|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PARALELE

 

 

KRITIKA JE SPOSOBNOST PROSUĐIVANJA I OCJENJIVANJA RAZLIČITIH POJAVA.
SMATRA SE KAO NEGATIVNO IZRAŽAVANJE U SLUŽBI POBOLJŠANJA.

TROTOARI NAŠEG SVAKODNEVNOG SRLJANJA

Amo vidit rezultat kritike našeg portala u vezi vida koje strše iz trotoara. Bogami ih više nema! Sve uredno počišćeno, nema opasnosti za spotaći se.
Znači da su kritike opravdane i dobro došle.
A što je to kritika u stvari?
To je dobronamjerno mišanje u svrhu utjecaja, pomaganja, ispravljanja i odgovornosti kritičara. Ako nije u tom opusu navedenog onda to i nije kritika već bezobrazno petljanje u svrhu nekog skrivenog interesa što opravdano izaziva ljutnju.
Sve što zapazim, napišem, upravo je u pravcu angažmana za zajedničko dobro. Drugog interesa tu nema.
Nakon odšetanog uvida gren isprid Hotela Prezident i naiđem na trotoar, razbucan, neuredan i sa metalno zarđalin šiljkom od desetak centimetara, zarđala mata, koji vabi prolaznika da se na njemu nagrdi. Pokuša san ga savinit nogon, da ne strši. Ne da se, triba maca.
Jedno laičko pitanje. Čemu te intervencije po trotoarima a koje su toliko loše i jeftine. Ako je zbog automobila onda ima rješenje. Saobraćajni znak, kazna.
Amo dalje jer je likar zatražija da se ima koračat, a mobitel biljuži korake. Zvonimirova! Nizbrdo ka širini. Nova zgrada nepoznate namjene na poznatom mistu spomeničkog karaktera.
Normalan trotor, nenormalan trotoar, normalan trotoar.
Ovaj nenormalan u širini je dva stopala. Jedva prolazan za jedinku, za dvoje nemoguć a za dječja kolica opasan. Gospođo, izvolite pod auto!
Zašto se tu sužava? Komu je to u interesu? Poštiva li se prometni propis?
I već poznata poštapalica.
Lipo je da tražiš, da ti se dade, no zašto i sam ne daješ ?

SPOMINJANJE NIJE DOSAĐIVANJE

Sa posebnon pažnjom san pročita širok intervju našeg Župana i moran reć da se sa svim iznijetim slažem i uz male manjkavosti podržavam.
Izvjesno je da se radi. Projekata je napretek završeno a i planirani nisu za bacit. Na žalost buđet županije nije toliki da rezultati budu vidljiviji.
Ovaj osvrt ima samo jedan cilj. Podsjećanje našeg Župana na davno obećano.
Stare škole u drači! Dalmatinska Zagora ih je krcata. Tužne čekaju da ih nevrime i starost sore. Zašto je tako?
Da podsjetim. Župan je obeća da će ih se, ko vlasnik, rišit, predat za kunu onima koji imaju plan što sa njima. Ništa se nije desilo. Što je, i di, zapelo? To je projekt koji ne traži niti kunu izdatka iz proračuna SDŽ-a.
Potribno je raspisat pozivni natječaj. Onaj tko ponudi razuman projekt dobiva, uz strogo uvjetovan ugovor, šansu da negdašnje lipotice pretvori u značajnost ruralnog dila Zagore.
Jednostavno da ne može jednostavnije.
Župane dragi, ajde kreni i obavi ovi obećani naum.

BUDI MIRan, BOG POMAŽE

Lipo je znat da nas čeka još jedno sudjelovanje na festivalu nogometa u isčekivanju novog uspjeha kojeg sa pravom možemo očekivati.
Izbornika prati srića! Tu nema dvojbe. Sam je toga svjestan i svi su izgledi da će svoje misto nakon Njemačke prepustit nekomu drugomu. Svaka čast.
Mene posebno raduje jedna druga činjenica. Dolazak nekih novih klinaca. To je naprosto genijalno.
Majer, Stanišić, Gvardiol, Šutalo, Vušković, Franić, Biuk, Pašalić, Sušić, Labrović, Sučić, Baturina, Moro, Vlašić, Erlić, Šimić i mnogi drugi su garancija kako će se hrvati nauživat uspjeha.
Što će bit’ u Njemačkoj? Po svemu će Bog odlučit. Šalin se, no kako i neću kad je naš izbornik upravo Boga naveja ko našeg najboljeg igrača. Aj’, spominje još i vjeru i domoljublje ko pomoć. Tu se slažen, bez domoljublja i vjere u uspjeh nemaš se čemu nadat.
Ali, naš izbornik se malo itnija dalje i zabasa u teren di ispada neozbiljan. Jer ako je Bog zaslužan za sve uspjehe onda to može vriđat igrače. Obezvriđuje se njih i to nije pravedno. Obezvriđuje i njega, jer onda nam trener i ne triba. A udara se i na njegovu svetost, moć, pravednost jer nije za pohvalit se drukat za nekoga!
Zato mislin da dolaskon mladih vatrenih i klupa mora bit druga. Zasićenost je očita. A i zadnje vrludanje izbornika nije baš za hvalospjeve. Silno smo se namučili sa trećon ligon EU nogometa.
Spasija ga Budimir! Zašto je tog istog Budimira maka ustranu, a kad se stanjila kvaliteta klupe onda je doša ko spas. Nije Budimir nikad zaboravija igrat. Trener je taj koji mora u igraču vidit materijal i njegovat ga. Ovako ispada smješan. I ne samo zbog Budimira.
A o velikoj prvrženosti oltaru nije u nogometnom opusu vridnovanja.

