|  |  | 

Zanimljivosti ZP Izdvojeno

PUTOPIS SOLINJANINA: Kolijevka civilizacije – Egipat

 

Goran se nedavno vratio iz Egipta – evo njegove priče…

Autor: Goran Sočo Facebook (cijelu fotogaleriju s putovanja pogledajte na: https://www.facebook.com/goran.soco, Instagram: @goransoco

Luxor – East bank…

Pripreme završene, ljetna odjeća spakirana, let preko Istanbula za Hurghadu na Crvenom moru. Nakon nekoliko kruženja oko grada slijećemo u Istanbul s gotovo sat zakašnjenja zbog… velikih nanosa snijega.

Dobro, nije strašno, proljeće gotovo da je počelo osim u Istanbulu.

OK, iza svakog snijega stiže… noć. Hurghada iza 1 ujutro je zaista… prazno mjesto. Kako sam tamo samo sletio bez posebne želje da chillam u egipatskoj verziji našeg Vira s gomilom jednoličnih i razbacanih hotela nisam bukirao nikakav smještaj jer mi je u 7 ujutro bio bus za Luxor. Ispada da je ovaj nesretni rat unesrećio i njih jer sam dan kasnije u Luxoru upoznao jednog švedskog novinara koji piše reportažu o utjecaju rata na egipatsku ekonomiju i kaže da je bio u Hurghadi nekoliko dana prije u hotelu s 94 sobe i bio je sam samcat. Imajte na umu da je ovo doba njihov vrhunac sezone, a gosti su im uglavnom Rusi i Ukrajinci.

Dobro… da se vratim u svoju noć… srećom našao sam neki ulični restorančić i sam s kuharom isprobavao zalogaje sjevera Afrike i pojeo jednu od najboljih shawarmi u životu. Srećom Egipćani pričaju vrlo dobar engleski jer moj arapski počinje i završava s yalla-yalla, shukran, selam alejkum, Insha’Allah i marhaba iako jako dobro baratam arapskim brojkama.

U ugodnom društvu jutro brzo dođe pa tako i moj bus za Luxor. Ceste su prilično impresivne, a kako zbog topografije nema baš (uopće) tunela i vijadukata nisu mogli koristiti istog proizvođača boje koju smo mi koristili i fino (pre)platili za naše autoceste.

Luxor sam isplanirao u 2 dana, po jedan za istočnu i zapadnu obalu Nila što je jedva dovoljno osim ako ne želite od jutra do mraka posjećivati hramove. Na istočnoj obali su svakako najimpresivniji Luxor temple i Karnak temple. Golemi su, prekrasni i da… golemi. Gledajući te, do detalja ispričane priče po zidovima i stupovima, zapitate se jesu li drevni Egipćani (njihovi robovi) radili išta drugo u životu osim toga. Zbilja sam fasciniran koliko je truda uloženo i koliko se još ulaže u otkrivanje i restauraciju te jedinstvene kulture.

Sam grad je “relativno” mali, s nešto više od milijun ljudi i na svakom koraku odiše arapskom kulturom što znači da je sve na prodaju, nijedna cijena nije konačna i “ne” znači “da” ali to još ne znaš. Neki to vide kao naporno, ali meni je zapravo simpatično. Toliko su friendly da je potpuno prozirno koliko ti žele nešto prodati. Svaki “dobar dan”, “otkud si” i slično je zapravo sales pitch. Kako već imam dosta iskustva s ovim dijelom svijeta znam manje više sve cake iako te uvijek nanovo iznenade.

O povijesti samih hramova i kulture vas neću zamarati jer to ionako morate znati još iz osnovne škole pa uživajte u mom “pogledu” na istočnu obalu Nila.

Luxor – West bank…

Arheološka nalazišta na zapadnoj obali Nila su raštrkana na prilično velikom području pa je gotovo nemoguće pouzdati se isključivo u vaše kvadricepse za obilazak. Inicijalni plan mi je bio rentati bajk ili skuter, ali kako je termometar pokazivao 30 stupnjeva dan prije i kako sam igrom slučaja ušao u razgovor s konobarom koji (naravno) ima rođaka koji će me cijeli dan voziti od nalazišta do nalazišta za 100 kuna odlučio sam odraditi ovaj dan kao gospodin.  Svejedno vas očekuje 15-ak km hoda jer su sama nalazišta zbilja golema.

Moj osobni Mouhamed me čekao s blještavim novim, 35 godina starim Peugeotom fino i šaroliko ukrašenog interijera. Uvijek me fasciniralo kako arapi auto ukrašavaju kao da je stan pa ćete uz nezaobilazne najlone na svim poderivim površinama (neovisno je li auto star 30 godina ili je nov) uvijek pronaći friško usisani tepih na komandnoj ploči na kojoj su nalijepljene statue, malu zavjesu koja visi s šoferke, polijepljene slike cijele rodbine i naravno… mirisni borić. Pomalo mi je bilo žao što me dopao Peugeot jer ćete u Egiptu, zahvaljujući pokretu Nesvrstanih i velikom prijateljstvu Tita i Nassera naći nemali broj Zastava, a ponajviše stojadina i stodva’estosmi. E to bi bio pravi drive on memory lane.

