeli grad Bari. O tim arapskim upadima u „Ljetopisu popa Dukljanina“ bilježi se sljedeće: „U to je vrijeme sa Sicilije krenula mornarica, brojno mnoštvo saracenskih brodova. … Uništili su sve primorske gradove, a Latini su se dali u bijeg prema planinama, gdje su živjeli Slaveni…“.

Arapska flota prilikom napada na Kretu 820-ih godina; minijatura iz djela bizantskog kroničara Ivana Skilice

Dok je s jedne strane Mletačka Republika, kao podanik Bizanta, s istočnjačkim Arapima ratovala s druge strane je trgovala, osobito drvenom građom, koje je bilo u izobilju u zaleđu Venecije, a Saracenima je bila nasušno potrebna za opremu njihovog brodovlja. Nadalje, iako su Arapi bili muslimani, kojima je Crkva u to vrijeme zabranjivala izvoz drva kao strateškog proizvoda, to nije sprječavalo poduzetne Mlečane da iskoriste priliku koja im se pružala u lukrativnoj trgovini s „nevjernicima“. Ipak, venecijanski plan za širenje trgovačkog utjecaja prema Istoku imao je i svoju „Ahilovu petu“ – starohrvatske gusare s istočnojadranske obale, osobito misterioznu skupinu koja je u suvremenoj historiografiji poznata kao „Neretvani“. Naime, to im je ime u bizantskom obliku („Arentani“) još sredinom X. stoljeća pridao pisac djela „O upravljanju Carstvom“ na sljedeći način: „Naziv Pagani na jeziku Slavena znači nekršteni, ali na jeziku Romeja njihova zemlja se zove Arenta (tj. Neretva) pa se i oni nazivaju Arentani (tj. Neretvani) sa strane istih Romeja. U Paganiji su naseljeni gradovi Mokro, Verulja, Ostrok i Slavinec. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Korčula, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Mljet, kojeg spominje sveti Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Melita, na kojem je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Hvar, drugi veliki otok Brač.“

Teritorij tzv. „Paganije“ odnosno područja kojim su dominirali neretvanski gusari prema zapisima iz sredine X. st.; „Paganija“ u širem okviru granica Humske kneževine početkom IX. stoljeća

Tko su zapravo bili ti poganski „Neretvani“? Prema zaključcima M. Ančića područje tzv. „Paganije“ (tj. otoci Mljet, Korčula, Hvar i Brač te susjedno kopno: županije Rastočka, Mokro i Dalen) je samo u još jednom povijesnom izvoru opisano „neretvanskim“ imenom. U „Kronici“ Ivana Đakona (inače tajnika mletačkoga dužda Petra II. Orseola) nastaloj početkom XI. stoljeća navodi se kako: poslanik „Sclavorum de insula Narrentis“ 830. godine dolazi u Veneciju; zatim kako su oko 834. neki Mlečani „a Narrentanis Sclavis capti“; potom kako je mletački dužd Urso Particijak 876. godine „adversus Narrentanos … exercitum misit“; a novi dužd Petar 887. godine dužd „contra Narrentanos Scavos … exercitum misit“; također 948. godine dužd Petar Kandijano „triginta tres naves … contra Narrentanos Sclavos misi“. Očigledno je kako je pisac ovih redaka svojim pripovijedanjem povezivao dva pojma: „Slavene“ i „Neretvu“, što bi se moglo shvatiti kako je tu skupinu u cjelini smatrao „neretvanskim Slavenima“.

