|  |  | 

Grad Solin ZP Izdvojeno

SAGA DV CVRČAK: Eksluzivni intervju sa Zvjezdanom Čagalj

Ne znamo da li postoje još oni koji nisu bili upoznati sa pričom koja je potresla solinske vrtiće u vrijeme izborne farse za novog ravnatelja DV „Cvrčak“. Priča je imala i svoje nastavke, a za istu se čulo zahvaljujući drugim dnevnim listovima i do Splita i šire.

Možda i ne bi bilo toliko čudo što nije ponovno izabran novi stari ravnatelj obzirom da ga podržava struka i roditelji, a ne politika, da je izabran netko od učenih solinskih glava.

Ali, kada se javite na ovakav natječaj za ravnatelja DV „Cvrčak“ te Vas ne uzmu niti u razmatranje jer niste s područja Solina, a na kraju upravo za novog ravnatelja/icu bude izabrana osoba koja nije s područja Solina, sve postane više nego smiješno i jasno kao dan.

Upravo smo zato napravili intervju s …, osobom koja se je isto tako obzirom na svoju stručnost, godine radnog staža i priznanja za svoj rad javila na ovaj natječaj, ali je na žalost kako joj rekoše oni koji su odlučivali o sudbini ravnatelja, s područja Splita, pa nije bilo potrebe da se uopće ulazi u svu tu njenu stručnost i priznanja za minuli rad.

zvjezdana-cagalj-

piše: Neven Gabrić


Pa da poslušamo iz prve ruke…

Čujem da ste se nedavno prijavili na jedan natječaj za posao, kako ste prošli?
Posljednjih godina prijavljivala sam se na više natječaja za ravnateljicu vrtića, a nedavno i na onaj raspisan u Solinu, za dječji vrtić Cvrčak, što je vama zapravo i zanimljivo za ovaj razgovor.

Nisam prošla, čak nisam ni razmatrana, jer, kako mi rekoše, nisam s adresom u Solinu. To, naravno, nije razlog, čak je i diskriminacija, za odluku o odbacivanju uopće mogućnosti da mi se da prilika „biti u igri“, tim više što je i novoizabrana mlada kolegica također s adresom izvan Solina.

Šalu na stranu, recite nam svoje viđenje afere oko gospodina Mikasa, ono što ne možemo pročitati u novinama?
Davor Mikas je ravnatelj o kome sam u njegovim ravnateljskim mandatima od kolegica u čije riječi i prosudbe vjerujem, slušala doista samo riječi hvale. Podigao im je standard življenja i rada, kako radnicima, tako u prvom redu djeci. Sve im je bilo plaćeno (mislim na dodatne angažmane, manifestacije, radionice, imaju bolje plaće nego mi u Splitu, bolje su vrjednovane za napredovanja u struci), a njihovo zadovoljstvo njegovim radom pokazuje i peticija koju su radnici potpisali u gotovo stopostotnom broju. Naravno, njegove zasluge nije teško procijeniti, jer je imao i priliku pokazati svoju empatiju i suradništvo, za razliku od mene, kojoj se, uz sve što imam iza sebe kao odgojiteljica, odgojiteljica savjetnica, profesorica s gotovo završenim doktoratom, uopće ne daje prilika, a da ne govorim i da sam dobitnica nagrade „Ivan Filipović“, zaslužna građanka grada Splita za područje predškolskog odgoja, te aktivni član stručnog djelovanja kroz edukacije koje provodim godinama diljem Lijepe naše i šire. Dakle, poznajem struku „u dušu“ i jako mi je važno kakvom će se graditi u budućnosti. Pred mojim životopisom svi (koji su ga pročitali kod natječaja!) „skidaju kapu“, „klanjaju se do poda“, takav životopis „još nisu imali u rukama“, „bravo!, čestitke!“, a onda izaberu nekoga drugoga tko nije ni počeo radno djelovati, ili je već tu gdje jest.

Naravno da je potrebno dati mladima priliku, ali, oprostit ćete mi na iskrenosti, za kvalitetno voditi ustanovu s tolikim brojem ljudi, djece, odgovornosti, organizacije, mislim da je itekako potrebno iskustvo, snaga, sposobnost sigurnosti građene i skupljane upornim, aktivnim doprinosom. Djeca, a smatram, ni radnici, ne smiju biti potka za eksperimente, ni političke, ni bilo koje druge.