Kako sam i očekivao, “igrom slučaja” smo prošli kroz Mouhamedovo selo i još neočekivanije svratili na čaj kod njegovog drugog rođaka koji eto, gotovo pa nevjerojatno, slučajno ručno obrađuje alabaster, poznati egipatski kamen i radi prilično lijepe figure i statue. Nakon što sam ga nakon 5 minuta objašnjavanja uspio uvjeriti da ne mogu na let natrag u Europu ponijeti metar ipo i valjda 200 kg težak kip Ramsesa, našli smo se na “pola puta” pa sam uzeo nešto što mi stane u ruksak.

Moram priznati da mi je moj Mouhamed došao prilično praktično jer smo obrnuli raspored oblilazaka od uobičajenog turističkog pa me na svakom nalazištu dočekao prilično mali broj turista što uvijek dobro dođe za dobar.

Tako smo krenuli od Hatshepsut temple prema Valley of the kings, Valley of the queens, Nobels tombs, Medinet Habu i na kraju Deir el-Medina. Ima toga naravno još jako puno, ali gore navedeni su apsolutni must see. Ticketing sistem je prilično konfuzan pa recimo u dolini kraljeva birate koje grobnice ćete vidjeti kao na meniju. Bilo koje tri koje odaberete su uključene u standardnu ulaznicu, a ako želite još koju, dodatno ih plaćate. Slično je i na drugim lokacijama. Postoji naravno Egypt pass koji uključuje sve po prilično paperenoj cijeni, ali ako nemate mjesec dana nema šanse da će vam se isplatiti.

Ovaj dio ture je dobrim dijelom podzeman jer ulazite u grobnice i po prvi put u životu sam poželio nemati 192 cm jer su očigledno drevni Egipćani bili upola niži sudeći po visini tih labirinata. Ali dobro, if you can’t walk you can crawl pa sam propuzao te hodnike koji vas vode od jedne prostorije do druge. Svaka je nestvarno i detaljno ukrašena, svaka priča svoju priču i svaka vas ostavlja bez daha. Lijepo je vidjeti da su prije 3 do 4 tisuće godina očito i u zagrobnom životu pazili da svi imaju svoj personal space jer su sve te prostorije veličine pristojnog četverosobnog stana

Giza – Great Pyramids

Ne postoji travelers bucket list bez Piramida iz Gize. Tako ni moja. Izbjegavale su me neko vrijeme, ali napokon sam i šesto svjetsko čudo, jedino preživjelo s originalne liste, ugravirao u memoriju. I na SD karticu.

Prve dvije fotke u galeriji sam opalio dan prije posjete Gizi iz grada s 39og kata napuštenog i ruševnog hotela u Cairu. Definitivno se isplatilo hodati uz beskrajne stepenice s lampom u ruci i potplatiti zaštitara da me pusti gore. Najbolje potrošenih 50 EGP.  S druge strane nije pretjerano zabavno stajati na “open space” zadnjem katu zgrade jer soba iz koje sam opalio fotke nema… zidove… ni ogradu.

Dan đira po Gizi definitivno nije počeo najbolje. Buđenje u 05:30 pa čekanje Ubera 15 minuta. Da dodam sol na ranu, valjda sam naletio na jedinog vozača Ubera u povijesti Ubera i povijesti Caira koji ne zna doći do piramida. Dakle, čovjek je držao cijelo vrijeme vožnje mobitel s Google maps u ruci i svejedno uspio promašiti nekoliko križanja cijelo vrijeme mašući glavom u nevjerici kao da je netko ispremiještao ceste noć prije. Presmiješno mi je bilo koliko ga je to uznemiravalo, ali dobro, nekako smo se dokopali ulaza. Najluđe od svega je što mu je ocjena čista petica u aplikaciji. Dobio je i od mene… tko sam ja da rušim čovjekov perfect score.

Podignuta prije 5.000 godina, podizana 2 desetljeća, Velika piramida odnosno Pyramid of Khufu stajala je ponosno kao najviša građevina na svijetu više od 3.800 godina kad ju je nadmašila Lincoln katedrala u UK.

Na spomen egipatskih piramida ljudi uglavnom vizualiziraju tri velike iako ih je zapravo ukupno devet plus Great Sphinx. Cijeli kompleks se zove Giza Necropolis i počinje na rubu Caira. Kad kažem na rubu, mislim doslovno. Zadnja zgrada dijeli ulicu s Necropolisom.

