|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

RAZGOVOR UGODNI

 

Foto: Pin it/SL

Nisan zna kud ću sa sobon, vrimena na pretek, a doktor naredija šetnje zbog podivljalog šećera. Ali kako je vrime od blagostanja, nisan moga izdurat pa poslušat i drugu pritnju. Manje papat onog što škodi. A meni škodi sve ono što volin.

Praznici su taman zamakli, morat ću malo pripazit. Amo šetat, vrag odnija auto i trosjed.

Negdi okolo tisuću koraka zamjetija san dragog lika.Puno dobrog čovika. Dugo, dugo ga nisan vidija. Prominija se. Vidno stariji i još vidnije, siromašniji. Lako zaključivo po mnogo čemu na njemu.

Sili smo isprid prvog kafića, željni razgovora. Puno vrimena se isprsilo među nama od zadnjeg našeg susreta. A puno vrimena u mladosti smo drugovali.

-A di si ti drugar moj stari?-veselo me upita, a iz mutni očiju mu se isijavala radost.

-Evo me. Napola živ, trećinu zdrav.-odgovorin.

-Vraže jedan, uncute, nesta si, da nije televizije, novina, i zaboravija bi te.

-Pričaj, šta mi je stebon?

-Slabo drug moj, slabo san ti ja. Otralo me na čekanje, onda kad se naša firma „udala“. Ti si već bija pobiga. A lipo se udala, vrag in sriću odnija. Poklonila. I to komu. Pizdunu koji je sve razjeba a sad ga ka ne mogu nać. Utekla tica. Oša san kući, bez nade da će bit bolje. Proglasili me viškon. Suv ko crkveni miš sa dvadeset tisuća hrvatski dinara otpremnine u korpetu. Supruga istu sudbinu dovatila, samo malko kasnije, i bez ičeg. Našli niki razlog. Njih troje taman po školama. Šta ću, otvorin ti obrt i zajeben se. Pravo zajeben. Jedva kraj s’krajen sastavlja.

Čim si obrtova?

-A dućančić. Kvartovski. Ja i ona po vazda radili a zarada mizerna. Ti znaš da san uvik bija sa zdravljen slab. Razbolin se, opako, zapravo, i drito na Firule. Ona sama nije mogla i zatvori. Ostali dugovi, pusta roba, novi belaj pokuca na vrata. Vratin se iz bolnice u sivilo i beznađe. Došlo mi da se ubijen. Ma zbog njih troje san mora durat.

-A jesi tražija posal kod drugih, u koju državnu službu? Ti si bija pravi radnik, znan to dobro.

-Da jesan li tražija. Više san se napisa molbi neg je Marksov Kapital. Potrošija san puste postolo obijajuć pragove, uzalud. Svudi san gledan sa sprdnjon i sažaljenjen. A i nisan bija za poželit. Bolest je uradila svoje. Svi su mi davali deset godina više. A negdi se tražilo i do deset iljada dojč maraka. Za šofera na hitnoj. Da san ih ima, nebi ni tražija posa. Gamadi se nakotilo, zagospodarilo svime, pa i našin usranin životima.

-A šta se nisi utira u koju stranku, nisi mutav, a koliko znan nisi bija u partiju? Tamo je najlakše uspit.

-Ma jesan. Uša san u HSS. Dogura do člana kotarske skupštine. Dalje ni makac. Iziša. I rode moj pane mi na pamet ideja. Aj ti lipo u šverc. I mogu ti reć da san se spasija. Krenilo me. Mislin na financije. Nije to neki veliki biznis, ni baš protuzakonito. Mora san riskirat jer bi inače pokrepali. Ono troje, fala Bogu, dobro učili i završili svoje škole. Stvorija san i odgojija troje hrvata a kako vidiš, demografski posustajemo. Valjalo bi bar sa te strane da buden vridnovan od države.

-Valjda su se oni zaposlili?

-Nijedno. Samo konobarenje i nike zamine. Dica popizdila. Zoven ih u šverc, oni ni čut. Nismo se za to školovali. Ona najstarija se zaljubila i ošla. Živi u Karlovcu, iman dva unuka. Stariji svoje posle ne odaje, ma od mene ne traži ništa nit mi šta daje. Ovi mlađi nastavija sa fakson i eno ga doma. Bit će od njega koristi ma sve više bali o Njemačkoj i Irskon.

-Jesi još na staron adresi?

-Jesan. Vala ti Bože da san se dovatija tog stančića. Taman na kraju. Sićaš li se da san ga zamalo izgubija. Bija san na redu a počelo se kuvat. Eto, spasilo me ono društveno uređenje kojeg smo posrali i uništili. A sićaš li se koje smo plaće imali? Sićaš li se? A svi pizde o mraku iz kojeg smo jedva utekli.

-Sićan. Kako nebi. Tebi se posrećilo, ma meni nije. Radija san za drugoga.

-A i radili smo. Radilo se rode. Nikad nisan bija bez posla. Prominija san sedan poduzeća. I svuda uvik bolje. Je bilo u društvu teško, ma nisi bija ostavljen, mislilo se na drugove, u nevolji i bolesti. A ono kad san se operira i kad ste mi došli u vižite. Ajme ka’ se sitin. Donili ste mi da san misec dana ima šta ist i pit. Sindikat posla. U jebote, ja se raspriča o sebi. A ti, štaj stebon?

Ispriča san mu svoju životnu štoriju, pojmljivo je sluša, nadugačko, ma to nije za ovu kolumnu, ne što se bojin reć, već što Neven ne da duže.

Sve u svemu novi sastanak je ugovoren. Kad se bude pečenica skidala sa greda. A i vino je samo tako.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.