Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Slučaj Slavonskog Broda je gotovo na granici groteske

Solin Live

 |  tra. 10, 2018

U slavonskobrodskom vodovodu filtar s aktivnim ugljenom je, kao dodatna mjera osiguranja zdravstveno ispravne vode za piće, morao biti zamijenjen prije puno godina? A nije! Kako stoje stvari u drugim vodovodima? – za ZG-Magazin piše dr. sc. Viktor Simončič.

Foto: ilustracija

Pretpostavi da si idiot i pretpostavi da si član Kongresa. Čekaj, opet se ponavljam. (Mark Twain)

Je li Mark Twain izjavio: »Pretpostavi da si idiot i pretpostavi da si član Kongresa. Čekaj, opet se ponavljam«, vidjevši da se kočijašu u Americi povjerava upravljanje zajedničkom milijunskom imovinom, kao što mi EU projekt od 72 milijuna eura povjeravamo umirovljenom vozaču autobusa? Je li moglo biti gore od ovoga danas? Vrijedi li ona iz Shakespeareova Kralja Leara: »Još nije najgore dok god možemo reći: „Ovo je najgore!“«. Prvi puta sam to upotrijebio prije skoro desetak godina i vidim da sam tada i pogriješio i imao pravo. Pokazalo se da može biti gore nego prije desetak godina.

I pitam se kako je to moguće? Moguće je, jer smo narod koji vjeruje autoritetu položaja. Upravo zbog toga će se Dalmatinci lako naviknuti da im vozač autobusa vozi 72 milijuna eura, jer će ga uskoro titulirati »predsjednikom nadzornog odbora«, a to priznajte zvuči gordo. Nije mala stvar voditi takav projekt, a još međunarodni. Možda je vozač autobusa vozio međunarodne linije.

Nacija se posebno navukla na titulu »ministar – ministrica« ili bivša ministrica i ministar. Možete primijetiti kako su te osobe svjesne značaja kojeg te titule nose među (neukim) narodom i dodvorničkim medijima. I ne zavidim im, iako bi se iz mog pisanja moglo zaključiti da činim upravo to. Svjestan sam one Senekine: Zlatne uzde ne čine konja boljim, znajući da se ne postaje bolji s ponekom titulom.

Postaje se bolji sam na osnovi truda kojeg se mora uložiti na tom putu. Imao sam sreću da mi na mom putu nisu poklanjali. Rano sam se počeo uspoređivati s onima ispred, pa sam i tada, kao i danas (umišljam li si?) znao svoje mjesto. Prije nekih 30 godina sam odbio ponudu na razini opreznog propitivanja, da bih mogao preuzeti katedru u Njemačkoj. Znajući veličinu prethodnika, iako me on pokušao nagovoriti kako bi ja to mogao, shvatio sam da bih učinio štetu studentima, a sebi na glavu natovario teret kojeg ne mogu nositi. Najviše bih razočarao prethodnika. U vrijeme razgovora, iskoristio sam argument, kako više baš nisam u struci i kako simbol za parcijalnu derivaciju (∂) ne pišem onako rutinski, kako se to radi kada svaki dan rješavate jednadžbe, već da ja taj simbol crtam. U mojoj ruci nije (više) bilo potrebne rutine.

Autoriteti za područje kojim se nisu (ozbiljno) bavili

Da se vratim ministrima. U mnogim državama se radi o provjerenim političarima koji imaju široko znanje o djelovanju države. Ne moraju biti uski specijalisti, i češće su holisti – oni koji razumiju povezanost stvari u društvu (eng. holist: one who believes that a topic of study cannot be fully understood by studying the parts, or who studies by considering the whole).

Kod nas se ministrom postaje onako, uglavnom lako. I došavši na poziciju lako, i bez političke širine i (često i) bez specijalističkog znanja, ministri si uzimaju pravo da olako presuđuju o struci. A na titule navučena nacija, vjeruje ministrima. Kako i ne bi, kada se njih pita o svemu. Njihove izjave se ne dovode u pitanje. Ispada da kada netko postane ministar samo na pet minuta, ujedno postaje i neosporni autoritet za dano područje, makar se s tim nikada nije (malo ozbiljnije) bavio.

Mogao bih sada navoditi primjere promašenih izjava raznih ministara, ali bi se tada doveo baš u poziciju da se pretvorim u kritičara bez pokrića, komentirajući područja koja (možda) nedovoljno poznajem. Iako bi, usporedivši na primjer neke duboko umne stavove oko poljoprivrede, industrijske proizvodnje, pripreme EU projekata, arbitraža, nataliteta …..čak i moje vrlo površno poznavanje stvari za resorne ministre bilo prezahtijevno. Svjestan sam bahatosti ove izjave, ali kada sam vidio u kakvom društvu živim, poodavno sam se odlučio da neću umrijeti od skromnosti.