Savjet svima koji planiraju ovaj put da se pojave na ulazu prije 7 sati jer ćete cijeli kompleks imati za sebe puna 2 ipo sata obzirom da prve turističke ture kreću od 9 ipo. Neusporediv je osjećaj šetati kroz tu veličanstvenu povijest sam i s gomilom ljudi oko sebe. Po platou se možete kretati pješke ili unajmiti devu. Kako inače volim hodati, a na devi se već provozao u Maroku (i nimalo nije zabavno kad krene pustinjska oluja – tko je to doživio znat će na što mislim), odabrao sam prvo i nisam nimalo požalio. Doduše jesam kasnije kad je trebalo vaditi pijesak iz tenisica.  Očekujte nekih 7 kilometara hoda da propješačite cijeli Necropolis, ali vam to daje potpunu slobodu bez ikakvog presinga.

Čitao sam da su ljudi imali problema s izrazito agresivnim prodavačima svega i svačega, ali moram reći da je moje iskustvo potpuno suprotno. Dobro, vjerojatno ima veze i s tim da sam u to doba bio zbilja sam samcat tamo.

Fun fact… naučio sam nešto novo iz šarolikog svijeta deva… ne vole kad se spustite u čučanj ili kad kleknete.

Htio sam opaliti fotku iz žablje perspektive dok su prolazile ispred piramida kad se jahač počeo derati da ustanem jer deve zbog toga polude.

Eto, zato kad ju sretnete stojte uspravno, a do tad uživajte u fotkama. Ja u iskustvu zbilja jesam.

Cairo – Streets and people

Nakon relativno ležernog Luxora, Cairo je kompletno different beast. Izuzetno je bučan grad pa izgleda da su se i ljudi prilagodili višim decibelima. Vrlo često niste sigurni svađaju li se ili prijateljski razgovaraju. Ili oboje.

Promet u Cairu… e to je zbilja next level. Otprilike kao da igrate Pacman po ulicama. Za grad od 9 milijuna ljudi plus još 10 milijuna u metro području vidjet ćete frapantno mali broj semafora. Mislim da ih mogu nabrojati na prste jedne ruke, ali ionako ne služe svrsi pa su valjda odustali od daljnjeg postavljanja. Što se tiče zebri, još čekam da vidim svoju prvu. Ipak… sve nekako ide. Svi se kreću, svi prelaze cestu. Kad ste pješak poanta obračuna s nadolazećim vozačima je “tko će prije trepnuti”. Vi krećete preko 10 traka (mada trake ne postoje nego ih je koliko auta stane na cestu) i gledate nadolazeća vozila. Oni gledaju vas i ne staju. Ako na trenutak uzmaknete nećete proći, ako produžite, vozač lagano prikoči i pobjedili ste tu partiju pokera. Do icućeg auta. I tako u nedogled. U početku je malo stresno dok ne postanete jedno s prometom. Glavna stvar koju ne smijete napraviti je nagli potez. To remeti delikatnu prometnu ravnotežu i može doći do neželjenih posljedica. Samo se treba opustiti i prepustiti. Uskoro to konstantno nadmudrivanje zapravo postane zabavno.

Treba reći da Egipćani ne mare pretjerano za sigurnost. Dosta je oronulih zgrada s kojih vrlo često padaju komadi žbuke, cigle, blokovi, zidovi. Svjedočio sam prvi dan kako je fini komad bloka frknuo na parkirani auto podno zgrade. Valjda zato nitko ne šeta na ono malo nogostupa što ih ima jer veću šansu za preživljavanje imate na cesti.

Opet, ljudi su izuzetno dragi i susretljivi. Osjetit ćete se instantno dobrodošli. Ne gnjave vas kao u Luxoru, gledaju svoja posla, ali ipak su znatiželjni otkud dolazite i uvijek vam na kraju razgovora požele dobrodošlicu u Cairo. Obožavaju nogomet, Salah im je kao svojevrsno božanstvo, izuzetno cijene hrvatsku reprezentaciju, a čak u kafićima prate i ženski nogomet.

Kad smo kod kafića, vrlo često će vam se dogodit da ćete istu cugu u istom kafiću platiti različito od danas do sutra. Sve je nekako odokativno, ležerno. Slično je i u trafikama i dućanima.

Imate dojam da su svi mali poduzetnici jer svi imaju manje ili veće prostore gdje obavljaju svoje djelatnosti, a obavljaju na ulici baš sve. Pa tako recimo prodaju beskrajno šarene i kičaste kaučeve nasred ceste. OK, uz cestu.

