ZAGORO MOJA
Ante Tešija
SATIRIČAR OZBILJNA LICA, INTERVJU S MLADENOM VUKOVIĆEM
Ante Tešija
Iz tiska je upravo u naše ruke dospija sjajan zbornik aforizama „ČETVRTA DOZA“ gdje se na „rpi“ okupilo devedeset autora nudeći svoju „dičicu“ na konzumaciju puku.
U vrime kad mnogima nije do smiha, kad se tereti jedva savladavaju, potribno je zavirit u ovu „apoteku“ te pojmljivo konzumirat „pirule“ obojene i obogaćene satirom i humorom.
Težak je ovo posao. Silno puno truda i talenta je potribno da ugleda svitlo dana. Posebni ljudi su tu da rade za nas, i sebe, pa je potriba da se takovi ljudi predstave javnosti. Bar to zaslužuju.
Jedan od onih koji oplemenjuju Dalmatinski i Hrvatski književni prostor, s naglaskom na humor i satiru, jest Mladen Vuković, Vlaj i splićanin, novinar Radio Splita i čovjek koji je naprosto nezaobilazan po tom pitanju.
Toliko energije, volje, znanja i talenta teško je pronaći , stoga nam je čast predstavit ovog i solinskog, rado viđenog, gosta.
Poštovani Mladene, mislin da ne postoji čovik u Dalmaciji i šire, žena i odraslo dite koji za tebe nisu čuli. No ipak se ti predstavi čitateljima portala Solin live.
– Možda su čuli, makar i slučajno, ali su me znatno manje vidjeli, zahvaljujući tome što radim na HRT Radio splitu, pa tko ga sluša na poslu, doma, u autu, kafiću, bolnici ili drugdje, onda im je valjda katkada na jedno ušlo a na drugo uho izašlo moje ime pri najavama nekih priloga ili odjavama emisija. Ja sam ti inače vlaj koji je rođen u Splitu 1958. godine, uz Stari plac, pa sam i danas nesretno zaljubljen u Hajduka koji nikako do titule, najduže do sada, dogodine će biti najmanje jednu punoljetnost (18 godina). Inače sam završio ekonomiju u Zagrebu, iako se za nas Imoćane kaže da se rađamo barem s višom ekonomskom školom. Još od kraja osnovne škole pišem pjesmuljke, viceve, aforizme i lokalne vijesti, a tko se jednom u životu zarazi tim kreativnim izazovom, teško napušta taj poziv pa tako i ja u profesionalnom novinarstvu grizem kruh već 38 godina. A dogodine bih trebao i službeno zakoračiti u mirovinu.
Ja mislin da je tvoja emisija KAD SE SMIJAH TAD I BIJAH na Radio Splitu, ubiljužena u sve kalendare i da nema nedilje kad se u tu uru ne upali Radio Split i ona posluša. Koja je formula tvog velebnog uspjeha s tom emisijom? Nestvaran zvuči period koliko ona traje a da nikomu nije dosadila.
– Pisao sam humor još dok sam bio urednik lokalnog lista „Imotska krajina“, a kad sam 1990. došao raditi na Radio Split, gašenjem do tada popularne emisije Trta-mrta, osjetio sam da manjka vedrine u eteru. I u travnju 1991. predložio sam glavnom uredniku da pokrenem jednu polusatnu šaljivu emisiju koja će slušateljima darivati smijeh, koji je lijek. I uz pomoć prijatelja i glumca Iliju Zovka, počeli smo objavljivati humoreske, aforizme, viceve, mijenjali nekoliko puta satnicu emisije, ali smo odmah bili prepoznati i sve slušaniji. Iako je bio rat, ljudima je bilo dosta suza pa su i oni jedva čekali nedjeljno prijepodne i čuti našu vedru pištulu. U naš mali krug veselih ljudi uključivali su se pomalo i ostali kolege humoristi i nakon nekoliko godina emisija je postala stalnom, nitko je nije imao snage ugasiti, iako su se na vlasti mijenjali i lijevi i desni i centar. I do danas smo nabrojali 1175 emisija, 31 ljeto, po čemu smo najdugovječnija humorističko-satirična emisija u Hrvatskoj. Možda iu šire. Ne idemo samo tijekom tri ljetna mjeseca, kada punimo akumulatore za nove doze smijeha.
Ti si Imoćanin sa splitskon adreson. Kako si postiga tu suradnju da te danas i vlaji i Splićani svojataju?
– Po životnim dokumentima, svi imaju na to pravo, volio bih da me svojataju i boduli, osobito Bračani kad mi se možda zaturi zmija u džep. Iako često izgledam ozbiljan, šutim, kao i većina humorista, kad progovorim, obično izvalim neku pošalicu pa se, normalno, mnogi žele družiti i surađivati sa mnom. Rekao je moj rođak Ljoljić: Bolje ti se stoput nasmijati nego jedanput zaplakati. Inače, u emisiji držim vrata svima otvorena, nikome ih nisam zadračio, pa objavljujem i priloge autora s kojima i nisam u potpunosti zadovoljan.
