Kubanski revolucionar, koji je izgradio komunističku državu na samom pragu SAD-a i pet desetljeća prkosio moćnom susjedu, bio je lošeg zdravlja posljednjih godina. Teško je obolio 2006. godine, a vlast je predao dvije godine kasnije svom bratu Raulu Castru.

Fidel Castro bio je komunistička ikona 20. stoljeća i povijest će ga pamtiti kao vođu koji je gotovo pola stoljeća bio trn u oku velikom američkom bratu sa sjevera, državnik kojega su obožavali i mrzili, divili mu se ili od njega strahovali.

Političar i revolucionar koji je obilježio 20. stoljeće

Analitičari i povjesničari vjeruju da će Castrovo ime ostati zapisano među vodećim političkim čelnicima 20. stoljeća, čija su se temeljna kretanja prelamala kroz Castrov život – komunistička revolucija, Hladni rat, svijet na rubu nuklearnog rata tijekom kubanske raketne krize 1962., suprotstavljenost Sjevera i Juga.

Na vlast je stigao komunističkom revolucijom 1959. godine, koju je predvodio uz pomoć brata i nasljednika Raula i još jedne komunističke ikone, legendarnog Argentinca Ernesta Che Guevare. Nije se pokolebao kad mu je prvi pokušaj, napadom na vojarnu Moncada 1953. godine, neslavno propao i kad je završio u zatvoru, a niti kada je poslije iskrcavanja 1956. naišao na žestok otpor i ostao na planinama sa svega šačicom boraca u gerilskom ratu protiv mnogobrojnijih Batistinih snaga.

I poslije pada Berlinskog zida 1989., Fidel je, kako mu i ime govori, ostao vjeran svojoj ideologiji kao reliktu prošlog vremena, a režim njegove otočne države u Karipskom moru preživio je kao jedino komunističko uređenje zapadne hemisfere, dok su drugi padali pred pobjedničkim pohodom globalizacijskog kapitala.

Sin imućnog španjolskog emigranta, rođen 13. kolovoza 1926. na imanju u istočnoj pokrajini Kube, Fidel Castro se školovao u isusovačkim školama, a zatim diplomirao pravo. Kao otvoreni protivnik korumpiranog diktatorskog režima tadašnjeg predsjednika Fulgenica Batiste pokrenuo je revoluciju na svome otoku koji je, prema nekim ocjenama, bio premalen za Castrove ambicije.

Pad komunizma u Europi teško je pogodio Kubu jer je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila izvor pomoći i početkom 90-ih suočila se s teškim nestašicama. Planska ekonomija srušila se kao kula od karata. No Castro nije odustajao i tvrdoglavo je održavao vojni i ideološki karipski bunker, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta kakvom golema Kina nije odoljela.

Unatoč tome, Kuba se mogla pohvaliti i nekim impresivnim postignućima. Castro je u zemlji iskorijenio nepismenost, a na razini besplatne zdravstvene skrbi Kubancima su mogli pozavidjeti i stanovnici nekih zapadnih zemalja.

Obožavao je Aleksandra Velikog, a uzore u govorništvu tražio je u antici pa je zbog svojih višesatnih govora stekao naziv “Demosten s Kariba”. Spoznao je moć medija, napose televizije putem koje se obraćao Kubanacima i odašiljao verbalne napade osuđujući embargo što su ga one nametnule Kubi nakon revolucije.

Izjašnjavao se za jednakost, obrazovanje i zdravstvenu skrb za sve, no te blagodati, kao niti ranija nacionalizacija industrije i kolektivizacija poljoprivrede, nisu posve uspjele uvjeriti narod u besprijekornost njegova poslanja. Stoga se čvrstom rukom održavao na vlasti, a političke protivnike smještao na sigurno – iza zatvorske brave.