|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Opomena i poruka | S’MOJE STRANE POGLEDA 17

 

Teška srca san se odlučija pisat o ovoj temi.

Jučer san staja na svom balkonu i nemoćno gleda u vatrenu stihiju koja guta sve pred sobom. Strahota trenutnog i puste spoznaje su me do te mire dotukle da mi je taj dan bija jedan od najgorih u životu. Gleda san plamene jezičce kako se približavaju kućama, gutaju sve okolo sebe, a ti nikako ne možeš pomoć. Teško je bilo susprgnut suze u spoznaji kako gori u Mravincima, Kučinama, Žrnovnici i dalje, a neki ljudi, susidi, proživljavaju tragediju koja im je došla na prag.

Katastrofa se nazirala. Katastrofa se desila, i još jon se ne nazire kraj.

Vatrena stihija se “došetala” na ulice Splita.

Zašto smo doživili ovo sramotno poniženje?

Ko je kriv za ovu tešku tragediju?

Svi i nitko.

Piroman, taj izrod od čovika, taj neprijatelj bez nacionalnosti i adrese, bez mozga, srca i duše, obično biva prva pomisao.

Prirodni hirevi. Nepredvidivo stanje na kojeg jako malo možeš utjecat.

Mi. Stanovnici, posađeni na didovini, zaduženi za samozaštitu, obvezani samoorganiziranošću i zaštitnici svega onog što smo stvorili. Jesmo li možda mi krivi za ovu tragediju? Po svemu sudeći, da, jesmo.

Stravične su slike danas prid nosem. Sve spaljeno, iznakaženo i neprepoznatljivo. Kao scenografija za filmove apokalipsnog sadržaja.

Znan, znan da je lako pizdit dan nakon. Znan da nije potribno, pošteno i smisleno nadolivat vatru na ulje, ma mora se čovik o puno toga zapitat. Zbog nemoći. Ona ubija a znaš da može bit drugačije.

Prekjučer, u sumrak, jedan kanader je uporno pokušava ugasit vatrenu stihiju koja je krenula ka izvoru rike Jadro. Iskrca jedan sadržij, čini ti se da je uspija ma dok dođe ponovo, buktinja još jača. Mrakom su otišli a vatrena stihija je cilu noć pritila. Sa dva kanadera ta bi se linija u tren rješila.

Zašto nemamo više kanadera? Šta će nam borbeni avioni koji će rđat u hangarima?

Uljuljani u svoju samodopadnost, uvjereni kako “neće baš nas”, kako će Bog pomoć jer se molimo, da postoji neko drugi čiji je to posal, digli smo ruke od osnovne značajke suživota. Od organiziranosti u svim segmentima društva, na svim nivoima potreba, od zakonski normi.

Država kao krovna instanca društva u kom živiš, jest ta koja svojim regulama i zakonskim odredbama propisuje načine zaštite, određuje aktere, proračunska sredstva osigurava i kontrolira izvršenja.

Čovik kao jedinka, u pravilu, se ponaša kao jegulja i vješto izmiče zaduženjima te stvara đumbus u zbilji te ne čude ovakve katastrofe kao ova koja je pogodila Split i okolicu.

Ova katastrofa nije samo opomena. Ova stravičnost je poruka kako je sazorilo vrime da se minjamo i započmemo odgovoran suživot u zajednici kojon pripadamo. Ako iz ove crne epizode ne izvučemo pouku, našoj tragediji se ne naslućuje kraj.

No jedna činjenica budi nadu. Narod. Čovik.

Svidoci smo silnog zajedništva, iskazanog u danima potriba. Nikomu ništa nije teško. Svi ko jedan.Brišu se razlike, zaboravljaju ćakule. Najednom je život bolesna susida bitniji od vlastite kuće. Borci na zgarištima su prioritet a pomoć potrebitima se nudi odasvud.

Hrvat je u tragedijama zaista velik.

Zašto nam se onda dešavaju ovakve stvari? Ne priznajen tvrdnje kako je ovo katastrofa nemoći. To nikako ne stoji.

Tko nije prošeta pustim ulicama, putevima i ledinama prigradskih naselja, taj ne zna da je vatra pozvana u goste. Upravo tako. Pozvana je našim nemarom.

Lokalna samouprava ima silno puno zadataka u svom ograničenom prostoru. Osnovni zadatak se ogleda u organizaciji života dostojnog čoviku sa svim potribama jer taj isti čovik iz svog dohotka sve to financira.

Demokracija je ponudila najdivniji i najpošteniji servis izbora. Biranje najboljih.

Ti najbolji su pod prisegom, pod obvezom i odgovornošću. Ti odabrani odgovaraju stanovniku svoje lokalne samouprave. Ti odabrani su se i zakonski obvezali provodit politiku najoptimalnijeg suživota sazidanog na ravnopravnosti i zajedništvu.

Napustili smo običaje minulih vrimena. Odbacili smo civilnu zaštitu i nepopularnu skraćenicu NNNI.

Ja i moji sinovi bi zasigurno bili negdi isprid vatrene stihije da smo ko lokalna samouprava organizirani i obučeni za ovakve tragične prilike.

Zašto se napustila praksa dobrovoljnih radnih akcija. Zašto se ne družimo i akcijama otklanjamo svaku draču, busen, suvo drvo i smeće. A to bi tribalo započet ne od centra mista već upravo sa krajnji granica.

Hrvat u miru nije na visini zadatka kao u ovim tragičnim trenutcima.

Spomenut ću samo jedan nakaradan moment koji bode u zdrav razum. Moment za kojeg nikog nije briga.

Karepovac. Ta bomba prid kućnim pragom. To zlo smišteno di je najmanje potribno. Zlo koje nas lako može zadesit ukoliko pod hitno ne uradimo njegovo micanje, sanaciju i iznalaženje najboljeg rješenja za smještaj otpada.

Iz svojih žepova godinama odvajamo novac za rješenje tog problema. I galebi sa Karepovca znaju di je završija novac namjenjen sanaciji. A sinoć je vatrena stihija prošetala priko njega i odšetala među zgrade u Split. A gledalo se sa svih balkona, zidića i uzvisina, drćalo se i čekalo, mogućnost eksplozije i erupcije te eko bombe prid našim pragom.

Ponašamo se kao da to nije naš problem. Zatvaramo oči prid bludom sa našim sredstvima.

A tih šezdesetak milijuna je moglo spriječit ovu sramotu i straj koje proživljavamo.

Opomena i poruka su tu.

Na nama je.

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u