ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
TRAŽITI PROMINE NAŠE JE DEMOKRATSKO PRAVO
Ante Tešija
DAJMO MLADOSTI ZRAKA
Dajmo mladosti da rasplamsa buktinju zajedništva, da na krilima našeg povjerenja stvore klimu pogodnosti te da već sutra život u našem gradu dobije istinski smisao.
Dajmo mladosti SDP-a, HDZ-a, DP-a, NLM-a, BS-a, svih drugih stranaka kao i silnoj vojsci koja ne pripada političkom điru, da zajedno pokrenu mehanizam napretka na osnovama transparentnog upravljanja gradom, međusobnog povjerenja, a mi iskusniji budimo u prikrajku kako bi im po potrebi pomogli, usmjerili i ohrabrili.
Dajmo našoj mladosti da oni sami poslože prioritete, podjele među sobom uloge i stanu na kraj ubitačnom pogodovanju i interesnom klanu jer naša zajednička kasa nije bankomat gdje prolazi kartica sa PIN-om kojeg rabe samo odabrani.
Konačno da smo se sitili da naš glas vridi, da sa njim moramo pažljivo rukovati i da smo upravo svi mi dužni da vodimo brigu o stanju u našem domu. A naš dom je Solin. Nije on ničiji više ni manje. On je dat nama na upravljanje a nikako pojedinim vječnicima da kroz istreniranu praksu razviju sustav jednoumlja.
Dajmo mladosti da nas poduče, zar ih za to nismo odgojili.
BOŽJE ČESTICE PROTIV GRAĐEVINSKIH ČESTICA
Konačno je svanija i taj obećavajući dan. Dan kad će on poć na svoju bauštelu, obuć trliš i nastavit tamo od kud se i nije triba micat. Koja je to ironična sudbina. Kako život samo ureduje. Je da malo duže traje ma posloži on to kako pripada.
Trideset godina stvaranja nereda. Trideset godina zajebavanja. Toliko je valjalo proć vrimena da se moždane čestice poslože i pošalju signal.
Materijal je to za lipi libar. Bija bi hit i ima bi što prosut na interes. Samo ga triba napisat, onako kako se slažu listovi svidočenja. A i koji doktorat bi moga past. Materijal je to za izučavanje jer nije tu rok trajanja bezveze uzeja maha.
Sudbina svakog naroda se veže za pojedince. Obično to budu protuhe koje tek istinski ozbiljno shvatimo kad je pomalo i kasno. Jebi ga, oćeraju oni dija života u prndec a to više nije moguće vratit. Dok se to sve posloži, salo obuzme tilo, kosa pobili, zubi poispadaju a ona božja stvar na dnu trbuha napusti funkciju.
U ovu sudbonosnu hepy storiju umiša se sam Bog. Posla je svoje čestice da srede stanje.
Građevinske čestice nisu imale šansu!
I naš Solin se spasija. Ajde zamislite da se jedna njegova ruka ušuljala u GV Solina, da je u ovoj konstelaciji snaga presudna, devastacija rodne kuće don Lovre Katića bi bila mrvica pred onimu što bi ta ruka prouzročila.
Gospin otok bi bi bija nakon JNA ponovo u opasnosti.
Ustvari, JNA-u moramo bit zahvalni. Sačuvali su. Ovaj bi sve to pokrija gr. česticama.
KOMU TRIBA ŠKORO
„Tako mi Bog pomogao“, urlik je panonskog tamburaša geni kameni.
Zašto on uzima Boga za pomoćnika? Ima li on uporište u svom vapaju da mu svevišnji pomogne rasturit 147 000 građana Zagreba te da ih zajedno, etiketirane, pošalju na križni put u tri smjera lipe materine.
Doktor ekonomije iz klase „Večernje škole“ bedastog Željka Pervana, doktorskom radnjom „Kako parkiranjem uparkirati lovu na vlastito parkirno đepno misto“, želi uzesti metlu u ruke pa pomesti sa zagrebačkih ulica sve što ne miriše po njegovu istančanom dodvorničkom njuhu.
Doktor bi da sudi i presuđuje svakom skretanju. Njegov omiljeni saobraćajni znak je „UDESNO“.
Samo što se vrli doktor bez prakse malo zajeba. Kad se vrtiš udesno, doći ćeš uvik na isto misto
Put u prazno!
TRILJSKI MOST
Davno, davno, je pećinski čovik mozga kako prić sa jedne strane nabujale rjeke na drugu. Ol je mali broj tih budalaša poginija dok se pokušava dovatit novog prostora.
Sve do jednog dana dok nije palo ogromno stablo i naslonilo se na drugu stranu.
