|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLINJANI, ČEGA SE SRAMITE?

 

Foto: Solin Live

SOLINJANI, ČEGA SE SRAMITE?

Nevrime je nadiralo sa Kozjaka, krupne kaplje kiše su tirale lumbrele na širenje, a nas jako malo sa pažnjom smo saslušali govore u čast onih čija su imena izlivena u čelik i zavarena jedno za drugo slovo, nad bistron vodon Rike.

Predsjednik je u kratkim crtama ponovija već davno izečeno, u čast golobradih mladića Solina koji su ne mareći za komod i luksuz, goloruki krenuli na stradanja da bi stali na branik kontra fašizma i nacizma koji je slobodarskom svitu opasno zapritija.

Puno je solinski prezimena ispisano na spomeniku nad Rikom, a malo je potomaka danas došlo odati počast. Zašto se srame? Zar se boje?

A tribali bi se ponosit. Ponosno koračat kaletama Solina i isticat te svetinje. Vaše i naše svetinje.

Ugodno san se iznenadija vidjevši, uz već standardno prisutnog našeg Iliju, gradonačelnika Solina. Još ugodnije saslušavši njegovu poruku. A najviše, dan ranije, spazivši kako komunalna služba miče nakaradno „sakaćenje“ spomenika od noćnih „tetaka“ u svom suludom uništavanju vridnota.

Oša san ipak mrzovoljan jer nismo po običaju odšetali do svetinje na Gospinu Otoku i položili vjenac Herojima Domovinskog rata. Nismo iz prostog razloga jer smo po tradiciji bivali „ponižavani“ bacanjem našeg vjenca u Riku. A bacaju ga oni što ništa ne razumidu, nit se trude, koji očito ne koračaju usporedo sa vrimenon kojeg nam valja zajedno proživljavati.

No za mene nema problema, ja ću svoj buket cvića položit, dok „tetci“ budu zaokupljeni pivušon i kockarnicon.

PRAVO NA INFORMACIJU ILI ŠTA MI MOŠ

Sa zanimanjen san pročita pomalo bludnu štoriju okolo zapošljavanja u OŠ u Omišu, di se novinar udostojija priupitat o načinu zapošljavanja nastavničkog kadra, baratajući informacijom kako se rodijaštvo rasplamsalo u svom „sjaju“.

Normalno da su kreatori teg bluda na razne načine pokušavali sakrit tu radnju, pokušavajući nametnuti potribu zaštite indetiteta , no i zadnjem pijančini sa zidića biva jasno kako je tu samo rič o nakaradnom nastavku bluda koji rastače društvo i stvara nepremostive podjele koje će nas u konačnici uništiti.

Ja mogu razumit da zanatliju bravara zamini sin, da obrtnicu frizerku u kućnoj radinosti zamini ćer, da Tonča Huljića na klaviru zamini sin, no ne mogu razumit da nam u obrazovnim ustanovama prednost imaju dica učitelja dok moje dite nema tu sriću jer mu ćaća nije učitelj i nije poginija u ratu.

AFRIČKA TUGA I NEVOLJA

Izjava našeg premijera kako bi afrički narod rado prihvatija naš standard i blagostanje, ne da me je začudila već iskreno nasmijala do suza.

Naš Premijer je očito pametan čovik, elokventan i nezbunjujući u svakom pogledu interpretacija „bilo čega“.

Nema teme koja njega može izbacit iz takta. Smirenost mu je na zavidnu nivou. Hrabrost u obračunima imponira. Parla sa pol’ evropski jezika. No zna se zaletit. Zbunit i utrpat upitnike.

Zašto je iz maca izvuka baš Afrku? Zašto se nije itnija do skandinavije?

– Vrag te odn’ja dabili odn’ja, jopet si dobija duju. – znala me moja mater oplest.

– Ali majko, deset njizi je dobilo jedinicu.

– Imal’ koja petica?

– Ima.

– Štase u njizi ne ugledaš.

Lipo je znat govorit, izražavat se i ulipšavat štorije, ma nije pametno turat nos, baš u sve.

NOGOMETNA RAPSODIJA, PRIMITIVNA RASPRODAJA

Nema šta, gre nan samo tako da mi se čini kako smo cilom nogometnom svitu pokazali silnu nadmoć iako nas ima taman ko jedan omanji kvart u Pekingu.

Gledajuć nogometne sile i njihovo mučenje sa mijuron, ispadamo ko svemirci a dokle će to trajat, sumnjičav san.

Znan ja nas.

No nije moj razlog pisanja o nogometu sa travnjaka, već iz pozornice svlačione.

Čitan kako su dva „viteza“, Lovren i Vrsaljko, svoje veselje i veleban rezultat zalili pismama nedoličnim kao poruka narodu za koji igraju.

Svatko onaj ko mirno stoji pod Hrvatskim stijegom i sluša Hrvatsku himnu ima obvezu da služi svom narodu i da ga na najdostojanstveniji način predstavlja u svitu.

A Hrvatski narod smo nas 4 miliona ljudi te se podrazumjeva da nijedan naš predstavnik nema svoj parcijalni interes,da se tu gura i promiče svoje ideje, na račun nekoga drugog iz tog korpusa.

A dvojac koji sjajno krstari zelenim travnjakom, ako to ne kuži i sve posere u svlačionici, ima i drugi izbor.

