S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VELIKI LJUDI

Ante Tešija

 |  lip. 13, 2023

ZDRAVKO UVODIĆ

Navršila se još jedna tužna godiona od pogibelji čovika koji je sebe za života utka u sve pore podneblja di je živija i radija.

Da bi o nekomu priča moraš bit akter, makar usputni, teg života.

Te davne godine kad san sidija za stolom u uredu Slobodne Dalmacije, pišući nešto, liva ruka mi je bila na kolinu, nevidljiva došljaku. Na vratima se ukaza meni izuzetnmo drag čovik, kolega. Ovi put, ritkost je to, nije ima smješak na dobroćudnom licu već je sa vrata otvorija dijalog.

-Mali, spremaj se, uskoro, za koji dan, idemo na Svilaju.

-Šta? Štaćemo gori?- začuđen upitan.

-Dok te nije bilo, iz civilne zaštite oformljeni smo u dobrovoljačku jedinicu i prvi raspored je gori.

-Bojin se Zdrave moj da će te poć bez mene.

-Daj mali nije mi do zezanja. Pripremi se- taman krene ća kad mu moja liva ruka dade znak da stane.

Naime, bila je u gipsu. Kako pobogu? Eto, desilo se!

-A ja mislija, pošto si ozgara da ćeš mi bit od velike koristi- razočaran krene vani.

-Oću, kad ga skinen.

Bija je to naš oproštajni razgovor. Oša je Zdrave sa jedinicon Slobodne, na još jedan zadatak. Na žalost, sa ovog se nije vratija.

A naš Zdrave je bija čovik o’ zadatka. Fascinira me taj niz obveza koje je obavlja. U Slobodnu je bija čovik od povjerenja, za sve, a teg nije bilo malo. Gušt je bija sa njim surađivat. Vično u trci, nasmijan i zadatkom obuzet.

Bili smo u dobre. Volija san ga, virova mu, jer me dojija poštenjem poklanjajući mi pažnju ko da san mu najrođeniji.

Teško mi hodat dva kilometra po gudurama Svilaje da mu se naklonin na mistu pogibelji, no Zdrave, veliki čovik zna da živi u našim uspomenama.

VICE BULJAN

„Čovik i po“ se očito vratija sinjanima, cetinskoj krajini.

Lipo je bilo u alkarskim dvorima gdje su sjajni pripovjedači ispričali priče o velikom čoviku na način potpune zainteresiranosti dupkom pune, nemale, dvorane.

Zašto je i Vice maknut u stranu? Odgovor znademo , i razloge znademo, no ne znademo čemu ta budalaština? Kad se cila slobodarska Evropa diči svojon ulogom u borbi kontra zla fašizma u drugom svjetskom ratu, kod nas je proklijalo opasno sime te nemani i nekim neobjašnjivim razlogom nas vratiše puste godine unazad.

Ratovi su veliko zlo, najveći proizvođači tuge i boli, sijači smrti kako uniforme tako i civilnog. Nema u ratovima poštede, nema granice dokle se može, mržnja, osveta i divljaštvo su kategorije koje zapasavaju prostor i nakon okončanja strahota.

Pozicije u samom ratu se znadu. Namjere su očite. Što je tko radio ispisuje povjest i povjesničari.

No kad „povjesni“ krojači sa namjerom minjaju istinu onda belaj stupa na scenu i proizvodi nove nevolje pa tako zaslužnici postaju zločinci a zločince se pere u sapunu opravdanja.

Vice je bija neponovljiv, čovik koji je u svojoj životnoj feti iskaziva zavidnu sposobnost vođe, voljenog i poštivanog. Zar zarđale škare nakane mogu tako jednostavno odstrić vrime i zgužvanog ga bacit u sanduk odbačenosti.

Ovaj skup odlučnih ljudi budi nadu da se mora, i more, ispeglat vrime ponosa a galamljivoj manjini pokazat, i dokazat, da im je rabota uzaludna.

Ko što se i očekivalo, prvi čovik Sinja se nije udostoija doć. On, maleni pion politike na tako mizeran način poruči svom puku da mu nije stalo. A zapravo Vici bi bilo drago što se nije ukaza.

MATE UZINIĆ

Nisan neki poznavatelj vjerskog svjetonazora i gibanja po pitanju vjere i vjernika. Vjernik san na svoj način. U puno tega vjerujen, u još više ponuđenog ne vjerujen.

Svećenik, samo ime odaje njegovu svetost. A svetost je stanje potpune predanosti, i pripadanosti, čoviku, njegovu duševnom stanju i spremnosti biti mu u službi.

Mate Uzinić je format svećenika kog izuzetno poštujen, ne od gostovanja u NU 2, već odavno prije. Njegov način izražavanja, otvorenog stava i hrabrosti da odgovori na pitanja koja sumnjivo gnječe društvo su uprav to što vjerniku, i svima drugima, triba.

Svećenik ne triba bit iznad već uz. Svaki čovik sa glavom vriđa samog sebe ako dozvoli vodanje kako se komu prohtije. Trezveno razmišljanje ja dato na upotrebu, na tebi je da ga koristiš.

Odgovorija je potpuno jasno što misli o sileđijama na dicu koji se kriju pod „svetosti“ i nedodirljivosti. To je pravi put, jer komu treba olinjali starac neizživljen, sa poganim mislima i bolesnim nakanama. On najviše šteti Crkvi, Mate je tega svjestan te raduje njegova otvorenost po tom pitanju i na vjernicima je da stanu uz njega jer je to jedini i ispravni put.

