|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PIZDARIJE KOJE GNJEČE RAZUM

 

 

SLALOM KROZ MATOŠEVU

Ovi nerad butiga nediljon zna bit i od koristi.

Danas san upisa na mobilni skoro 7000 koraka na što bi moj likar pozitivno kimnija glavon no valja mi tu količinu objasnit.

Ja nediljon odmaran. Spustin se u centar a doli bar jedna pekara radi. Danas ni jedna.

„Šjor, radi van Bobis i Tomy na onom putu za Mravince.“ Priopći mi momak vidjevši da tužno gledan u vrata „moje“ svakodnevne pekare.

Amo uzbrdo. Kontan što napisat.

„Poštovani Premijeru, molin te prije neg odeš za evropskog čelnika da nan vratiš rad nediljon. Izglasajte zakon da se onima koji neće moć poć na misu bude isplaćeno duplo.“

Sve u svemu, nađoh kruh, kupih potribno za ručak, rastvorin lumbrelu i piči nazad. Kuda? Niz Matoševu.

To vam je ona žila kucavica od Merkatora do Mravinaca. Ona koja čeka završetak rampe pa da korisnici navale.

A to je jako opasna vijuga. Vražja kineska sve po osam lumbrela ne dade mi mira a tija bi sačuvat kruv od dosadni kapi kiše.

Vratimo se na temu! Ja takovu ulicu u životu nisan doživija na ovakav način.

Dvosmjerno, dvi trake di se kamioni gadno približe, bez trotoara. Onaj isprid rodne kuće Don Lovre Katića doima se ko plesni podij.

Pošto ja volin švrljat, mudrovat i ocjenjivat tako san i ovi put svako dvadeset metara staja i snima. Komu je u interesu ovakvo stanje? Vlasnicima kuća sa ogromnim, različite tehnike izgrađenim zidovima, sigurno nije. Vozačima nije. Gradu nije!

I evo rišenja. Poć od kuće do kuće i popričat, objasnit, da će Grad, SDŽ, Država i EU fondovi to sredit. Mogu oni to! Bez troška za vlasnike na dobrobit svih.

Tako pensajuć skoro ne završih pod kolima brze Škode. Isprid mene procvitala drača koja deset centimetara prilazi na cestu. Kiša, lumbrena, nepažnja, mogoše me turnut u zlo.

No nekoga očito mogu!

CENTIMETRI LUKSUZA PRITE INVALIDNiM KOLICIMA

Grad je zajednički prostor njegovih evidentiranih stanovnika i njima je na prvom mistu da taj Grad živi i funkcionira po njihovim potribama i zakonitim regulativama.

Grad je prostor koji gostu iz prve prezentira u kakav se sredinu uputija, koji gostu ponudi svoj sadržaj i privuče ga ili odbije.

Grad i njegov svaki kantun vape za uređenjem i održavanjem a na nama je da mu udovoljimo jer tako sami sebi činimo dobro.

A Grad malo triba! Samo uvedi pravila, prati i kontroliraj, iskoristi izglasane alate, poštenu plaću podili odgovornima za normalan život grada i eto ga, sve šteka.

Volim naš Grad i nije mi drago što u svojim šetnjama nabasan na „iskorake“ u neželjeno pa san tako nanovo svidočija štipanju trotoara isprid, nekad, rodne kuće velikana solinskog Don Lovre Katića.

Na mistu te kameno obične kuće nikla je „straćara“ luksuza sa porukom kako se može i na ovakav način negirat odluku građana koji su svoje davno rekli. No uzalud.

Koji dan ranije u antičkoj Gradini naši solinski školarci čija škola nosi njegovo ime su evocirali uspomene na njega ne znajući kako ga se osramotilo i namisto muzeja uvedošmo don Lovru u apartmanski luksuz i blještavilo.

