|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLINSKA KARTOLINA: VAŽNO JE BIT’ ČOVIK

 

VAŽNO JE BIT’ ČOVIK

Prođe još jedan Uskrs, porodična okupljanja su dobrano poslužila da se uz zajedništvo pročešlja stanje i učvrsti svjest kako je porodica najvažniji segment svake zajednice i društva. Bogata trpeza je na ovi dan obilovala raskoši i tradicijom.

Uskrs je blagdan, dan, poslije kojeg se puno toga valja odreć, zaboravit, i okrenuti novu stranicu života i suživota.

Svjedoci smo lošeg stanja u globalu jer svakodnevno svidočimo većem siromaštvu i uznapredovanoj nepravdi na svin stepenicama društva. Naprosto se nudi odgovor kako nismo dorasli trenutku kad nam valja krenuti reformskim pravcima da bi svakom pojedincu, obitelji, bilo osigurano nesmetano uživanje života kroz zagarantirani rad i mogućnosti bezbrižnog stanja.

Nismo u tom stadiju. Sva sila nelogičnosti se utrpala u „logično“, preuzela su se pravila sumnjivog u zakonito, a čovik je turnut u stranu da se „snalazi“ po istim pogubnim zakonitostima a to tek onda vodi potpunoj razularenosti.

Kad čoviku ostaviš jedinu mogućnost opstanka kroz borbu tada pravila bivaju u takmičenjima a te tekme su sve osim normalnog. Sva sila uzurpatora pronalazi načine kako da radi sam za sebe jer je svjestan da je manjkav aparat koji bi mu to sprečija. Iznalaze se motivi, sklapaju savezi, i čvrsto ograđuju „carstva“ u koje nemaju drugi, i drugačiji, pristup.

Sve više postajemo Država siromaha. Možda u priloženim luksuznim momentima nema dokaza, i dojma, no siromaštvo i nije da se sa njim javno razbacuje. Samo oni koji drže da je čovik i njegov život bitan, na svim nivoima, može proniknut da je stanje pa skoro zastrašujuće.

Veliki Vlado Gotovac je zna često ponoviti svoju rečenicu koja oslikava razlog za zabrinutost.

„Ako i jedan čovik na kugli zemaljskon nije slobodan, zemlja nije slobodna“.

Nije teško nastavit niz. Razlog je opravdan.

„Ako je i jedan stanovnik u Hrvatskoj gladan, beskućnik, pravno nezaštićen, onda cila Hrvatska ima problem“.

Naprosto to treba tako gledat. Jer razlog da netko u našem društvu bude zakinut za bilo koju ljudsku vridnotu, i potribu, nebi smija postojat. Hrvatska je bogata Država. Izuzetno bogata i potencijalna da svojih 4 miljuna stanovnika učini dokonim i ponudi razlog za zadovoljstvo. No mogućnosti su često u raskoraku sa htijenjem i praksom.

Zašto mnogo toga ne gre kako bi valjalo? Jer ne kadroviramo po jednostavnom pravilu, jer ne biramo ono, i one, što mogu odgovorit zahtjevima. A možemo. Morali bi smo.

Ovako smo se sveli na rastrošno društvo koje živi od momenta do momenta. Društvo koje živi, i troši, na dug. Olako posežemo na kamatnu stranu namisto na proizvodnu i stvaranje dodane vridnosti. Jer ona je razlog da ujedrimo u bezbrižnost.

Društvo smo koje prečesto poseže za humanitarnim razlogom rješavanja problema. A tu humanost iskazuje naš običan čovik koji je svjestan stanja i mogućnosti da jednog dana i sam postane ovisnik. Država i njen aparat su potpuno zakazali po tim potribama a mora li biti tako? Nipošto. Država i postoji da bude nosilac pravičnog raspoređivanja, aktivnog učešća, gdje sam čovik biva u središtu interesa.

Logično je, nema nigdje imunosti, da društva obiluju nepravilnostima i intervenciji pojedinaca, grupa, u zaobilaženju zakona, no represivni aparat i postoji da te rabote svede na minimum. Onog momenta kad se po tom pitanju zakaže, kad praksa pokaže suprotan smjer, tada počinje stagnacija koju naše društvo upravo proživljava.

U našem društvu ima dovoljno svega za svakog pojedinca, za obitelj, pa se sa pravom pitamo tko nas preči da sve posložimo i krenemo u tu „romantiku“ zajedništva. Nasuprot tomo Država nam se otvorila prema svjetu, preuzima mnoge svjetske trendove koji više odgovaraju drugima koji su iznašli način da nas se uključi u ostvarenje njihova profita. Svjet naprosto tako funkcionira a to što mi kaskama sa razvojem nudeći ljude, resurse i zemljišta na služnost vodi katastrofi opstanka. Nismo se kadri zaštiti, brenzati suludi uvoz čak i onog što imamo u izbilju.

Školovanje mladog kadra i ne „zaustavit“ ga na rodnoj grudi je u domeni same Države. Ona naprosto ne pokazuje interes da se iznađu razlozi ostanka.

Nuđenje resursa strancima je novi poguban tren koji trajno obezvređuje. Najplodnija ravnica u Evropi je predmet prodaje i iznajmljivanja. Pobogu, zašto bi to nekomu bilo u interesu a nama ne?

Prodaja vrhunskih firmi, turistički područja i objekata, šuma, izvora, ruda i banaka je put bez povratka.Postajemo moderno roblje na krvlju natopljenom tlu obranjene Domovine. Kojim razlogom smo osakatili stoljetnu čežnju za slobodm, za samostalnošću, kad ovako olako, skoro neprimjetno a bedasto, ostajemo bez mnogo čega vridnog.

Tražimo razloge u objašnjenjima, analizira se, projektira, nudi smjer a zapravo je sve prašina i magla iza koje se skrivamo kako bi sami sebe uvjerili da baš tako mora biti. Nevjerojatno kojon lakoćom se ponižavamo, kojim strahom nismo kadri sami pokrenut suprotan smjer. Digli smo ruke od sebe samih.

Potiho na površinu izlaze podaci kako pojedinci postaju preko noći nedohvatljivi bogataši, kako se dohodak  razlikuje u trocifrenom postotku, kako se slaže poguban proces vladanja jednih nad drugima.

Umirovljenici, ta zlatna generacija na kojij počiva temelj budućnosti naprosto nestaje u svakom pogledu. Siromaštvom se ubrzava naš odlazak, odnosom prema nama smo svedeni na tekući problem.

Siromaštvo je najjadniji oblik ljudskog življenja. Ono nije normalan sljed, ono je ucrtano ko pandam pohlepi i nezakonitosti uz njegovanje nerada i pribjegavanja neorganiziranosti.

Siromaštvo traži ruku pomoći. Tko pomaže? Siromasi.

Ovaj Uskrs su upravo ljudi koji ne obiluju luksuzom priveli samom kraju projekt pomoći siromašnima jer gori pod Svilajom, u Raduniću, niče poseban prolitnji cvit pomoći, na radost i zadovoljstvo, onih koji potrebuju i onih koji daju.

Na popisu onih kojima je stalo, iznjedrila su se imena ljudi kojima se triba naklonit. Različiti su statusi ma je jedno isto. Srce u čoviku.

Ima tu onih koji su darivali pedeset kuna do onih koji su se malo dublje itnili u žep. Ima tu sjajnih političara i dokazanih po sličnim pitanjima do meštara koji ne naplaćuju. Ima tu raznovrsnosti no zajednička poruka se isklesala.

Važno je bit čovik.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.