|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Suze naše svakodnevne – S’MOJE STRANE POGLEDA

 

 

Danas ne tribaš putovat, puno čekat, da bi sazna za puste novitade u društvu kojem pripadaš, pa i šire. Dovoljno je da ti je daljinski u ruci i cili svit ti je došeta prid nos.

Danas mi se nije izlazilo vani, pa san u intervalima dokonosti biljužija scene svakodnevnice. A tribal je poć među ljude jer je moj Grad slavija.

Ulovija san tren koji me poprilično izneredija. Ma san ga pojmljivo pogleda.

Njih troje sidi na kauču kakvih na desetine možete viditi na odlagalištima krupnog otpada. On, glava kuće, čovik roba pedesetak godina briše suze sa očiju i kroz ridanje objašnjava kameri kako ga je zajeba jedan buzdo, “moderni” tajkun, te ga nije ni prijavija da kod njega radi, pa tako bidan osta bez mirovine. Bože, grezo li je vidit odrasla čovika da plače. Ona, bidna žena, u suzama objašnjava kako radi za “famoznih” tri tisuće kuna te tumači kako je to njihov jedini spas. On, bolestan sin, samo sluša tužnu priču ne shvaćajući kako je tako mlad upa u bijednu rupu tranzicije društva kojem pripada.

Sve to se odvija u domu bez krova. Naprosto ga nema. Odnila ga nevera i ostavila ih u kvadru iz kojeg za litnjeg vrimena mogu guštat privilegiju gledanja zvizda iz krila razvučenog, već opisanog, kauča.

Lito je svoj konfor privelo kraju. Mrki oblaci će uskoro banut nad kvadar, kaplje kiše i bile snjeguljice, zasigurno neće mimoić ovu čemernu rupu našeg srama.

Kamera je čaroban izum da ništa ne ostane nezamjećeno. Mikrofon i kamera urade više od saborskog zastupnika kojem su tih troje nesritnika dali glas. Za njih se sad zna i zbog izbjegavanja sramote, pronaći će se neko sklepano rješenje.

A što sa tisuće drugih, istih, sudbina di kamere neće zać, di će jad stolovat malo duže, di se uvjeti preživljavanja nikog ne tiču. Što sa tim napuštenim sunarodnjacima?

Rodija san se i sam u neimaštini. Ma nikako u sličnoj. Rodija san se, učija i naučija kako si sam na svitu iako se svakodnevno sudaraš sa masom okruženja. Neimaština me naučila kakav put valja odabrat. Ma ja san ima sriću, ka i miljun drugih, jer san nailazija na mogućnosti. Mogućnosti sa potporom i izvjesnošću napretka di je stolovala garancija pravednosti.

Ovo troje, da me ubijete ne znan iz kojeg kraja Hrvatske, iz kojeg mista i kojeg su prezimena, imali su također svoj put. Oni nisu zabasali u neimaštinu zbog nerada i glupiranja, njima se neimaština nametnula kroz nemogućnost participacije u društvu kojem pripadaju.

Oni su imali krov nad glavom. On je uredno radija i virova kako pravna Država vodi brigu o njegovu angažmanu kroz kontrolu poganog tajkuna, jer taj je ima obvezu da se njegov rad tretira ka i svaki drugi radni odnos u normalnim društvima.

Ona radi i zahvaljuje Bogu na mizerji od 3000 kuna. Kao da je dobila na lutriji?

On, njihov punoljetan sin, bolestan i nemoćan da dade ruku opstanka roditeljima, nije kriv zbog zle sudbine koja ga zadesi. On virovatno nikada neće ni saznati da postoje društva koja vode brigu o tako osjetljivim stanjima, te da postoji fond humanosti koji takove obitelji spašava.

Ne znan di su sada ti ljudi, ne znan kako provode dan, ne znan da li su postavljene grede i cigle na njihov dom, ma znan samo jedno, da su mi bliže kako bi vridilo pokušat.

Znan kakav je božanstven osjećaj kad predaš ključ u ruke, kad te one paćeničke oči miluju pogledom i kad suze obostrano teku u zagrljaju sriće, mišajuć se, i kad je svejedno, ko je ko.

Smantala me ta slika, uvalila tugu u njidra pa mi nije ništa priostalo već da se uputin na balkon kako bi usrka bokun friške arje.

A prid mojin očima se rastvorija niki drugi svit, čaroban, šušuran i dokon.

Moj Grad slavi. Nad krovovima mog Grada vatromet nagovješćuje kako se tu doli slavi, veseli i raduje životu.

Ma ja tu noć nisan bija dokon. Zaspa san u mislima sa ono troje što virovatno gledaju “vatromet” miljun zvizda na nebu kroz krovnu bužu i valjda se pitaju šta su zgrišili onomu, svemogućem, gori da ih je maka u stranu a oni samo žele da budu obični LJUDI.

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.