Postmodernizam, kriza identiteta i tlocrti u Solinu

Don Lovre Katić ustvrdio je, u jednom svom tekstu, kako je Solin preživio sve i svakoga, od Avara do Austrijanaca (iako se za njihova mandata najviše učinilo za Salonu). Tko zna što bi profesor Lovre rekao o našem vremenu, bi li i nas uvrstio uz Avare? Solin je, po njemu, preživio sve i svašta, ali još uvijek živi.

S njegovom se tvrdnjom teško složiti jer Solin barem dva puta nije preživio, on je naselje s izrazito izraženim diskontinuitetima. Prvi je diskontinuitet kad su ga uništili već navedeni Avari sa Slavenima. Preživjelo pučanstvo osnovalo je Split. Oko porušene Salone nastaje starohrvatski Solin. U gradu se ne naseljavaju nego borave oko njega. Ne znamo zašto. Možemo samo špekulirati. Taj i takav Solin uništavaju Turci i tada počinje drugi diskontinuitet grada. Prostor Solina postaje granica Istoka i Zapada, bojišnica, brisani prostor. Po odlasku Turaka Mlečani naseljavaju pučanstvo iz Petrova polja. To su današnji fetivi Solinjani. Oni grade svoje zaseoke sa svim elementima ruralnog urbanizma Dalmatinske zagore. Zato stari Solin nema ni trg ni ulicu. Mogli bismo govoriti i o trećem razaranju grada uslijed industrijalizacije. Neki spominju i četvrto razaranje…

Slijedom svega lako je zaključiti kako od antičke Salone i starohrvatskog Solina nije preostala niti jedna građevina viša od metra visine ziđa. Imamo samo tlocrte. Najstarija građevina je crkva Gospe od Otoka iz XIX. stoljeća. Nije neka starina. Teško je govoriti o gradu- kolijevci povijesti u tim kategorijama i ovakvom stupnju artikulacije i interakcije.

Izraženi diskontinuiteti, nikakav kontinuitet, nepostojanje identiteta s jedne strane i jako sadržajna, bogata i važna povijest s druge strane stavljaju svih u šizofrenu situaciju. Širina je ogromna- od Ilira i svetog Dujma, najstarijeg samostana na ovim prostorima, prve Gospine crkve u Hrvatskoj, krunidbene bazilike kralja Zvonimira, pa do (skoro) najstarijih tvornica cementa.

Unatoč svemu navedenom, za sada se Solin brendirao kao grad blizu Splita s jeftinijim stanovima. Brendirati ovako složen i poviješću bogat prostor, a opet tako devastiran, jako je teška zadaća. Amblemi sa solinskog areala zorno ilustriraju predmetnu problematiku. Jako im je teško pronaći nosioca identiteta, pa će Kulturno ljeto posegnuti za tlocrtom teatra, Salona Mall za tlocrtom amfiteatra, a sam Grad će pokušati integrirati tlocrte Šuplje crkve (katastarska općina Klis) i amfiteatra. Nosioci identiteta tako postaju tlocrti, laicima teško čitljivi, uz to relativno generični (teatar i amfiteatar su redoviti i slični objekti u cijelom Rimskom Carstvu).

Možda bismo Solin trebali brendirati kao ‘kolijevku hrvatske povijesti s povoljnijom stanogradnjom’. Kada bi to dvoje suživilo zajedno dobili bismo uistinu jedinstven i poželjan grad za življenje s jasnim identitetom. Za sada ova dva entiteta žive jedan pored drugoga, a ne jedan s drugim. Zasigurno mogu i trebaju zajedno, na obostranu korist i zadovoljstvo. Silno uzbudljivo i s mnogo potencijala. Solin- grad kolaž u kojemu će vješti planeri pospajati tlocrte ruševina s tlocrtima stambenih zgrada u jednu harmoničnu cjelinu okupljenu oko Salone i Jadra.

Svakako bi trebalo povesti raspravu i o metodama prezentacije solinskih lokaliteta jer se iz pješačke perspektive ‘tlocrti’ ruševina teško ‘čitaju’. Iz zraka, vidikovca ili s nekoliko metara visine sve postaje bitno interaktivnije i razumljivije posjetiteljevom oku.