Tada je izmišljen most. Jedno jednostavno rješenje a vjekovima nedostižno.
Most spaja. Most olakšava. Sa mostom se lakše živi i druži.
Ne znan tko je, i kad, u Trilju izgradija most. Samo znan da Trilj bez njega nebi moga normalno živit svoj mirni život lipog zagorskog krajolika.
Pisati o mostovima je bedasto ma nije kad se na „sudbonosni“ dan izbora na njemu pošaketaju muževi različitog političkog predznaka.
A da sruše most pa da svatko vlada na svom feudu pored bistre Cetine!
Po uzoru na onaj na Neretvi.
UZORITI UZINIĆ
Nisan neki pratilac sveti zbivanja ma mi je oduvik ovaj svećenik bija pozitivno poseban.
Ova njegova zadnja obavjest-izjava, spada u kategoriju velikog ljudskog dostojanstva i silno raduje zbog spoznaje da imamo i one koji iskaču iz prostora strogo kontroliranog i zadanog okvira.
Vjera je hrana koja pametnom upotrebom drži čovika u stanju duhovne dokonosti, gura ga u ralje zajedništva da na osnovama prioriteta posloži stanje u društvu jednakih na učinkovit suživot.
Vjera traži praćenje. Odabrati je važno, a imati koga to je već dobrobit.
IMA LI KRAJA
Obrazovanje je uvjet da budeš uz rame naprednog svjeta. Učenje je korak kojim nastavljaš put već otkrivenog. Niz se ne može prekinuti jer bi besmislenost vratila sve na početak.
Borba za prostor je oduvjek bila glavna ljudska preokupacija. Silne generacije su svoj vjek življenja blesavo podredile tom nakaradnom naumu a da se zapravo ništa nije desilo do njihova stradanja.
Prostor nije samo materija. Prostor je širi pojam, „artikli“ koje pojedinac uporno grabi za sebe.
Ovdi je rič o političkom prostoru, kojeg se kroz kvazi demokraciju mnogi žele dočepati, njim ovladati, kako bi se izdigli na tron koji im ne pripada i kojem nisu dorasli.
Svjedoci smo potroška silne energije u bljuvanju dokaznog materijala, za ili kontra. Sva sila izbezumljenih jangira jaše prostorom napaćene i iznakažene nam države kako bi od nje otrgnuli komad za svoj zalogaj.
Politički prostor postade obećana njiva di svatko bez straja, i odgovornosti, sadi sebe a tira druge.
Redikulizam se usidrija i svakim novim ciklusom nudi nova lica. Namisto da ih se sprati u njihovu izbu djelovanja oni se rado dočekuju, pa dočepaju, i cirkus se nastavlja na svenarodnu radost.
Pitomi gradovi, Zadar, Split i Dubrovnik su današnje pozornice apsurda. Drevni gradovi su do jučer rado ugošćavali redikule po trgovima i ulicama, dajući im prostora da svojom posebnošću uveseljavaju narod i sebe, ma što bi tom narodu da ih preseli u gradske vjećnice.
Uloge se očito zaminiše.
ZAŠTITIMO AUTOHTONOST OGORSKOG PODRUČJA
Ovo nije zajebancija. Ozbiljan san ko nikad do sada. Zato nudin prijedlog na razmatranje.
Ogorski plato je rasprostran pod planinon Svilajon sa južne strane. Zato udruga i nosi to ime. Pomalo obilazimo sva sela i zaseoke. Oćemo pomoć. A zapravo ništa nebi tribalo dirat!
Ostavit izvorno. To ponudit u turističke svrhe. Jer malo je krajolika koji se nisu daleko makli u razvoju. Malo je prostora di na asfaltu moš slomit nogu, di je čatrnja izvor života i di za poć negdi moš komotno pješke jer prevoza nema.
Dodatna ideja je da napustimo Općinu jer smo im očito teret. Budimo autohtono autonomno zaštićeno područje od posebna značaja za njegovanje tradicije. Proglasimo se ko park netaknute prirode.
U prilog nam ide i često spominjana rečenica, „Njih je bolje raselit, jeftinije je!“
Nije ludo, zar ne?
Možda nas Evropa uzme pod svoje. Zar Norveška ne ulaže u posebnosti?
PORUKA
Dobija san poruku.
„Zašto si se svrsta na jednu stranu?“
„Nisan!“
„Kako nisi?“
„Ja san za mladost a mladost nema svoju stranu. Mladost je centar!“
„Dipli ti dipli. Kolko si inkasira?“
„Sto tisuća!“
„Daj, nisi toliko. Kolko, priznaj?“
„Tisuću!“
„Čega?“
„Lajkova i zahvala“