Vratimo se gradu i sigurnosnim aspektima njegova javnog prostora. Zvonimirova je žila kucavica našeg grada te takova mora biti i reprezent sa sadržajima pa nikako prometni tok, auta i pješaka, ne smije bit zakinut pa i ako se radi o centimetrima privatnog zemljišta.

To je naprosto nepisan zakon koji vlasniku sugerira kvalitetan suživot sa gradom a na izabranima jest da na to podsjećaju i traže.

Dvije stope trotoara su intervencijom dodatnog luksuza u debelim stupovima i obloženim kamenom svedene na stopu i pol te se golim okom dade skontat da tuda invalidska i dječja kolica ne mogu prometovat. Vozi se jednim uskim trakom jer je druga u funkciji parkiranja pa smo često svidoci šušura gužvanja a uz neku možebitnu nepažnju može doć i do prometnog belaja.

Komu je u interesu tako mizeran trotoar? Građanima nije! Gradu nije! Vlasniku, nebi trebao biti!

No ovaj mogući moment će proizvest i druge momente a to onda krnji ugled i izgled našeg grada.

ČOGELJA PORED ŠKOLE U BRSTIVICI

Lipo je vidit našeg mladog dožupana Čogelju kako nas izvještava da se tamo negdi na selu Dalmatinske zagore grade škole i vraćaju dica u klupe.

Veseli to i nudi nadu da smo spremni ruralno područje vratit u život, svrsi.

To mora biti prioritet.

U mom Ogorju jedan mladi čovik poduzetnik, ostavija vrevu i svitlo grada te se sa brojnom obitelji otisnija pod Svilaju.

Josip ni trena nije dvojija di mu je misto.

Dica uredno pohode u kamenu zgradu OŠ a on svakodnevno marljivim radom po terenu namiče sredstva za život.

No Josipu triba izgradit tepli dom, kuću za dicu, dodatne sadržaje za stoku i perad jer Josip voli i znade radit.

Josip triba, i traži, pomoć no sporo to teče. Obećanje na obećanje a vrime opasno zamiče u razočarenje.

Posjetite dragi dožupane i župane našeg Josipa u Ogorju Gornjem, ne možete ga promašit, uz cestu je a sadržaj života će vas navesti na njegovu obitelj.

Probajte, ako ne znadete put i način pomoći, tu sam na raspolaganju vam.

VITEZ I TRAVNIK, MEKA ZA DIPLOME I ĆEVAPE

„Ćaća moj da san ja zna kako je lako završit faks u Bosni, viruj mi da bi i osnovnu završija.“

„Pizda in materina, potrali me ća sa posla jer da mi diploma nije valjana. A ćaća mi ju je poklonija!“

Još je niz pošalica koje se svakodnevno šire o obrazovanju ljudi u susidnoj Bosni. Uz smijuriju ostaju i pitanja, jel’ to moguće?

Diploma novog ministra poljoprivrede je uzdrmala znatiželju a ja sve što mogu zaključit jest sumnja sa osnovom.

Zašto trošit na putne troškove tako daleko kad imaš tu isprid nosa sve fakultete koje potribuješ?

U čemu je kvaka?

U ona crna i opaka vrimena samoupravnog socijalizma si moga studirat i redovno i vanredno, po poznatim zakonitim osnovama i tako bi sebi namaka razlog za zaposlenje.

No za nas sirotane se moralo radit i studirat. Moralo se dobro oznojit da bi sve to uspješno skonča. Putovat negdi dalje i trošit lovu na putovanja nije dolazilo u obzir.

Međutim, već tada se posijalo sime ovog „obrazovanog“ kukolja koji opasno podriva temelje društva i države. Već tada se putovalo i donosilo „zlatni“ papir.

Jednog davnog jutra san užurbanim korakom pičija ka Radovanovoj ulici di je bila adresa Ekonomskog fakulteta u Splitu, da ne zakasnim na predavanje. A di mi je Tonći, on je valjda već u klupi. Vraga, nema Tonća a uskoro san sazna razlog.

