ZAGORO MOJA
Ante Tešija
VRIME O’ SRAMA
Ante Tešija
Srđan Mladinić
Tko ga ne poznaje, pa makar i površno, nema pojma o kakovoj kategoriji čovika se radi. A to se može objasniti u samo jednoj kratkoj rečenici. „On je čovik kakovog bi svatko poželio za sina, brata, oca, muža, poslovnog partnera i prijatelja“.
Nakon pustug suđenja, nakon što mu je administracija Republike Hrvatske uništila život, ta ista ga oslobađa pravomoćnom presudom.
Kad sam jutros otvorija novine i spazija naslov u meni nije bilo radosti već je prokljuvala teška sržba i tuga zbog tragedije koju je taj veliki čovik mora proživit. Radost ostaje po strani, znajući da će mu malo toga vratiti ova konačna pravda.
Svi smo mi devedesete naovamo pratili stampedo oduzimanja narodne imovine od žohara koji su namisto ostanka u tamnim jazbinama iskoristili konačan dolazak „svitla“ da bi svojom pokvarenošću i pohlepom, zakonito, ma krajnje lopovski, priskrbili sebi bogatstvo ne hajući što na ćukama domovine stradaju mlada tila njene budućnosti.
Zakoni koji su u tu svrhu izglasavani sve su osim onoga što nam je tribalo a sa današnje distance i zadnjem glupanu je jasno da smo nasamareni i uništeni.
Srđan Mladinić nije išao tim putem. Krenija je, ko i rijetki kao on, putem stvaranja da bi nam svima bilo jasno o kakovom se poštenom, i potrebitom, projektu radi. Ulaga je sebe i svoju familiju u taj gospodarski naum, zapošljavao ne na uhljebnički način već samo one koji znaju, hoće i mogu. Svi oni su bili dio projekta, svi oni su ulagali i dilili uspjeh. Nitko sa njim nije bija sa strane već u timu jednog velikog uspjeha.
Sve do onog trena kad je „zasmetao“. Kad je stršio i time slao poruku da nam društvo ima nadu. Posta je mnogima teret i tribalo je to vratit u neko stanje sumnjivosti. Jer Bože moj, kako netko može, i hoće, uspit svojim radom kad se to najlakše ostvaruje sumnjivon otimačinom društvenog.
Izrodili su se mnogi bogataši, zaigrali su opasno kolo društvenog predstavljanja da bi pod njihovim kopitama sve ostalo izmrvljeno i upropašteno. Narod, nezrija za shvaćanje, potkovan strahom i bezidejnostima, u tim kopitarima nađe svoje uzore i pljeskanjem ih razasu po pustim političkim pozicijama kako bi oni opstali i mirno nastavili svoj kraljevski život.
Dotle je jedan moralan i nadasve pošten čovik „gnjija“ na periferiji društvenog interesa, potpuno osiromašen, sam i onemogućen da dokaže svoju nevinost, onemogućen da nastavi započeto. Sudstvo domovine za koju je radio, kojon je služio, nije iznašlo efikasan način brzog reagiranja već je po usvojenom običaju rasteglo do neslućenih vremenskih granica ročišta za dokazivanje.
Pravda upik ispliva na površinu pa tako i u ovom slučaju. Mi koji ga znademo, koji smo godinama suočeni sa sličnim nepravdama, već tada smo govorili i pisali kako ovaj slučaj može završiti jedino ovako kako je i završio.
No što sad? Što da radi sa ovon pravomoćnom presudom? Oće li mu ona vratiti izgubljeno? Godine života ne, izgubljenu obitelj teško, poslovni projekt SMS nikako.
Ostojaje samo sramota i tuga. Ostaje miljun pitanja na koja nitko neže želiti dat odgovor. Zapravo tu odgovora i nema. Sve je u zastari. Naš odnos prema nama, njihov odnos prema njima, svačiji odnosi su otišli negdi u svemir, isprepleli se i nikomu nije, i neće bit, stalo da se ta povjesna tragedija raspetlja.
Mi koji smo pisali o ovom slučaju, tražili pravdu i uvjeravali da je moguć jedino ovako, nemamo razloga za radost. Jer smo zakazali, jer smo zaboravili da se taj čovik još uvik nalazi tu a samo je ritke bilo stalo da se pomogne. Tribalo je drugačije. Puno drugačije djelovati i to svakodnevno, no samo je ostao sram da se njime pokrijemo po ušima i poželimo nemoguće.
Jadno je kad se zaboravi onoga ko je uvik pruža ruku pomoći i nikad nije odustaja od onoga po čemu smo ga poznavali i cjenili.
Srđane oprost. Znan da hoćeš jer ti drugačije ne umiješ.
