|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SVAKODNEVNE PIZDARIJE

 

 

 

ODGOVORNOST

-Sinko moj, što moš obavit danas ne ostavljaj za sutra!?

Bile su to dosadne riči mog ćaće i matere u oni zeman kojeg bi vrli „domoljubi“ najradije zabranili da se spominje. Sića li se itko ORA, NNNI, pomaganja, sindikalne božicnice, besplatna školstva, zdravstva, stanova solidarnosti, radnički odmarališta, sportskih radničkih igara…..

Kako je krenulo bit će nam zabranjeno i mislit o „olovnin“ vrimenima kad su nam puška i pendrek bili uz sjenu tila. Toliko se bratija raskokodakala da se čovik naprosto naježi od namjere koju plasiraju iz trena u tren.

Evo, jebite me živa ako se ja sićan njanci jednog trena od ’53 do ’90 kad su mi život i sloboda bili ugroženi. Oda san di san tija, ljubova sa kin san tija, družija se sa kim san tija i gušta u slobodi nevirovantnog avanturizma. A kažedu da nije bilo demokracije.

Ja ne razumin o čemu oni to brbljaju.

Demokracija je ubila Sokrata. Njegova definicija stanja iz 393 godine prije Krista ga je koštala glave. Sudilo mu se i presudilo. A on se bidan samo upita zašto demokracija dozvoljava da brodom upravlja većina, polupismeni pijani mornari, dok kapetan biva maknut u stranu. Normalno da se katastrofa nazire.

On je tada shvatija pogubnost demokracije, a kako svidočimo do danas se taj krivudav put nije napustija. Većina da, ma tek onda kad pretpostavke budu ispunjene.

Država Hrvatska je na putu propadanja. Svidilo se to komu ili ne. Ta demokracija glasa više, žetonski manekeni, uhljebnički bal i rodijačko profitni bisnis će nam presudit. Mi više nismo kadri vratit se na ispravan put, mi smo se predali stampedu kopitara zajebanog nauma.

Rič odgovornost možemo komotno brisat iz riječnika za upotrebu. To ne postoji u onom pravam značenju. Zašto? Jer smo dozvolili i potpisali punomoć dobrovoljne predaje.

Jebewš ti pamet, talent, moral, obrazovanje, odgovornost, kad masa poviče da nije tako.

Uskoro će mo vidit kako!

SOLINSKE UZALUDNOSTI

Zašto u našem gradu sve kasni? Zašto obećanja bivaju rastegnuta ko žvaka te zašto dozvoljavamo da nas se tretira idiotima.

Prije tri dana na tle, u dičijem parku sa spravama za igranje, palo je stablo sa deset metara visine, dugačko deset metara i obujma četrdeset centimetara.

Di su odgovorni, vojska onih koji su na društvenim jaslama, dokoni i bezbrižni u sigurnosti.

Čuja san da su za desetak jebenih jablanova tražili ponudu pilanja sa strane uz objašnjenje kako nemamo ni ljude ni sredstva da to obave.

Čuja san da je ponuda 13 tisuća eura. Da je neprihvatljiva. I što sad?

Čuja san, izvinjavan se ako nije istina, da u našem gradu ima četrdesetak komunalaca te da nitko od njih nije kadar uzest motornu pilu u ruke, popet se onim kamionom sa košarom na visinu i otpilat gnjile dilove.

I kako dalje!? Čekat, ne daj Bože, da netko strada.

Što je sa nevirovatnon trakavicom oko odvojka-rampe za Mravince i Kučine? Najavljivani su prosvjedi, gradonačelnik se ponudija da će nosit barjak ako se ta sitnica u roku hitno ne riši.

Vrime piči ma prosvida nema.

Što je sa Širinon? Tu jednostavnu petlju bi kinezi rišili u jedno popodne. Taj čep ubija, donosi trošak i nesigurnost a da nikoga nije briga. Ričima se nešto pokušava reć ma od riči se samo može povratit.

Rika se opet zamutila. Trgovački centri ostali bez rezevni količina vode. 500 tisuća ljudi kupuje ili prokuhava. Već desetak godina slušamo riči; „Evo samo što nismo stavili pročištač“. Pa di je više, di je zapelo?

Dok je rika mutna dotle gori poviše, sliv, smeće uredno biva odlagano, baci ustranu, jer bože moj ko će se još sa tim bavit.

Vranjic je i dalje siva točka trovanja. Inini spremnici su tu, zarđali vagoni također, ušće rike zaraslo a šporkica uredno spava po svim kantunima našeg lipog grada.

Dotle poduzetnici traže slobodne ledine di kane posadit nove stambeno poslovne zgrade bez jasnog smisla i značaja za kvartove. Na ledini di je stolovala mala kućica niče zgradurina nudeći zgužvanost i nesigurnost.

Lako je uništit, jebeno je postić cilj.

KAD NEMAŠ ŠTO SLAVIT

Prolazija san kroz moj Muć, dan je koji se slavi ko dan Općine. Vozija san polako, namjerom da skužin ima li koja naznaka da se do ovog datuma drži.

Doša san do velebnog doma koji se više ne zove MUĆKA REPUBLIKA?, di se preselilo općinsko vodstvo, no nikakav znak poštivanja da ugledan.