„Ma neš me više vidit ode. Gren ja il’ u Mostar il’ nu Prištinu. Zašto? Još pitaš. Vlaju moj tamo u roku hitno završiš, a diploma ko diploma, ol’ ko provjerava.“

Nesta Toći a meni drvene katrige ekonomije dobro iskrivile guzicu. Vratija mi se u život sav van sebe. Sa diplomom i novim radnim mistom u Škveru.“

Zato iskazujem moju sumnju, bez razlike, prema svima koji ne koriste splitsko sveučilište, jedno od najboljih, pa po svoj papir kreću na put.

Nije li to podcjenjivanje samog sebe, svoj Grad, svoju Županiju i profesore koji su ti u vidokrugu.

Mnogi mi pribacuju, čak dižu pozdrav, što škakljen to pitanje, no oprostite, studij i diploma iz Viteza je običan kukavičji potez, začinjen glupošću i „varanjem“.

Ako je jedno sveučilište na miljun stanovnika svuda u normalnom svjetu.

Kod nas je odnos devet sveučilišta što čini broj od 400 000 dok, u BiH ima 40 sveučilišta, od čega su tri četvrtine privatno, što daje prosjek od 80 000.

Travnik broji sa okolicom 57 000 stanovnika i tri univerziteta a u sklopu njih je čak 16 fakulteta i dvi podružnice u Mostaru.

Travnik je Grad diploma i ćevapa. Meka za hrvatske studente u podmakloj dobi.

Amo se ne zajebavat! Amo provjerit svaku diplomu jer tako ne činimo štetu već dobro vlastitoj državi.

TAKI SMO, BEZ PARDONA

Felini mi je omiljen a da je još živ ovdi kod nas bi naša materijala za svoj poznati rad.
Narod je takav kakav je, nikakav u manjini ma glasan pa stvori dojam da je većina.

Poslin obida rado prilegnen a kako bez TV-a nemoš onda nabasaš na lokalne uratke i ako si zainteresiran što puk ima za reći u direktnim prenosima, di usput troše svoje šolde, poslušaj.

Takove rapsodije gluposti i izlaganja na uvid nikad prije čovik nije ima šansu. Sad nam tehnologija donosi prid nos i moš komotno zaključit da smo ga brale duboko u zaostalosti.

Bacite pažnju na te tv stanice, pronađite te emisije i bar će te se grleno nasmija. A bogme i zasramit sa kim ste okruženi.

Ljudi svakodnevno, ista lica, nemilice troše lovu na pozive da bi tri minute bljuvali svoju jadnost, isticali svoje mizerne prioritete, jedan drugog pozdravljali, svađali se, psovali i po običaju navijali za ustaše oli partizane.

Takvog zuluma nad zdravim razumom ritko će te srist i čut ma ovdi je sve posloženo i kad skontate dojmove zaključak je da nam spasa nema.

Prednjači naš susid papagaj, solinjanin, zaljubljen u svoju stranku, u sebe borca kontra zla i dokonog penzića koji baš dobro živi od par stotina mirovine.

On nje pola prikrca vlasniku televizije a ko može platit njegovu svakodnevno javnu prezentaciju u eter gluposti.

Predložija san jednom uredniku da ih sve pozove za okrugli stol i prezentira. Jer, jebeš ton bez slike.

Poslušajte, saznajte.K

USTOS BARTULICA

Alo komunjaro, dobijate vaš muzej!

Nepoznato mi. Objasni druže!?

Nisan ti ja drug i ne pravi se da ne znaš. Muzej vaših zločina!

Ja nikog nisan ni krivo pogleda a kamoli uradija zločin. Aj sveče objasni!?

Znaš ti znaš, samo se praviš da ne znaš. Ol je mala stvar imat svoj muzej. Bit će bogat dokazima.

A di će bit i tko je pokrovitelj?

Bogarati u Zagrebu na zahtjev DP-a.

A onda se zna i kustos!

Koj to?

Bartulica.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.