Jer sto je ljudi a u nas u Dalmaciji 101 ćud, ne smiju se svi jednako istim stvarima, a u humoru osobito treba svježine i stalno provjetravanje, da se ne zapadne u rutinu, prepoznatljivu poantu i dosadu.
Di crpiš tu silnu energiju? Ja te jako dobro poznajen i s pravon mogu te nazvat prijateljem. Ma mene zbunjuje tvoja energija. Nema kulturnjaka, udruge, knjižnice u SDŽ di ti nisi ostavija trag. Kad se spomene tvoje ime, ljudi naprosto kažu, „E to je pravi čovik“. Bil to objasnija iako ja znan odgovor?
– U obitelji sam, a i od svih dobrih ljudi, naučio da svima treba kršćanski pomoći, pogotovo ako si u prilici. A kako sam ja stjecajem okolnosti, ljubavlju za pisanom riječju, i željom da čuvam našu baštinu, stvaramo i novu, uključivao bih se u razne udruge, gdje se na toj splavi u ova burna vremena može dodatno osnažiti. Kao urednik glasila „Imotska krajina“ pokrenuo sam nakladničku djelatnost i pomogao objaviti desetak knjiga zavičajnim autorima. Početkom devedesetih godina osnivaju se Matica hrvatska i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, odmah se uključujem i u njihov rad i pomažem brusiti prve knjige prijateljima koji su pokazivali volju, ali i mrvicu dara za književno slovo. I mic po mic, za vrijeme 11 godina predsjednikovanja u splitskom Napretku, uredio sam dvjestotinjak naslova u raznim knjižnicama, otvorio više izložbi, vodio brojna predstavljanja u Marulićevu gradu, ali i diljem „malenih mjesta srca moga“. Nisu to bile knjige akademika, već početne knjige amatera, sretan sam da sam im pomogao da objave svoju knjigu ili održe izložbu, da tako pokušaju kreativnije misliti i raditi, a ne da svoje slobodno vrijeme rasipaju po kafićima, ulicama, da ne spominjem ostala suvremena zla. Imaju te brojke i lošiju stranu: poneki autori žele kasnije da im urediš i drugu, i treću i ostale knjige, da im postaneš kućni urednik. Nikako da se odbiju od sise, reka bi narod. Odnese to dosta vremena, od pisanja tih predgovora i pogovora nemam vremena brusiti svoje rukopise, evo nisam svoju novu knjigu objavio ima već dvije-tri godine.
O hvala mojoj obitelji, osobito supruzi Mariji, što me takvoga trpi!
Sad ti vrag ne da mira pa si i predsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista.
Dobro, nisi se ti sam tamo utura već su ljudi sritni što si prista i što te imaju. Koji ti je plan?
– Kako uređujem humorističku emisiju, bliže sam oltaru ili vatri, pa su me zagrebački kolege zamolile da odradim mandat na čelu te Udruge (UHAH) koja je osnovana prije 5 godina, e bismo li se izborili za još bolji položaj aforizma i humora u našem društvu. Jer su svi stalni humoristički listovi prestali izlaziti, i više gotovo nigdje nemamo objavljivati svoje radove. Planova je puno, pokazati u medijima da hrvatski humor nije umro, pokrenuti nekoliko knjižnica humora, jer takve rijetke knjige objavljuju obično mali općinski, neiskusni izdavači ili autori u vlastitim nakladama. Valjalo bi imati naše snažne festivale humora, tražiti sponzore, mora se imati dobar tim suradnika…
Iz tiska je iziša četvrti libar Udruge, ČETVRTA DOZA, te moran priznat da san oduševljen, i librom i sastavom autora koji broji okruglo 90 komada. Kako si to sve uspija uturat među korice?
– Udruga godišnje objavi zbornik aforizama svojih članova, i svaki je sve opsežniji, tako da je ovaj četvrti, koji sam uredio (a Jandre Drmić birao aforizme i druge kratke humoristične vrste) narastao na rekordnih 90 autora. Među njima je i troje autora koji su lani umrli. Ima još autora koji pišu, ili su prestali pisati tu najtežu, najkraću i najzahtjevniju satiričnu vrstu, tako da bi sljedeći peti zbornik mogao dotaknuti i stotu autora. Naravno da nisu svi autori podjednako kvalitetni, ali se ufam da kvantiteta uvijek urodi kvalitetom pa se i od tih dvjestotinjak stranica može iscijediti antologijska rukovet duhovitih i zimzelenih misli.