Nisan ni ugleda obećani povratak spomen ploče palim mućanima u ratu kontra fašizma, kojeg su na spomen postavili ljudi štovatelji tog herojskog čina.

Zašto načelnik laže, vara, obmanjuje, očito mu nije do objašnjenja, iako svatko zna razlog a on se krije u kukavičluku i nepoštivanju povjesnih činjenica.

Bit će ga interesantno slušat kad se slijedeće godine bude nanovo kandidira. Ako!

ŠERIFI, NEKAD I SAD

Moj stari je volija kaubojske filmove. Vraga je on to gleda u mladosti, tek kad je bija prikovan za postelju, tu san mu mogućnost priuštija.

Jednom je na EI Niš igra kaubojac, James Stewart ko šerif u glavnoj ulozi.

-Vid’ ćaća ovog šerifa? Znaš li ti da se on rodija istu godinu ka i ti?

-Un! Ne budali sinko moj. Nu njega, jaše paripa ki mladić a ja san prikovan za koćetu. Tis’ valija.

-Ma nisan. Ovo je film, sniman prije puno, puno, godina, ka je bija mlad pa…

-A znaš li ti da san i ja jašija konja u unoj vojsci, u Trebinju. Bolje neg un. Nu un zna past ma ja nisan nikad.

E moj stari, da vidiš ove moderne, naše, šerife. Ne jašu konje već bankomate. Ne tuku se za pravdu već za sebe, i svoje, osiguravaju. Niko in ne može ništa, povri zakona su, bez morala……

Znate šta bi mi moj ćaća sad reka?

-A unda ji sinko moj smaknite! Nogon u guzicu.

-Ne možemo stari moj. Zaštitili smo ih ko indijci krave. Ni dlaka sa glave in ne smi past. A guzica in je ko badanj.

-A koj to odredija? U Tita nije bilo tako. Radi li još Goli otok?

-Ne radi. Kažu da je to bila nepravda.

-A unda šta se bunite.

MANJINA U VISINAMA

-Ma ja tebe znan ko dobra i poštena čovika. Uvik si taki bija. Što ti se desilo da si posta ovako nakaradan?

-Jaaa! Nisan. Po čemu zaključuješ?

-Pa eto, laješ, vičeš, kad uvatiš mikrofon dereš po partizanima, četnicima, srbima, komunistima…svi krivi samo tvoji blaženi.

-A to! Paz vako. Ja san skužija da je politika biznis. Nisan baš volija školu ma san bistar. I onda san ja skužija di mi je misto da bi uspija. Desno. Tamo je manjina i tamo moraš bit grez, jasan, odlučan i vazda parlat isto. Ako ujtiš pet posto, zerko priđeš prag, uspija si. Sve ti se otvara.

-Sa jednin mandatom!?

-E, baš to. Cukunu jedan, jedan mandat je bogatstvo. U općinskom vjeću, gradskom vjeću, županijskoj skupštini i saboru, ako ti se potrevi. A uvik vali oni jedan. E taj jedan san ti ja u već pet mandata. Kud okrenija da okrenija mene tribaju.

Stvarno, kunen se u Zekanovića iŠimundića da je tako.

ŽIVOT ZA SPROVOD

Opet kreće kolona koja brine o životu. Čijem?

Ja san zadnji na svitu koji bi zabranija pravo za život. Strvorija san troje i žaj mi je što nisan šestero.

Ma nisan podrška ovin kolonama koji se brinedu za život samo do onog trena kad dite izviri iz majčine utrobe. Tada njihov interes prestaje. Kvantiteta je njihov cilj no kvaliteta života njih ne zanima.

A ja kužin život od rođenja do smrti. Ni jedan tren nije manje bitan. Što ti je rođenje kad rođenjem utrpaš dite u siromaštvo i neizvjesnu budućnost.

Život je sveobuhvatnost. Život je avantura i tortura. Život nije pizdarija da se samo zadovoljiš pogledom koji ćapaš.

Ovi u hodu za život su samo trenutna akcija koji besmisleno trpaju svoje teorije opstanka društva ne brineći se o pravu onih koji stvaraju, o njihovim željama i potribama, o njihovim traumama i mogućnostima.

Oni su petljanci u tuđe.

A da malo zađemo na njihovo tle, njihov interes. Pitanje, na koje neće dati odgovor.

„Zašto vi gospodo ne podastrete podatke koliko ste stvorili novih života, zašto niste više, i još više, i tako pokazat da ste barjaktari. Dajte nam podatke vašeg učešća u poboljšanju životni prilika ljudi koji su za tim potrebiti“

Ja vama mogu ako oćete.

Ma boli vas kurac za takovo nešto.

A DI ĆU SE POPIŠAT

Split brine tešku brigu.

Turisti pišaju di stignu. Razmišlja se o teškim kaznama. Slažen se. Ali! Jeben je ovi ali.

Di su konduti? Di su prostori da vam se dragi, pozivajući, svitski namicatelji šoldi mogu ispišat?

Jebi ga, reka bi Smoje da on sa tin nima problen. Oden do one korniže ča dili rivu od mora, i pustin šijun. I tako sva šporkica gre tamo.

Da bi uzeja, pobro moj moraš čagod i dat.

Inače ti je spiku teško prodat.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.