Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

VRIJEME PANDEMIJE

Katarina Jakšić

 |  tra. 7, 2020

Ne postoji druga tema. Trenutno se nalazimo usred distopijskog reality showa, usred napada virusa za kojeg nitko ne zna kolika je on stvarna opasnost.

Neke stvari shvatit ćemo tek gledajući unazad.

Ljudi su u nevjerici, ne zbog samog virusa, nego zbog njegove moći da paralizira cijeli svijet.

Ništa drugo nije uspjelo natjerati svijet da stane: ni broj djece koja umiru od gladi, ni broj mrtvih u Siriji, ni bombaši samoubojice. Zaustavila ga je jedna nevidjiva sila, čije najubojitije oružje je nevjerojatna moć širenja.

Sad, kad je svijet zaustavljen, tek vidimo koliko se zapravo vrtio. Kolika je bila sloboda kretanja, koliko smo bili mobilni i s koliko drugih ljudi smo bili u kontaktu.

Ljudi ne znaju što bi mislili. Nije toliko opasno, većina će ovo lako preboljeti čak i da ga dobije, ali opet je svijet stao.

Zapravo, stalo je samo fizičko kretanje. Ali onaj viralan svijet samo se uzburkao. Sve se paralelno događa online, preselili smo u drugu dimenziju. Černobil se svojedobno mogao zataškati, a danas, samo trideset godina kasnije, za čas se čestice informacija prošire po cijelom svijetu.

Ovo je postalo veliki eksperiment – sad znamo kako je to kad sve stane. Sad znamo jer živimo taj eksperiment, mi smo pokusni kunići. Sad tek vidimo šta znači komocija našeg života, koliko smo slobode imali prije.

Sami u kući

Sad kad su svi preselili online… (fizička tijela žive s našim životima, ali um im je na mreži), izolirani smo od drugih ljudi ali nismo izolirani od informacija. Nemoguće se izolirati.

Stalno pretražujemo informacije, ali opet ostajemo u neznanju. Ne možemo procijeniti koliko je opasno – da li mediji pretjeruju ili su samo realni. Ne znamo kome vjerovati. Teško je imati mišljenje onda kad svi imaju mišljenje, kad svatko misli i svatko piše.

Kome vjerovati – teoreretičarima zavjere ili Stožeru civilne zaštite? Je li opasnost stvarna ili izmišljena?

Gledali smo distopijske filmove, ali nismo mislili da će oni iz sfere zabave preći u stvarnost.

Stvarnost ipak uvijek pobije fikciju. Nadmaši je; tako usred pandemije dobijemo potres.

Živjeti od kuće

Svi učimo živjeti od kuće.

Prvi put doznajemo kako je to kad svijet stane. I baš sad kad se vani svašta događa, kad se toliko toga vrti.

Tko je odlučio da svijet mora stati? Tko je podnio toliku odgovornost? Ono što ne razumijem – kako to da je sad ljudski život toliko vrijedan, kako to da se poduzima toliko da se suzbije pandemija u kojoj je dosad umrlo 70 000 ljudi (od 7 milijardi) – a nije se napravilo ništa protiv puno smrtonosnijih “bolesti”.

Kolika je propaganda protiv ratova? Samo u ratu u Siriji stradalo je bar 350.000 ljudi, ali nisu dobili ni blizu ovolike medijske pozornosti.

Glad – veći problem od korone?

Kolika je propaganda protiv gladi u svijetu? Svi su vjerojatno čuli za podatak da dnevno u svijetu umire 20 000 ljudi od gladi, ali to nekako prolazi ispod radara. Svaki dan u Jemenu 120 djece umre od gladi, ali o tome se ne izvještava.

Ništa od toga nije natjeralo svijet da stane – ni ratovi, ni gladi, ni elementarne nepogode. Ali eto, uspjele su ga zaustaviti nevidljive čestice.

Kako to da je sad ljudski život neprocjenjiv, a inače ne vrijedi baš puno? Bar po poduzetim mjerama.

Nešto nije u redu s kriterijima.

Važno pitanje je također – što s krije iza zavjese korone? Kakve pljačke se odvijaju iza ovog paravana? Možda su započeli neki novi ratovi?

Što je sa svim onim pitanjima o kojima bi se raspravljalo da nema korone?

O tome ćemo saznati kad predstava završi, kad se maske skinu. Samo što će, kao u ratnom profiterstvu, šteta već biti napravljena.