Moran priznat da san samo radi tebe i profešura Dumanića i sam posta član, zahvaljujen na uvrštenju, te očekujen da će ova Udruga značajno oplemenit hrvatski satirični prostor. Kakve su tvoje prognoze po tem pitanju?
– Zahvaljujem na članstvu, potaknimo i ostale znatiželjnike, iako ima pisaca koji nisu i ne žele biti članom nijedne udruge. Primjerice, za mene najdraži pjesnik Petar Gudelj. Ti si, Ante, svojim dosadašnjim tekstovima i knjigama dokazao da u peru imaš dosta špirita, pa neka gori i dalje! I to je jamac da Udruga nastavi i u Solinu ostaviti dublji trag, nastavljajući već dobru praksu tradicijski zimskih večeri humora u Teatrinu, gdje snimam i priloge za svoju emisiju, kao i festival karikatura koji vodi Marko Ivić.
Mladene, u ova turobna i neizvjesna vrimena fali nam razonode. Može li se običan čovik othrvat ovom jadu koji nas jaše? Smijeh, razonoda i zabava su nekada bili dominantni na ovim prostorima. Ima li imena, osim tebe, koji moredu zaminit Smoju, Ćiću, Tonća Keruma, Mosora i niz drugih kojih više nema? Kako uspit u tem naumu?
– Humor je teško pisati, dobar humor još teže. Džaba dobra volja, ali treba ti urođen dar, ili pomoć nekoga s nebesa da stalno pronalaziš pravu temu za obraditi i da je obučeš u šaljivo ruho koje će razgaliti čitatelja, slušatelja. Imamo mi u Splitu nekoliko vrsnih humorista i satiričara, ali ih smrt svako malo i prečesto ubire za sebe pa ne bismo smjeli ostati bez mladih snaga. Valja već sada brusiti nove talente već od škole, dječje pričigine, davati im prostor u tiskanim, elektroničkim, digitalnim i drugim ovovjekim medijima, kako bismo dokazali da je Split bio i ostao centar humora i vedrine. Još kad vidimo da nam naši vrli političari svakodnevno daju poticaja za to, kuš bolje za humorista, osobito satiričara?!
Uvik je potriban vođa. Ti si, budimo iskreni, vođa po pitanju humora i satire.
Dokazano. I mene, Vlaja, si uvalja u to društvo na što san ti zahvalan. No tebe je teško pratit. Doklen ćeš durat?
– Već smo dijelom dali odgovor na to. Vođa može biti prvi, koji pokazuje primjerom, ali vođa često mora i iz pozadine požurivati ovce (a ima ih u nas itekako, metaforički naravno) da brže kroče naprijed. Treba se puno toga poklopiti da bi se dobila prava sinergija, spojilo i ikavce i čakavce, lijeve i desne, gornje i donje, izborilo zdravije i demokratičnije društvo koje se može, smije, hoće, želi i umije smijati najprije sebi, pa onda i drugima. Svi bismo bili manje depresivni, manje trošili tablete, bili vedriji uz knjige humora, viceva, karikatura, a onda bi i produktivnost na svim poljima bila veća.
Durat ću, sigurno, duže od duracell baterija, samo mi treba mala pomoć Svevišnjega, zdravlja i dobro organizirane potrošnje vremena.
Na kraju daj svoju poruku našim konzumentima. Nemoj samo spominjat onu Čaplinovu da dan bez smješka biva izgubljen dan. Uputi ljude, nagovori, da se smiju, zajebavuju i rugaju.
– Svaki je takav citat velikana svjetske misli o humoru uvijek poticajan, pa neću ponavljati već pozvati da otvorimo srce, oko, uho i dušu za našeg bližnjeg, susjeda, poznanika, neznanca u potrebi, u svima njima tražiti dobru stranu, zažmiriti nad lošim. I okrenuti se mudrosti naših starijih, koji su se i bez struje, televizije i mobitela znali veseliti, smijati, s životnom radošću nositi svoj križ u ovoj dolini suza. Zapamtimo i zapišimo sve zgode, škerce, glende, uncutarije, facende, berekinade i anegdote od naših baba i djedova, dok to nije pozobalo ovo digitalno vrijeme i svakodnevna trka za kojekakvim bjelosvjetskim pomodarstvima. Takve su mi (ne)zgode koje život namjesti najdraže, najautentičnije.
Smijte se, jer to smijete. Ni ustavni ni vrhovni sudovi nam to ne mogu zabraniti. Smijeh je zdravlje za koje ne treba plaćati dopunsko osiguranje. Pišajte gaće samo od smijeha i neka Vam u životu bude što više suza radosnica, punih soli života.
Eto, to je naš Mladen. Uvik tih i ozbiljan, valjda tako i triba bit da bi lakše smišlja viceve, batude i zajebancije. Mladen nam je potriban, ma i mi njemu, te vas pozivam da dolazite na satirična okupljanja koja on upriličuje.
Virujte mi, godit će vam.