Suvremena rekonstrukcija izgleda starohrvatskih ratnika tijekom IX. stoljeća (Z. Grbašić)

Nadalje, kada Ivan Đakon opisuje njemu dobro poznate događaje iz suvremenog mu doba vladavine dužda Petra II. Orseola nekoliko puta tu skupinu opisuje „neretvanskim“ teritorionimom. Primjerice, pri opisu duždeva osvajanja istočnojadranske obale 1000. godine spominje „Narentanorum principes“ ili „vladare Neretvana“, a prema istom kroničaru sam dužd je prilikom boravka u Zadru u svibnju iste godine primio vijest da se četrdeset „Narentanorum nobilium“ (Neretvana plemenitaša) spremalo na povratak iz Apulije u svoje krajeve. Nadalje, kad se dužd Orseolo uputio iz Zadra prema Splitu preda nj su došli izaslanici „Narrentanorum princeps“ (tj. vladara Neretvana). Naposljetku, kada mletački kroničar u dvije prigode izričito navodi imena vladara tih „neretvanskih Slavena“ prvog naziva „Diuditus sclavus“ – koji je 840. Mlečanima nanio težak poraz, a drugog, koji je oko 912. zarobio duždeva sina, „Michael Sclavorum dux“. Pod tim imenom krije se vladar Mihajlo, poznatiji kao knez Humljana – kako ga naziva papa Ivan X. u svom poznatom pismu “Tomislavu kralju Hrvata i Mihajlu knezu Humljana” u vrijeme održavanja I. splitskog crkvenog sabora 925. godine. Budući da je papinska kancelarija vladarske naslove koristila upravo u onoj formi kako su ih koristili odnosni vladari, moglo bi se zaključiti kako je „neretvanski“ vladar Ivana Đakona doista bio vladar Humljana, odnosno da historiografski „Neretvani“ nisu nikada postojali – osim kao dio Humske kneževine. Prema tome, žitelji kraja između rijeke Cetine i Neretve sami su sebe doista nazivali Humljanima, a nikada „Neretvanima“ ili čak „Paganima“.

Početni dio pisma pape Ivana X. iz 925. (u prijepisu iz XVI. st.) u kojem Tomislava naziva „kraljem Hrvata“ (Tamisclao, regi Crouatorum), a Mihajla „izvrsnim knezom Humljana” (Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum)

Upravo su Humljani, gospodareći „neretvanskim“ otocima te susjednom obalom između Cetine i Neretve s kopnenim zaleđem još u ranom Srednjem vijeku uspostavili nadzor nad plovnim putom koji je vodio uzduž središnjeg dijela istočne obale Jadranskog mora. Tako su i stoljećima kasnije (sredinom XIII. st.) stanovnici Krajine (kako se nazivalo primorje od Vrulje do rijeke Neretve u sastavu Humskog kneštva) zajednički s Omišanima sudjelovali u gusarskim pothvatima po Jadranu, a pod nadzorom glasovitih omiških Kačića tada su se nalazili otoci Brač i Hvar – jednako kao i u davno „neretvansko doba“ tijekom IX. i X. stoljeća. U vrijeme kada su zabilježene prve vijesti o aktivnostima „neretvanskih“ gusara Humske kneževine, 30-ih godina i 40-ih godina IX. stoljeća hrvatski knez je bio Mislav, a prema zapisu Konstantina Porfirogeneta, osobito za vladanja bizantskog cara Mihajla II. (820. – 829.) „stanovnici dalmatinskih gradova“ kao i slavenska plemena smještena uz istočnu obalu Jadrana su „zbacivši vlast romejskog cara, slobodni živjeli po svojim, a ne po tuđim zakonima“.

Rekonstruirani i konzervirani starohrvatski brod (tzv. Condura Croatica) iz druge polovice XI. st.; rekonstrukcija izgleda kondure srednje veličine, IX.–XI. stoljeće

Političke prilike tada nisu bile uređenije ni na Zapadu. Dok je prekojadranskom franačkom Italijom vladao kralj Lotar I., odnosno njegov sin i suvladar (od 844.) Ludvig, izbile su prijestolne borbe između članova vladarske obitelji Karolinga za kontrolu nad dijelovima Carstva. Upravo je za Mislava sklopljen i poznati ugovor u Verdunu 843. godine kojim je okončan trogodišnji rat za nasljedstvo među sinovima Ludviga Pobožnog. Tim je sporazumom Franačko Carstvo bilo podijeljeno na tri dijela; zapadni dio iz kojeg će se formirati današnja Francuska; istočni dio koji će u budućnosti predstavljati njemačke zemlje te centralni dio zajedno s današnjom Italijom pod Lotarom – o kojem je ovisila i Mislavova kneževina. Vladajući središnjim dijelom carstva Lotar je još početkom 840. sklopio sporazum s Mlečanima, prema kojemu se dužd, u zamjenu za trgovačke povlastice na području Lotarove države, obvezao na zaštitu talijanskih i istarskih gradova od slavenskih pomorskih napada („generationes Sclavorum inimicas“), prvenstveno „neretvanskih“.

