|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VRIME PROLAZI, ONI STOJE

 

 

FORMULA BEZNAĐA

Ovo je vrime kad svi zazivaju Boga a malo tko se drži njegova nauka i zapovidi.

Ovo je vrime kad svi urliču ne shvaćajući da je to razotkrivanje.

Ovo je vrime nemorala a svi se kite tim cvitom posebna mirisa.

Zamislite ovo stanje. Ovo je naše stanje, o njemu svi sve znaju ma malo ‘ko da se isprsi i zagrmi. Samo mi bedaci koji plaćamo punu cjenu.

On je zaslužan građanin ovog društva. Društvo ga nagradilo za zasluge, samo tako. Nije mu dosta. Ode on malo u avanturu dodanog. Ode rode u politiku, a tamo je najlakše omastit brk, samo moraš imat pametan odabir. Imaš vrimena na pretek, razmisli. Dica završavaju škole, valja to negdi uhljebit. I žena bi da pridonese kućnom buđetu.

Svi smo učili matematiku. Formula je jednostavna. Tu nema nepoznanica, na tom zadatku se ne pada.
8 000 + 4 000 + 3x 6000 + 5500 = 35 500 kuna, svaki misec sida na adresu dobivenog stana za ljubav prema Domovini.

Ovo mi je ispriča sam akter, jednom dok je malo više popija a ja mu inače dođen ko netko komu on viruje.

U pravu je. Ne pada mi na pamet da napišem njegovo ime i prezime i adresu. Ni u ludilu. Ne zbog straha, ne zbog njega, već zbog uzaludnosti da se to spominje kad svi znademo da je takvih matematičkih formula razasuto svuda oko nas, ko korov po neobrađenim njivama.

To je formula koja razara naše društvo. Tom praksom koračamo ka totalnom rasulu. Nije nama kriva Jugoslavija, Tito, Komunizam, Srbija, Soroš, Trump, EU, Boro Dežulović i Viktor Ivančić, mi smo najveći krvnici sami sebi, mi koji ne virujemo u Boga i njegovi deset zapovidi a činimo 98% vjernika, mi koji smo linčine, lopovi, špijuni, prevaranti, rasipnici, pristaše NDH a kurcu ne razumimo što je ona bila, mi koji volimo svoju obitelj a živo nam se jebe za bilo koga drugoga.

Ima jedna druga formula. Razumljiva ma nerješiva.

2100 + 0 + 500 + 0 + 1 320 = 3 920 kn.

Nerješiva, kako spojiti početak i kraj miseca i ostat normalan, živ.

ALADROVIĆ GRE KOPAT NJIVE

Bavin se humoron, zajebajen se do besvisti i kad me boli zub, ma ovako se odavno nisan nasmija nakon što san čuja jednog ministra, a da me ubiješ ne znan čega.

Aladrović. Nije bitno čega već šta je reka. Reka je fantastičnu stvar koju ja govorin, i živin, već dugo.

Onako bezveze preneseno. Slobodan, moj , prevod.

„Alaaa, ča ste se uspizdili. Nima posla. Nima šoldi. A lipi moji pojte na neuzorane njive, uvatite se motike i bavite se poljoprivredon?“

I pogodija je smišni, mladi, ministar za kog san siguran da nebi zna nacrtat motiku. Pogodija je jer smo mi, nebeski narod komu je dragi Bog da najbolju parcelu na svitu, toliko zaluđeni sami sebon da nan je teško i rođenu guzicu obrisat nakon sranja.

Da pođite radit na njivama. Evo, ja tom mladcu darujen tri njive pod ledinon u Raduniću ispod Svilaje. Zemlja je plodna jer su te tri njive odgojile moje pretke pa i mene. Ma iman ja četiri njive, da vi nebi mislili kako ja ne znan radit sa motikon. Meni je ta jedna dovoljna. Na njoj iman 150 različiti voćaka, nađen digod i po 500 kila kumpira, kapule, luka i još ponečega.

Ajte kvragu vi i vaše mudrolije. Sami ste zasili na proračun, ženu i dicu ste uhljebili i sad ste se našli mudrovat o potribi spašavanja društva kad nas je kurba Korona zarazila.