Kod nas se kompetencije stječu imenovanjem

Zadržat ću se na okolišu. Kako je to područje koje se kod nas razumije kao »više cvijeća manje smeća«, a ne kao nešto što je nad sektorski, nešto što zadire u svaku aktivnost i svaku poru društvenog života, naravno da se svako smatra kompetentnim voditi taj resor. Pa kada može svatko, onda taj svatko za suradnike izabere najbliže, jer kada može svatko, zašto ne bi i »rodijak« ili prijatelj. I onda ne čudi da je jedna od bivših ministrica za svog zamjenika imenovala prvostupnika, koji je do tada prodavao automobile. Je li to netko primijetio? Je li u medijima otvoreno to pitanje? Pa naravno da nije, kada smo se mi navikli da se kompetencije stječu imenovanjem. A onda jednom imenovani ima referencu da je bio imenovan i slijedi drugo pa treće imenovanje.

Kada je bivših ministrica okoliša bila na funkciji onda je s lakoćom predlagala kako se dio probleme u otpadu može riješiti katalitičkom depolimerizacijom otpadne plastike. Katalitička depolimrezizacija je (laički rečeno) postupak kod kojeg se iz plastike, koja se radi iz naftnih proizvoda, plastika vraća u neki od rafinerijskih proizvoda, na primjer dizel goriva. Ideja se indirektno temelji na Fischer-Tropschovom postupku dobivanju ugljikovodika iz sintetskog plina koji se sastoji iz ugljikovog monoksida (CO) i vodika (H2).

Postupak, razvijen 1933. su Nijemci primijenili za dobivanje goriva u Drugom svjetskom ratu. Oni su sintetski plin dobivali iz ugljena. Po istom principu se može dobiti i iz nekog drugog materijala koji se sastoji iz ugljika, kao na primjer drveta, plastike …. I uz malo truda eto goriva. Na to se navukao bivši direktor komunalnog poduzeća Eko – Moslavina iz Kutine, pa je inače okolišno uređeno odlagališta otpada, možda i zbog gomilanja zaliha materijala za katalitičku depolimerizaciju, pretvorio u dvije – tri godine mandata u smetlište, vrativši Kutinjane desetljeće unatrag.

Smrdi iako ne bi smjelo smrdjeti

Čest je gost i kada treba davati stručna (usko specijalistička) mišljenja o nekim problemima. Slušao sam ju ako je objašnjavala da na primjeru Karepovca mora doći do širenja smrada. Spominjala je policiklične »amare« ili nešto slično, umjesto »aromate«, dajući s tim stručnim izrazom, pred novinarkom i gledaocima sama sebi značaj. Da se bavila okolišem, onda bi se prisjetila kako kod sanacije Jakuševca nije bilo širenja neugodnih mirisa. I naravno da su (bili) uzaludni napori struke da sačuva od nepotrebnih neugodnosti stanovnike Splita, kada je isti stav zauzela i sadašnja vodeća okolišna struktura. I naravno da smrdi iako ne bi smjelo smrditi kada se struka svodi na autoritete položaja.

Naravno da je bila pozvana da tumači i industrijski incident u Slavonskom Brodu. Njena je procjena, kako curenje 150 – 200 litara nije moglo izazvati »takvu ekološku katastrofu« i kako se »moralo raditi o većem izlijevanju ili drugom ekološkom incidentu«. No posebno me se dojmilo, kako »postoje različite nafte. Neke su toksičnije. Neke vrste koje su dolazile iz Rusije su imale radioaktivne elemente«. Kako ona nema tehničko tehnoloških kompetencija, njena izjava vezana za incident je na razini »neuke domaćice«, a ovo s radioaktivnim elementima na razini »da te Bog sačuva«.

Slučaj Slavonskog Broda na razini groteske

Nije ona jedina koju se poziva davati izjave oko stvari za koje nije kompetentna samo zato jer zauzima neko odgovorno mjesto ili jer je jednom zauzimala(o) odgovorno mjesto. Ali protiv toga se ne može. Barem ne u medijima, jer je i razina mnogih novinara, barem u dijelu onih gledanijih, na nivou »da te Bog sačuva«.

Slučaj Slavonskog Broda gotovo je na granici groteske. Već skoro deset dana voda je ispravna za piće, ali nitko nema petlje dozvoliti da se koristi. Gdje su sada junaci, koji su tako hrabro objašnjavali stvari o kojima nemaju pojma, da kažu građanima kako (ne)mogu piti vodu. Barem bi ministar zdravstva trebao znati smije li se voda koristiti ako je danima ispravna, a ministar okoliša kako je tehnološki sve u granicama prihvatljivog rizika. Da ih nije malo »prpa«? One koji ne znaju struku je uvijek itekakva prpa, jer se njima stvari događaju protivno prirodnim zakonima, a onda se nikada ne zna. Oni s kompetencijama nemaju prpu, odnosno imaju prpu samo od onih nestručnih koji imaju prpu.

U slavonskobrodskom vodovodu filtar s aktivnim ugljenom je, kao dodatna mjera osiguranja zdravstveno ispravne vode za piće, morao biti zamijenjen prije puno godina? A nije! Kako stoje stvari u drugim vodovodima? Treba li ikome bolja lekcija od slavonskobrodske da dodatno poveća pažnju na održavanje tvornica vode? Mislim da za razumjeti ovo nije potrebna kompetencija. Tek manje prpe…