|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SLOBODAN SI KOLIKO TI DOZVOLIN!

 

USKA ŠIRINA

Oša san vidit stanicu HŽ-a i moran reć kako san osta zbunjen. Nisan stručnjak za tu prometnu kategoriju i infrastrukturu, ma jako dobro znan razlučit te nisan osta inpresioniran pokazanim iako podržavam ovaj projekt.

Puno toga manjka.

Gledan oni gustiš između tračnica, Rike i Širine. Zelenilo. Stabla i drača. Lipa feta skoro u centru Solina. Pošto volin uređivat prostor, obiša san cilu trokut- fetu i zaključija da uz mizeran rad tu može niknut prostor idealan ko mini izletište. Zemlja je u vlasništvu grada.

E sad, zašto nikomu ne pada na pamet da se to uredi, da se poravna iako je ravno, posije trava, zasade ukrasna grmlja, skrešu suve grane, uredi zid uz Riku, postave katrige i ponešto dječje……

Zato san na putu priko Širine nanovo skužija manjkavost u našim glavama i siromaštvo u idejama. Ogromna gužva iz svih pravaca. Tabla DIV-a se keseri, kontejner za čevape i pečene kokoši čeka.

Dan ranije san pročita opravdanje glasnogovornika DIV-a kako oni nisu krivi za veliko kašnjenje.

Pitan! Tko je?

U NOVU BITKU SA ISLUŽENIM BOJOVNICIMA

Konačno! Znademo kad se iđe zaokružit buduće „vladare“. I vrime je.

No, dali smo baš sigurni kako će se nešto prominit?

Po svemu sudeći, neće!

Čitan nositelje lista. Ništa novo. Opet će ista lica u Saboru bljuvat pogrde sa liva na desno i sa desna na livo. Nigdi nekih novih imena. A samo nova imena mogu donit novitade. Đaba!

Iskustvenim životnim maratonom čovik postaje mudar i ne može mu promaći nakana koja se krije u vičnon težnji za vlašću, a što vlast donosi, tu slast običan puk teško podnosi. Da se razumimo, nema tu vele razlike u „ideologijama“ i novim jurišnicima na tron. Nova montura u funkciji obmane je vičan scenarij na prostoru naše trajne patnje.

Solin je primišten u drugu izbornu jedinicu i ja pojma neman ko će mi bit predstavnici. Oće li mi se nudit arlekin iz Šibenika. Bliže mi je, povezan san, Split.
Neka izbora jer izborima se može budućnost usmjerit u željenom pravcu. A izlaznost? Usudin se reć da će biti mizerna. Zašto? Jer je uprav to u interesu nekih. Zašto nema elektronskog glasovanja, zašto nemamo zakon o obvezi izlaska na birališta. Bojin se da će mali postotak opet zgrabit svu vlast.

Žetoni sriće će se nudit. Opet će potražnja za preskakačima praga bit sritan loto listić. Opet će isti igrokaz zapasat političku pozornicu a birač nanovo grintat kako nam ništa ne valja.

OPET O NOVINARSTVU

U svetom Hrvatskom Saboru je upravo rasprava koja se tiče slobode informiranja. Mislim da je blesavo bilo komu tumačit značaj novinarskog rada u bilo kojem društvu. Svjedoci smo stoljetnih „ratova“ između vlasti i javnosti. Ni jedna vlast nebi imala ništa kontra da se mediji ugase ili da budu pod strogon kontrolom njih samih.
Hrvatska je slobodna i nezavisna Država iskovana na krvlju i ranama njenog naroda. Ističem NAROD jer nema slobode ako narod nije sebe isturija kao štit.

Različita učešća su jasna, zasluge su mjerljive no ovisnost je neraskidiva i takovu ju valja tretirat.

Ekskluzivu na slobodu nitko nema. Nitko nema pravo različitim tumačenjem sebe gurati u rang kojemu ne pripada a time i guštanju u plodovima koji mu „pripadaju“.

Hrvatska je Domovina svih nas sa adresom u okviru koji nam pripada. Ista prava i obveze.

Postoje alati koji ispravljaju svaku nakaradu koja bilo komu šteti. Zato su mediji i novinari jedan bitan suživotnik svih nas i nitko nema pravo da nam to uskraćuje. Objašnjenja koja se upravo daju u sabornici da novinari nikako neće snosit odgovornost za curenje informacija iz istražnih radnji već oni koji otvaraju špine tom curenju.

Na prvu to je skroz u redu. No na drugu već biva jasno što će se dešavati.

Šteta velikih razmjera. Uskrata mogućnosti razotkrivanja daje šansu zakulisnosti onima koji su u obradi jer nema razloga da se nekoga izviđa ako iza toga ne stoji razlog. Razlog daje DORH a sumnjam da je itko spreman nevinost turat u blud.

Bojim se skrivenih motiva, bojim se da nam zbog ograničenosti ne uteče krupna zvir i sa sobom ne odvuče krdo sličnih sljedbenika.

Lipo je slobodu izvještavanja zazivat ma grezo kada se u škafetinu kriju drugačiji motivi.

UVOZNICI

Poslije jeftine radne snage kreće uvoz i malo skupljeg živog mesa. Srićon nepalci, filipinci i slični koji hrle u Hrvatsku nemaju neki nogometni rejting pa će nam iz lige petice derbije sudit njihovi vrhunski suci. Eto novog dokaza da nismo zaništa!
Poslije one male tužiteljice Laure, koja sve pojmljivo prati i rešeta, za nadat se kako će ovi pravičnije uočit čiji je nos ili kažiprst zapeja u ofsajdu.