PRASEĆA KATEGORIZACIJA

-Ajte vas dva odma nama arare u ruke i pravac gaj nakupit šušnja za prasce!?-jedan moment zapovidi.
-Ajte vas dva uzmite važe i pod hraste i cere, nakupit žira za prasce!?-drugi moment zapovidi.
-Ajte vas dva lopate i karijolu u ruke i počistit ispod prasaca!?-treća zapovid moje majke.
Tako se nekad davno radilo pod Svilajom jer je tribalo mislit na mrzlu zimu koja nas čeka. Takovog obzira prema prascima, ja i moj brat nismo mogli sebi priuštit. Prvo oni pa onda mi.
Bože mili koju kategorizaciju bi danas naša izba dobila!?
Čitan i slušan da se svi svinjci u Hrvatskoj imaju kategorizirat.
Ja mislin da bi na ulazu u moju izbu stajala tabla: Apartman, tri žira.

KAJGANA PER NAR

Dvorske lude su nekad u kraljevstvima bili na cjeni. Dvor, i kralj, bez lude nije moga funkcionirat.
Danas nema pravih kraljeva no dvorskih luda ima na pretek.
Sjajna su dica, i ravnateljica, one škole di su opasnu ludu zasuli jajima i makli ga u nika druga „carstva“.
Stvarno, kako to da u modernoj, demokratskoj, Državi toliku pažnju zaslužuju lude. Kako to da lude redovito zabasaju i u parlament i zastupaju narod?
Opasne su to lude. Oni se ne šale, oni grabe priliku i traže svoj status poznatosti. Te lude ne odustaju. One znaju di se prikrpit, di prosipat fore, kako bi bile dil svakodnevnog.
A malo veće lude znaju kako ih iskoristit.
Luda na ludu, na ponudu.

KUKURUZAR U VUKOVARU
Puna su nan usta poniznosti, pijeteta, i tobožnje brige o žrtvama i ugroženima.
Vukovar je tužna točka Hrvatske nedavne prošlosti. Toliko tužna da sve osim tužnog hoda, poniznosti i cvjeća ništa drugo nije potribno.
No kad u koloni korača avet prošlosti, kad dignutom firer desnicom širi neke poruke, onda je Vukovar, i Hrvatska, ponovo na stazi ugroženosti.
Čak nije problem jedinke koja tako korača, već je problem u onima koji koračaju pored njega i nijemo promatraju tu nakaradu.

A da je samo netko priša strašilu i opalija mu trisku, za Hrvatsku budućnost bi bilo nade.

ODE SUNCE SA HVARA

Čitan da Sunčani Hvar biva prodan za 220 miljuna eura. Dobar posal, zaključujen jer se nisan maka od naslova.

Uz srk teple kave, zagledan u plafon kafića, kontan kako smo zaradili u proračun lipu svotu i da će ovi princ iz Emirata još poboljšat poslovanje. Amo čitat dalje.

Ugovor je sklopljen u Zagrebe između kupca iz Emirata i prodavatelja iz Češke????

E jebi ga. Ima li išta što smo još zadržali.

Tamo davni godina, 1960 g. u Egiptu, na gradilištu Asuanske brane na Nilu, uz predsjednika Gamal Abdel Nassera grunule su tone dinamita ko početak radova na izuzetno važnom projektu.

UNESCO je sve dogovorio sa SAD-om no došlo je do problema kreditiranja pa se Nasser okrenija svom prijatelju Titu, jer su dilili ideologiju jakog pokreta nesvrstanosti.

Tko je izvođač teg velebnog projekta?

Jugoslovenska poduzeća sa hrvatskim vodećim izvođačima.

A danas? Danas nismo kadri izgradit solinsku petlju već povjeravamo hohštaplerima.

Aj sad navalite isticat etikete.

SRBIJU SVRBI

Ja kad vidin facu oneg Vučića dobijen napad psovanja, smijanja i ruganja. Ali, oni ga biraju i eto in ga.

Protiraše našeg „špijuna“ iz veleposlanstva! Štaš, mudonja iznalazi pusta rješenja da se zadrži u sedlu vlasti. I diš bolje neg’ „zaratit“ sa omiljenim hrvatima. Di je bolje objašnjenje od špijunaže. To uvik drži vodu.

I što sad? Nek čovik dođe kući a poslat u Beograd drugoga.

A ne! Ne može to tako. Uzvratit iston miron! Zašto? Zašto se spuštamo na tu razinu? Kako ćemo optužit njihovog?

Špijunaža, prozirno. Osveta, nepotribno.

Ostaje, nepromišljeno jadno.

A kako je lipo vidit Ivaniševića i Đokovića.

Kako je lipo slušat onog armenskog golmana, srbina, o našima i nama.

Odmak od budale nema alternativu. Ignoriranje.

RADUJEN SE

Zatvorilo ga jer je uzurpira prirodno, nedodirljivo, pomorsko bogatstvo.
Nije pitanje tko i kako. Već zašto to dozvoljavamo.

Prirodna bogatstva su naša, zajednička, i nikako nisu za devastaciju u službi muljatorskog interesa.

Zaštitimo svoje resurse uz more. Nismo očito svjesni što posjedujemo.

Mi ćemo otić no zašto da zajebemo potomke?

Radujem se i očekujem još žešći otpor.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.