80 GODINA

Možda će mi netko zamirit što pod isti naslov stavljam i tim, no SLOBODNA DALMACIJA nije velik pojedinac već velik skup pojedinaca koji su ju stvorili i pritvorili u veličinu koja nadilazi zadane okvire.

Slavi se osandeseti rođendan. I triba. Veliki skup, na posebnom mistu, scena ravna Holivudu. Armani veštiti……

Ma ni to ona moja Slobodna di san proveja najlipje godine mladeg života. Da san joj puno, dala mi je još višje. Ka’ bi se ponovo rodi i ka’ bi moga birat, dvojbe nebi bilo.

Dite ka’ se rodi jema roditelje. To dite se goji i odgoji. Dite krene svojin puten ma je jadno ako zaboravi na one koji su mu život dali.

Danas smo svidoci da se na roditelje zaboravilo. Samo štura rečeneci zahvale. A zar i mi nimamo svečani veštit, zar se i mi ne znamo uredit, zar i nas ni tribalo pozvat da se pokaže briga.

Đaba.

A sićate se kako je nastajala. Mosor, Brštanovo, Split, OGORJE, Livno, Hvar, Vis…..bižala je u to ratno vrime od zlotvora koji nisu marili za slobodan prostor naše domaje. Ona je bižala, netko ju je čuva, osigurava, i sačuva.

Jedan od tih čuvara je i moj stari, mladi odbornik koji je sa drugovima vodija brigu o prostoru između Svilaje i Moseća.

Vidi čuda, i njegov sin je čuva ulaze puna tri miseca, devedeseti, po danu i noću da nebi probuđeno zlo ušlo unutra i izazvalo belaj.

No danas su niki drugi slavili, a i ja san daleko od njih.

Živila vično draga moja.

BULJO

Oša je poseban čovik. Rano. Bolno rano.

Malo je splićana koji se mogu stavit u ravan sa tim čovikom koji je iskaziva nevirovatnu energiju, snagu, potencijal, humanost i pripadnost čoviku i prostoru.

Još u „mračno“ doba se vinija u vode poduzetništva pokazavši da se može. Nema projekta u kom nije uspija. Ne poznan čovika koji ga je mrzija ili lošu priču o njemu spleja.

Buljo je bija naš.

Nismo se družili, ma smo se dobro znali. Fascinira me jedan susret u Marmontovoj, kad san upa u političke ralje Splita i kad san bija predstavnik koalicije. Igron slučaja sam bija u društvu novog gradonačelnika, no susret sa njim mi se duboko ureza u memoriju.

Priša nam je i direktno mi u oči reka; „Nisi ti za to društvo, makni se od njega.“

Bija je u pravu. To društvo me potom politički „iznakazilo“.

MIRO DELIĆ

Dugo vrimena nisan zna tko je taj čovik. Zna san samo da ga redovito biraju za odgovorne funkcije u gradu Splitu, da nikad nije spominjan u nekoj aferi, a da komunalna poduzeća pod njegovom dirigentnoj palicom stabilno stoje.

Nisan zna koje stranke je član. Nisan zna da mi živi u susjedstvu. Nisan zna da mu poznan oca.

To je naprosto čovik kojeg poznaš a o njemu ništa ne znaš.

Ma vrime uradi svoje. Pomalo spoznaješ o komu je rič. Čistoća, Promet a sad najvirovatnije i VIK, su adrese di gospodin Miro Delić ostavlja pozitivan otisak.

No mene je na ovaj osvrt nagnao negdi pročitan tekst kako ga solinski HDZ kani istaći ko gradonačelničkog kandidata našeg Solina.

Nek se ne uvridi bilo koji potecijalni kandidat, ja tvrdim da je on ono što nam triba. Kako znan!? Naprosto zato jer iman silno iskustvo, razabiren i buden u pravu.

A i pozitivne priče sa onih adresa di je upravlja su dobar motiv da se viruje.

Moj glas se već zna za koga je.

MIŠO LIMIĆ

Ka’ san doša živit u Solin mislija san da ću umrit od dosade i da će mi Split silno falit.

Ma vraga, skoknen do Splita, obavin posa i biž nazad. Na kavu i ćakulu u moj kafe „Akademija“ ili u „Zvonimira“. Zavolija san Solin, njegove ljude, čak i političare koji su bitno drugačiji od onih sa kojima san boj vodija u Splitu.

Sve u svemu, pogodak u sridu je moj odabir daljnjeg življenja.

Ma ljudi Solina su me fascinirali. Jedan među njima posebno. Legendarni frontmen grupe „Stjene“, Mišo Limić.

Pratin ga odavna. Živi san i ljubova uz njegove bezvrimenske pisme. Obožava san njegovu orginalnost, njegov talent da te zavida uz zvuke posebnosti.

Upozna san ga slučajno. Zadrža se u njegovu društvu trajno. Čovik je izvor mudri rečenica, fantastičnih zaključaka a da se u dijalozima sa njim osjećaš potpuno smiren jer dilite iste vridonosne sudove života i suživota, stanja u društvu i ocjeni možebitnog.

Upravo mi je udilija svoj novi spot pisme „Dome moj“ sa kojom nastupa na ovogodišnjem splitskom festivalu uz interpretaciju sjajne Izabele Martinović.

Možda neće pobjedit, ma moga bi.