JA STARAC, PERNAR JARAC.

Nikad tu facu nisan moga prožvakat. Na prvi pogled mi je bija za okrenit se na stranu.

Neman ja mržnju za nikoga. Neznan ja to. Ma taj mulac mi se doslovno popeja navri…neću reć čega. Kažu da je pametan, da je hrabar, a ja ga vidin samo dok ga iznose iz Sabora.

Zašto spominjen nekoga ko me ne zanima?

Jer me on želi ubit. Točno, želi me se rišit. On bi sve nas povri 65 posla na „lomaču“ da se sami pržimo i u čvarcima nestanemo jer smo teret mladima koji valjda trebaju da žive.

Evo, ova Korona je ko naručena za nas. Taman da nas sve pokoka i ostavi Pernara i njegovu odabranu žgadiju mu, da bezbržno bauljaju svojin ispraznin životima.

A ja njega pozivan. Amo se nas dva utrkat na dvista metara sa preponama i ko izgubi, dabogda ga Korono zagrlila.

ZAPUŠTENE KUĆE DI VRIDNOTE ĆUĆE

Svaku malo prođen centron Solina i zvirlan nebi li štagod interesantnog ćapa. Lip je naš Solin, samo triba znat gledat.

Uvik mi u oko upadne kameno zdanje, zapušteno, pod ogromnim grmom nečega ko jorgovan, a nije jorgovan.

Na somiću kamena tabla sa informacijom kako je to rodna kuća don Lovre Katića. Solinskog velikana, povjesničara, publiciste i pisca. Čovika koji je ostavija puno toga ma do toga solinsku vlast nije briga. Zašto? Valjalo bi ih upitat ma meni se to ne dade. Nek pitaju oni koje birate.

Znann jednog koji pita, ma njega niko ne obadaje a ja ga cjenin, jer je čovik.

Svaka rodna kuća , svakog priznatog velikana, kulturno je zaštićeno blago.

Sad ja mislin ovako. Kako bi lipo bilo da ja mogu uć u tu kamenu kuću i da me unutrašnjost upozna sa likom i dilom tog našeg velikog čovika. A siguran san, proučavajući njega i njegovo djelo, da bi ja i mnogi drugi imali što tu vidjeti na osobno zadovoljstvo.

Ma neš kumpanjo. Zakrakunano sa pusto upitnika. Teško za doznat. Ko je vlasnik te kuće?

Zašto nije obnovljena, recimo, za mini hotel, hostel, apartmane, restoran, kladionicu, jer je lokacija idealna.

Zašto Grad Solin nije otkupija tu kamenu rodnu kuću svog velikana?

Doznah,ipak. Nije bilo teško. Isprid je stalno parkirano automobilsko blago visokog ranga.Poznato čiji benzin se plaća iz proračuna.

Neću vam reć čija je. Ako čitate moju kolumnu, izvolite pogađat.

Usput, i sam san desetak godina vodija, i vodin, rat za jednu kamenu kuću koja propada a kulturno je blago, što bi ja i obnovija da i dalje bude na čast svoje prošlosti.

Ma ne daju lole. Nisan partijski podoban, a onaj koji i nju želi, njihov je, ko što je i kamena kuća don Lovre Katića, njegova.

Meni doduše u zadnje vrime, prije korone, ponudiše da dan ponudu za kupnju rpe kamenja a oni će odlučit. Amortizacijska vridnost 2012 g je za istu iznosila 2.586,00 kn.

Neću, eto vam je, nakrkačite ju na pleća koalicijskom partneru pa nek sa njom gre vragu, što bi reka don Josip Delaš.

DON DELAŠ, DAO, A TI NJEMU NE DAŠ

Najveću pizdariju koju san čuja odnosi se na slučaj Barutana.

Nebi ja o slučaju jer su pametni sve rekli, ja bi o jednom dijalogu.

-Znaš li ti glupane koliko je on učinija za Crkvu na Barutani?

-Pojma neman.