Učlaniti se u stranku izvjesnog Keleminca i nek baulja kud ga god volja dok mu zakon dopušta.

KUPI PO 0,99 KN

Nikin razlogom dan mi je počeja pozitivom i nije bilo razloga da se ne ponašan ko i inače.

Zajebantski.

Da me ubiješ, iako san ekonomista, ne razumin logiku isticanja cjena na 0,99, ili 0,89 kn. Knjigovodstveno se tu stvara miljun zamki i brojki. Dobro, znan da postoje naivci koji automatizmom kontaju kako je 4,99 manje od 5,00. Samo što oni nikad ne traže, nit će dobit onaj 0,01 kn.

I zato san se ja danas zainatija. Oću da mi se na blagajni vrati u lipu ostatak od onog što san da za svoj račun.

Napunija san košaru za današnji ručak. Uredno san sta u red. Doša san sa keson i trpa unutra dok je ona brzinski povlačila proizvode priko one kutije koja sve cine zna napamet.

-148,78 kuna.

-Izvolite 150 kuna.

-Hvala, izvolite kusur.

-Hvala, samo da izbrojin. Vratili ste mi manje.

-Nisan, već točno.

-Oprostite šinjorina. Ja nisan pisa vaše cine. Ja san kupija šta je u kesi, dali ste mi račun i vratili ostatak. Fali.

-Dobro, dobro, evo vam još 1 kuna. U redu?

-Nije. Sad ste mi vratili više a ja to ne želin. Neću da vam gazda oduzme od plaće.

-Ma neće. Ne bojte se. Uzmite.

-Neću. Vratite mi točno moj kusur.

-Nevenka, šta se zbiva, čemu gužva?-bile su riči sa strane, očito šefa.

-Gospodine šefe, poručite svom gazdi lanca da san ga posla u kurac, njega i njegove cjene na 99.

K’o ljutit san zgrabija kesu i oša dok su oni u redu glasno mene podržavali a jedan je čak reka da bi gazdu tribalo zatvorit.

IZBJEGLICE, KO LIK ZA LIKU

Jebi ga, koliko se god mi trsili u objašnjenjima da smo idealni za život na kugli zemaljskon, dica nan odoše na nike druge meridijane.

Nestajemo a ne iznalazimo načine kako zaustavit stampedo ka vanka.

Đaba šuplje reforme, đaba panika, uzalud pozivi, Domovina nam sve više liči na zelenu Saharu.

Nestankom radno sposobnih stanovnika i mirovinski sustav gre na streljanu.

Šta nam je za činit?

Vidin da su niki građevinci oduševljeni sa radnon snagom iz Indije. Meni triba hitno keramičar, izolater, inkartaš i vodoinstalater. Tražin i nikako nać nekoga. Ako koga i dobijen na razgovor taj se postavi ko da je, u najmanju ruku, doktor atomske fizike. A tek uvjeti. Cjene. Rok.

Čitan mišljenja stručnjaka, gospodina Akrapa i Viskovića, koji očito znaju riješenje.

Pustit puste izbjeglice i smjestit ih u Liku, Slavoniju, Dalmaciju, tj. svugdje di se javlja vakum prostor. Ja preporučan irance jer vlada mišljenje kako smo mi upravo od tamo došli. Uz to predlažu da se pod hitno pozovu svi oni naši građani koji su na ovaj ili onaj način ošli sa svog ognjišta da se vrate, a radi se o srpskoj populaciji.

Samo što se ja bojin da ni jednima ni drugima nije do avantura.

DINJE I MANDARINE, NEPOŠTOVANE ŠINJORINE

Ja san poljoprivrednik od „one stvari“ kad se usporedin sa ovima iz Neretvanskog akvatorija. Rode mi dvi trišnje i jedna šljiva i odma umislin da san stvoren za partnera Agrokoru.

Šalu na stranu. Slušan nesritan svit od Neretve koji pojma nema di će sa tonama dinja a naročito mandarina.

Stvarno, normalan se čovik upita di mi to srljamo. Ja to očito ne razumin. Meni nikako ne gre u glavu da smo došli do te točke di nam do ničega nije stalo.

Do te mire smo se razdili, podilili, udaljili jedni od drugih kako pomislin da bi nam tribala jedna velika svjetska sankcija ko što je pogodila Rusiju.

Dokumentarac o toj svjetskon sankciji meni je otvorija oči. Iz riči obična ruskog čovika. Oni su se naprosto okrenuli sebi. Pokrenuli sve resurse. I stali na noge.

Sve vidljivo i iz ovog svjetskog nogometnog prvenstva di je vidljiv raskoš i napredak sankiociniranog naroda..

I ne spominju Staljina, Sibir, gulage i povjesne nevolje. Okrenuli se budućnosti te im ne smeta mali „diktator“ jer je on očit korektiv stabilnosti.

Stabilna čizma glavu čuva.

FIRULE NA REFULE

Dramatične vjesti nas sustižu svakodnevno iz našeg hrama zdravlja na Firulama.

Uz svu manjkavost na koju se navikavamo, najnovija baš nema milosti. Nema radiologa, nema nas ko dijagnosticirat te se potpuno opravdano pokazala izgradnja kapelice na ulazu.

Ostade nam jedino molitva. Ostadošmo napušteni sa uzdanjem u svevišnjeg kako će nas poštedit bolešćina.

Kud krenija da krenija, budi siguran da si skrenija.

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u