Kinezi redom dobivaju mega građevinske projekte pa tako i tu ne moramo vodit brigu a ka’ se zna da će i plodno tle u tuđe ruke e onda hrvati prestaju bit ratari. Stoku smo ili požderali ili su nam je ubili pa ni stari tradicionalni obrt nije više u opisu.

Obala se svakodnevno kiti novim sadržajem gdje česi, negdašnji paštetari, nemilice, uz ostale izvana, grade velebne sadržaje te je izvjesno da će domaći puk što se kupanja tiče biti u odabranim rezervatima.

Sve u svemu, snalažljiv smo narod.
Ma nitko nam ne može oduzet srbe, komuniste, udbaše, jugoslavenčine, religiju i podanstvo.

TULIPANI

Ko se još ne sića obećavajuće zgodnog liberala Vojkovića!?

Tip je bija ministar i šef najjače osiguravajuće kuće. Pozobljala ga pohlepa i gen pokvarenosti. Taman kad pomisliš da je samo jedan iz ropotarnice prošli zemana, da smo sa njim, i takvima, zauvik završili, on nam pokaza svoju žilavost i prisustvo.

Lola nije glup. Grabežljiv i pohlepan uzima što mu se nudi.

Tulipani! Diš lipšeg cvita koji osvaja srca ma i traži poseban tretman. Zato se naš Vojo itnija u „sadnju“ jer Bože moj štaš uvozit iz Nizozemske kad će on sam pokrit tržište domaje. Tulipani traže više pažnje od kapule, luka i kumpira pa je i poticajnost znatno bogatija.

Svjestan kako se čudnim putima izvlače sredstva, očito zavaren za kojeg moćnika, posisa silnu lovu sa računicom „ko će to kontrolirat?“.

E jebi ga! Jedna mala crnka iz Rumunije očito ima drugačije planove sa tulipanima.

Neka naše Laure. Izgleda da nam je ona posljednji, jedini, buket spasa.

ZIDARI U OFSAJDU

U zadnje vrime se malo družin jer mi nikako ne pašu sveznadari koji kad otvore usta ne znaju za osjećaje prisutnog, a meni se u ove zadnje zemane ne rasipa mogućnost korisnog življenja i dokonosti.

No ima iznimki. Danas san ima jednu.

„Sićaš li se ti moj kumpanjo vrimena kad se na ovom čemernom prostoru u blažena vrimena tiskalo toliko građevinskih poduzeća da nam nisu tribali stranci probijat pute i tunele, gradit ceste i mostove a najskoli obalu? Sićaš, normalno jer si ka i ja živija u to vrime i svidočija. Nikidan san uzeja jedan libar o Splitu, o Palači i graditeljima, da bi sazna kako se to davno radilo, radilo a još dura i ko zna doklen će. A jes vidi oni stadion u Osijek, nije ni pušćen u rad a već se urušava.

Pogledaj samo modernost u gradnji, pune bura i razjebe fasadu. Gradnja o’kurca, o’ kartona. A siti se samo di su naši inžinjeri bili rado angažovani po svitu. Bliski istok je primjer. Cjenilo nas se, zvalo i masno plaćalo da im gradimo infrastrukturu.

Misliš da su oni glupi pa nisu znali. Jok rode. A di su sad? Nigdi! Mostove i tunele nan grade komunisti a mi svoje kumuniste razapeli na križ ko Isusa. Komunist je komunist, kako njijova zvizda ne smeta. Austrijanci i grci nan rastižu asfalt ko da mi to ne moremo. Konstruktor, Lavčević, Pomgrad, Melioracija, Vijadukt, Energoinvest….šta ću ti više nabrajat!?“

Tako ga je lipo bilo slušat. Nisan ni zinija.

ŠTAŠ SA NJON?

„A šta ti je sa onon školon u Ogorju?“

„Misliš u Raduniću?“

„Isti kurac! Jel se sorila?“

„Nije, ma oće svaki čas.“

„A more li kog’ ubit? I nedaju ti je!?“

„Sad i da oće ja neću. Nek iđe svojin tokon. Policija, SDŽ i DORH imaju u arhivi moje protokolirane dopise pa ako se desi ne tribadu puno tražit krivca. Važno mi da je zemlja moja.“

„A jes vidija kako se Crkvi sve daje? U Zagrebu za fetu Maksimira uzmi koliko oš.

U Splitu cili Dračevac. Čita san da više u sporu sud ne rišava vlasništvo Država – Crkva, već da samo dostojanstvenik potpiše i eto ti. A šta će in sve to, zar njijovo nije da liče naše duše, da nas dočekuju i ispraćaju, da nam deset Božji zapovidi stalno drže prid očima. Šta će in pusta zemljurina?“

„Slušaj kume, okani me se. Oćeš da me proglase nevirnikon i sotonon jer sa tobon divanin nečasno. Potpisat ću te!?“

„Moš, a može ti bit i gore ako to uradiš.“
E bravo, ovo sa školon i školama po Dalmatinskoj Zagori.

Čista sramota ko dokazni materijal svega gore iznesenog. Jedan sitan moment naše smušenosti, nebrige i zaostalosti.

Jedna ( 1 ) kuna je bila ponuđena cjena.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.