Potpisivanje sporazuma u Verdunu 843. godine između triju sinova Ludviga Pobožnog

Bezvlašće na Istoku i Zapadu pružilo je priliku starohrvatskim gusarima da na svojim brzim lađama zagospodare jadranskom pučinom. Tako se još 830. godine spominje kako je izaslanik „Slavena sa otoka Neretve“ došao u Veneciju sklopiti mir i još se tom prilikom dao krstiti. Zanimljivo je kako kasniji mletački ljetopisac Andrija Dandolo u vezi s tim „Neretvanima“ bilježi da „bijahu Sklavi još uvijek pogani jer su vukli podrijetlo od Gota“, što se slaže s tvrdnjama Tome Arhiđakona u odnosu na Hrvate. Mir nije dugo potrajao jer su „neretvanski“ gusari 834./835. opljačkali i ubili neke mletačke trgovce koji su se vraćali iz Beneventa. To je izazvalo dužda Tradenika da povede ratno brodovlje protiv novih gospodara istočne obale Jadrana. Međutim, nakon neuspjelog pohoda na zemlju zvanu „Sclavenia“ 839. godine dužd je sklopio mir s tadašnjim hrvatskim knezom kraj dvora/sela („curtem“) Sv. Martina. Potom je sa svojom flotom krenuo na „neretvanske otoke“, ali ni tu nije postigao uspjeh, nego je također sklopio mir s tamošnjim vladarom Družakom. Kako se „Neretvani“ ni tada nisu primirili, mletačka flota je 840. ponovno napala središnji dio istočnojadranske obale, ali je kod otoka Hvara, Brača i Korčule bila poražena.

Primjeri arheoloških nalaza ranokarolinških mačeva starohrvatskog doba: mač s lokaliteta Nin-Ždrijac; damascirani mač dvosjekle oštrice s lokaliteta Prozor; mač s lokaliteta Zgon kod Omiša

Starohrvatski gusari su tijekom veljače 840. doprli sve do Istre u sjevernom Jadranu, a nekoliko godina poslije, točnije 846., istočnojadranske flote su razorile grad/utvrdu Caorle (castrum Caprulense) u neposrednoj blizini same Venecije. U djelu „Povijest“ Andrije Bergamskoga navodi se kako su u to vrijeme i Mlečanima susjedni Langobardi u Furlaniji stradali od napada „naroda Slavena“ (gens Sclavorum), a takvo je stanje potrajalo sve dok car Ludovik Pobožni za markgrofa Furlanije nije imenovao Eberharda (846. – 863.). Napade starohrvatskih gusara na krajnji sjeverozapadni dio Jadrana posredno spominje i irski pjesnik Sedulije Skot koji ističući Eberhardovo junaštvo kaže da su pred njim drhtali i Saraceni i „borbeni Slaveni“ (Te tremit armipotens Sclavus, Saracenus et hostis). Tako je započelo višestoljetno doba mletačkih nastojanja da Jadran pretvore u „Venecijanski zaljev“, kao i stremljenja istočnojadranskih državnih tvorbi da u potpunosti zagospodare tim nemirnim „Mare nostrum“!

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti 

mm

ABOUT THE AUTHOR

Mag. educ. povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog 2013. godine, koji za cilj ima revalorizaciju starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Autor radova i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima i časopisima te kolumnama na splitskim, kaštelanskim i solinskim web portalima.