Vrijedna ste i marljiva zaposlenica, težite višemu i boljemu, što danas treba za to postići?
Da, vrijedna jesam i u tome me vodi upravo navedena misao da je djeci potrebno dati najbolje od sebe, na djeci se ne smije eksperimentirati pa „vidjeti kako će ispasti“, moraš biti siguran da ih niti jedna tvoja odluka, pa čak ni pomoć, neće povrijediti ni tjelesno, ni mentalno,a za to je potreban rad na sebi, stalne do edukacije, te, po meni opet, ono što se rapidno gubi, protječe kroz prste poput pijeska, empatija o kojoj toliko puno i sve češće govorimo sa svih razina. Zašto? Pa upravo zato što je sve manje ima. Bez empatije nema napretka. Ljudi smo, to bi trebali i biti i po svojim unutarnjim karakteristikama. No, što činjenica jest, da dok radiš i ne tražiš ništa, šutiš, uvažavaš autoritete i ne autoritete, zbog njihovih pozicija i date im mogućnosti da ti od života naprave pakao ako požele, bez obzira na tvoj ulog i vrijednosti, dobiješ poneki pljesak, poneko bravo!, poneko hvala!, a čim pomisliš da bi ti neke napore trebalo materijalizirati, jer je to normalno, jer si potrošio svoje izvore za opće dobro i jer to svi sebi koji su u mogućnosti i omogućuju (najviše oni koji upravo zagovaraju važnost tuđeg entuzijazma, dobrobit i slično!), kao da nisi nigdje bio, kao da si spavao zimski san, cjeloživotni ,i kao da te treba „skratiti za glavu“ jer si se usudio.

Što reći djetetu koje kreće u život otvorenih očiju punih iščekivanja svjetlosnih mogućnosti, srca punog vjere i nade koju si im ti utkao u korijene (ovdje mislim na roditelje, odgojitelje, učitelje), ako si na vlastitoj koži osjetio nerealnost takvih očekivanja? Srezati mu krila? Reći mu da se ne usudi poletjeti, jer su vrijednosti drugačije? I što je najgore, reći mu (realno, na vlastitoj koži upisano) da nije važno koliko će učiti, truditi se, biti pošten, pomagati drugima, davati sve od sebe , nego je jedino važno imaš li nekoga na poziciji gdje te može i hoće „gurnuti“?

Kako će se sve ovo odraziti na našu djecu, ona su nam ipak najvažnija?
Trebala bi biti. Trebali bismo im biti uzori, putokazi, dati im da na našim leđima imaju odraz, odskok, jer ćemo im (trebali bismo!!!) postaviti dobre temelje. Ne bi trebali uvijek ići ispočetka. To zatupljuje, odnosi energiju. U svemu ima nešto dobro. U našoj struci ja to vidim u neizmjernoj ljubavi velike većine odgojitelja, predanom radu i vječitoj „borbi s vjetrenjačama“ kao što su: broj djece u skupinama, broj djece s poteškoćama u razvoju na jednog odgojitelja bez asistenta, prostori, materijalni uvjeti, sve teži rad s mladim roditeljima, jer su opterećeni nezaposlenošću, jurnjavom, nesigurnošću…ukratko, neprimjenjenost pedagoških standarda, eto i opet, jer je gradnja novih vrtića preskupa – (nema novca u gradskim blagajnama?!), potrebno je smanjiti ustanove, pogotovo kad se uzme u obzir, opet, pedagoški standard (za koga je pisan i donesen?!) po kome je najveći mogući broj u jednoj ustanovi 600 djece, a ima ih preko 1500, 1700, i slično. O kome mi pričamo? O čijoj djeci? I zaboravljamo li da su i naša bila mala, te da će nam ,ili već jesu, unuci biti dio svega? Je li nam svejedno što u skupini našeg djeteta, unučeta, ima i po nekoliko djece s poteškoćama za koju je potrebno stopostotno vrijeme jednog odgojitelja, što je „gužva u prostoru“za jednu igru?! Razmisliti! Obavezno! Smije li išta, a pogotovo politika, biti na putu vrsti koju sami stvaramo, koja raste ispod našeg srca?!

Za kraj, nova ravnateljica dolazi, svi su ruke digli za starog, može li se prijeći preko svega i nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo?
Pa, zar se već nije prešlo?! Mladoj kolegici, koju sam načelno upoznala prije dva dana, želim svaku sreću, mada vjerujem da će ju imati kroz podršku koja joj je data, želim da ustanovu preslatkog, oplemenjenog gradića Solina vodi putem prosperiteta i međuljudske solidarnosti.
I na kraju, kao što uzrečica drevna kaže: Treslo se brdo, rodio se miš!

I na kraju prosudite sami…zar možemo reći da želimo svojoj djeci i svojoj budućnosti bolje, ako uvijek na kraju doista bude „Treslo se brdo, rodio se miš“.

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

Vlasnik, glavni urednik, novinar i fotograf Solin Live portala...

Solin Info

Solin Live na Instagram-u