-On je živija u kontejneru par godina, pa je radija na baušteli u Njemačkoj i sve dava za izgradnju te Crkve.

-Pa ko mu je kriv?

-Kriv. Ti tako. Ko mu je kriv. On je paćenik, žrtva, svi ga tamo obožavaju. Znaš li ti usro da on nema ni troje gaće za priobuku?

-Pa kupite mu kad vam je toliko drag i zadužija vas.

-Ma ti si idiot. Mi bi za njega poginili. Razumiš.

-Ne razumin.

-Aj ukurac, komu ja tumačin.

Tomu san sasvim slučajno svidočija. I upita se dokle seže ovi naš usrani život.

Neman ja ništa kontra Barutane, Crkve, don Delaša, ma ja san gleda kako on suprotno nauku vjere, Bibliji, Isusovin porukama i Papinu apelu, „uljudno“ ljude tira vragu i psuje.

Nije li to suprotno ulozi svećenika?

DOM STRADANJA U RUKAMA JEFTINA DAVANJA

Ispočetka san mislija da taj nesritni uhljeb nije kriv za nešta što se desilo u njegovu domenu poslova osim što su ga bidnoga zajebali i dali mu ono za što pojma nema.

Zaista, zar ga nisu mogli smistit u koju školu za ravnatelja, u koji muzej arheološki spomenika ili za vodiča po Saloni i kliškoj tvrđavi.

Sad ćete vi graknit koji kurac spominjenn sebe u ovom kontekstu. Bezveze, ma potribito.

Bija san malo u politici, zanilo me da mogu bit na korist Vladi Gotovcu i odvelo me da budem akter vladajuće koalicije u Splitu. A tamo sranje ko prije, poslije i danas. Diljenje sinekura.

Imali smo sastanak vladajuće kordinacije. Dilija se pljen. Meni potpuno nejasno. Koliko snage imaš toliko dobijaš. Mi nejaki, dobivamo mrvice.

Rekoše jači. Imaš to i to poduzeće, tu ustanova i bla, bla, bla. Ja zinija i kažen jednom do mene. Koji je ovo kurac. Koga bi ja sad triba stavit za direktora tog poduzeća. On mi mrtav ladan veli. Budalo, stavi sebe.

Tako je i bidan arheolog sija na katrigu sa deset brokava zabijeno odozdo. Nije poanta u tomu što će se nabost, neg u tomu što on glumi da mu nakon toga nije ništa. Guzica će zarest a on će se naučit kako se hrvat.

Zajebala ga korona. I njega i onog ko ga tu ustoličija i onog ko ga poslije milovao.

Stvarno, dragi moji hrvati, ima li smisla više pizdit o potribi minjanja stanja kad znademo da od toga neće bit ništa. Oni što kusaju pečenu janjetinu sa kapulicon i dalje će to rabit, puru će ist većina, don Delaš i drugi donovi će vam držat predike, vi ćete klečat dok sve ide kvragu.

A da pokušate bit ljudi koji misle svojon glavon?

ANDRIJA, PO VLAŠKU JANDRIJA

Jeste li gledali sjajan domaći film LISICE? Meni jedan od najdražih. Ako niste, pogledajte. Zašto?

Ovi put preporučan, samo zbog Jandrije.

Lik je svoju veličinu steka u ratu. Posta je neprikosnoven u svom zagorskom dilu siromašne dalmatinske zagore. Moga je šta oće.

Moga je zapalit kuću koju oće a da mu se ne sudi. Moga je silovat mladu na svatima di je kum. Moga je zaposlit blentu koji bi zinija i nebi zna zatvorit usta.

Jandrija je bija zakon i Bog.

Ma ne dok on to oće, i misli da može.

I nad Andrijom je bija Jandrija. Samo jedna bicikla, jedan rođo i šapat, ode Jandrija vragu.
Evo i ja gledan da mi sa svi ekrana nude Andriju.

Nebi, hvala, gleda san taj film.

Čekan šta će Pernar vikat dok ga iznose iz Sabora.

Ustvari, meni je je svejedno.

Ja san se RAZOČARA.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.