ZAGORO MOJA
Ante Tešija
ŽRTVE DISFUKCIONALNOG SUSTAVA
Katarina Jakšić
Nema ništa tužnije od djece koja odrastaju u onome što se pravno zove „disfunkcionalna obitelj“. „Broken home“. Njih nitko nije pitao u kakvoj obitelji će biti rođeni. Nisu birali svoje roditelje koji se ne brinu za njih. A svejedno moraju nekako opstati, moraju preživjeti.
Zamislimo taj početak, onu bespomoćnu bebu koja još nije svjesna kakve roditelje ima, i to bespomoćno stvorenje jedino što vidi oko sebe su pogubni obrasci: nasilje, svađe, ovisnost.
Pokušavam zamisliti samo jedan dan njihovog djetinjstva.
I onda odvrtimo film 20 godina poslije. Od bespomoćnih stvorenja postali su ovisnici i nasilnici, koriste jedine obrasce ponašanja koje su vidjeli kod kuće. Jer nisu upoznali ništa drugo.
Jedino za što su znali
Trojica braće rođena u takvoj obitelji nisu imala nikakve šanse.
20 godina poslije dvojica braće su ovisnici, a treći je trostruki ubojica.
Društvene institucije su ih već davno detektiralo kao one kojima treba pomoć, ali nisu im uspjele pomoći.
U ovoj priči najnegativniji likovi su roditelji, posebno majka koja nakon svega pametuje i optužuje sve druge. Nitko ne zna što je stvarno istina, ali zastrašujuć je njen stav u medijima po kojem se ona ne smatra odgovornom za zanemarivanje i zlostavljanje, već stalno optužuje druge.
I ti roditelji su produkt svojih roditelja, pogubni obrasci se prenose s generacije na generaciju.
Priča o trojici braće samo je ogledni primjer disfunkcionalne obitelji, ali pitanje je za koliko takvih nikad nismo čuli jer se nije dogodilo trostruko ubojstvo koje ih je plasiralo u javnost.
Zakašnjeli sustav
I taj sustav koji nije reagirao kad je trebao reagirati, prvenstveno onda kad je trebalo djecu smjestiti u sigurnu okolinu, reagira sada – kad je prekasno. Sustav je prisiljen da reagira onda kad je nastala nepopravljiva šteta. Braća ne mogu imati zamjensko djetinjstvo. Takva djeca su najranjivija skupina, njihovo nezaštićeno djetinjstvo otvorilo je put prema najvećim pošastima: drogi i kriminalu. Nakon takve strašne podloge nastupa onaj dio u kojem su institucije zakazale: nisu intervenirale kad je bilo očito da bi odrastanje bez bioloških roditelja bilo sigurnije od odrastanja s takvim roditeljima. Nakon svega Centar za socijalnu skrb kaže da se „ta obitelj nije bitno razlikovala od drugih obitelji“. Koliko onda ima još takvih obitelji? Kojima pomoć treba pružiti sada da se poslije ne dogodi jedan od najgorih scenarija.
Neka djeca nikad neće imati priliku. Djeca koja su imala tu nesreću da dobiju takve roditelje – a roditelje ne možemo birati.
Sustav im nije dao tu priliku dok je mogao, iako ih prepoznao kao one kojima treba pomoć. Ali sustav ne može dati priliku i djeci i roditeljima. Roditeljima stalno daje šansu da se poprave, i oduzima djeci dragocjeno vrijeme. A ovakvi roditelji se neće popraviti, samo će povući djecu dublje za sobom.
To su djeca kojima su roditelji najveći neprijatelji.
Zašto sustav radije ulaže u saniranje posljedica nego u prevenciju? Čini se kao da država radije plaća troškove posljedica. Jer sad mora platiti trošak dugogodišnjeg zatvora, odvjetnika, vještačenja, psihijatara, policije, osiguranja.
Zašto se nije radilo na prevenciji? Koja bi bila neusporedivo sretnija i jeftinija za protagoniste.
Drugo poglavlje gdje ih je sustav iznevjerio je što nije regulirao dilere i kamatare. Tu je pravosuđe potpuno zakazalo jer nije smatralo da treba kazniti ponašanja dilanja droge i kamatarenja.
A ti dileri i kamatari su također iz disfunkcionalnih obitelji, ali su postali zlostavljači.
I na kraju su završili kao žrtve. To je začarani krug koji stvaraju disfunkcionalne obitelji, žrtve i zlostavljače.
Što je sa svim ostalim disfunkcionalnim obiteljima u kojima su djeca zlostavljana i zanemarivana? Što je sa ostalim anti-roditeljima koji uništavaju svoju djecu koja potom postaju žrtve dilera i kamatara, drugih zlostavljanih ljudi?
Anti-roditelje ne možemo spriječiti da imaju djecu. Naprotiv, što su manje svjesni kolika je to odgovornost, imat će više djece.
Ali zato im se treba oduzeti djecu za koju ne mogu brinuti. Možda su tako mogli spasiti Filipa i njegovu braću.