Unatoč očito kaotičnom okruženju, grad je potpuno siguran za turiste. Nisam baš u nijednom trenu osjetio ni trunku nelagode gdje god se našao, a prolazio sam kroz kvartove koji zaista naizgled djeluju kao no go zona big time, neovisno je li dan ili noć. Moram priznati da me Google maps potpuno oduševio u nekoliko situacija. Tako sam jednom polazio kroz neki kvart koji izgleda kao da je friško izišao iz ratne zone i Google me navodi doslovno kroz porušenu kuću i kroz vrata na jedinom preostalom stojećem zidu do ulice na koju sam trebao izići. I to napravi uspješno. Ono wtf… pa tko je to mapirao!? Imam dojam da sam tim “putem” prošao ja i nitko nikad prije niti će (vidjet ćete u galeriji jednu fotku, nula zidova i jedna vrata – e to je to). E pa Bile Gejce, skidam kapu.

Cairo – The City

Nakon ljudi Caira, da zaokružim priču, malo o samom gradu.

Kako ga još zovu, grad s tisuću minareta, taj naziv itekako zaslužuje zbog predominantno islamske arhitekture. Velika većina stanovnika su Muslimani, dok više od 10% pripada Koptskoj kršćanskoj vjeri. O njima nešto kasnije… Drugi laskavi naziv kojeg se sjećam još iz osnovne škole… Kolijevka civilizacije.

Unatoč izrazitom islamskom karakteru, sam grad, pa i ljudi odišu otvorenošću prema ostalim religijma i kulturama. Vjerojatno mnogo više od ostalih većinski muslimanskih zemalja koje sam posjetio.

Alkohol je bizarno skup, a gorivo bizarno jeftino pa kad ste tu, ako se želite ispuhati i resetirati preporučam da natankate auto i raspalite po autocesti, puno jeftinije ćete proći nego natankati u sebe 0,5 promila.

Ako vas put nanese u Cairo, nikako nemojte propustiti staru islamsku četvrt kroz koju prolazi jedan od najpoznatijih bazara na svijetu, slavni Kha el Khalili souq. Odmah na ulazu u četvrt će vas ponosno dočekati džamija Bab Zuweila, jedina (bar meni poznata), gdje vam je dozvoljeno popeti se na vrh minareta. Pogled na uličice i ljude koji po njima jure kao mravi je jedinstven.

Teško je nabrojati sve veličanstvene građevine i muzeje koji krase grad, ali bi svakako istaknuo Madrassu sultana Hassana, džamije Al-Azhar, Al-Hakim, veličanstvenu utvrdu Cairo Citadel i St. George crkvu u koptskoj četvrti i golemi, vječno krcati Tahrir trg (tamo ćete definitivno pojesti najbolju shawarmu u Cairu).

Ako vas poput mene put uvijek nekako nanese na manje utabane staze svakako razmotrite đir po City of the Dead i Garbage City (zadnje fotke u galeriji su posvećene njima). Neka vas nazivi kvartova ne zavaraju jer su upravo to što i kažu.

Nekih 6-7 kilometara od centra grada podno brda Muqattam naići ćete na ova dva po mnogočemu jedinstvena kvarta. Grad mrtvih je jednostavno rečeno kvart koji dijele živi i mrtvi. Tu su naime kuće isprepletene s grobljima i mauzolejima. Doslovno isprepletene. Panorama kvarta kao i same prašnjave ulice su prilično sablasne te djeluju kao nešto što je izišlo iz najbizarnijeg filma ikad snimljenog. Izlazite iz kuće i prolazite između grobova do prvog susjeda na kavu.

Kao da to nije dovoljno, kad ste ga prošli, ulazite u mnogo veći Grad smeća. U tom kvartu živi nekih 200.000 stanovnika (sad se vraćamo na kopte s početka teksta – u Cairu poznati pod nazivom Zabbaleen) i ogromna većina se bavi sakupljanjem, sortiranjem i recikliranjem smeća koje prodaju kao sirovine u Kinu. Ulice su prepune smeća, ljudi ga po cijeli dan prebiru, sortiraju i pakiraju. I da vas ne lažem, zbilja smrdi. Znam da to nije baš najbolji argument za posjetiti to mjesto, ali i to je dio života u Cairu. I unatoč tim teškim uvjetima djeca se tamo smiju, igraju i žive život. Možda čak i više nego mi u Europi.

Iako ga je lagano nagrizao zub vremena, 2016 godine je street artist El Seed u čast tim ljudima napravio golemi mural “Perception mural” (zadnja fotka) koji se proteže na 50 zgrada u kvartu i koji je u potpunosti vidljiv s točno jedne točke na brdu iznad te arapskom kaligrafijom citira svetog Atanazija: “Tko god želi vidjeti sunčevu svjetlost prvo treba obrisati oči.”

Ako vam se sviđaju moje fotografije ili vam treba ikakav savjet vezan za planiranje putovanja u Egipat, zapratite moj instagram profil ili se slobodno obratite putem njega @goransoco

 

 

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

PRVI SOLINSKI NEOVISNI NEWS PORTAL