Od „solinskih“ i „kliških“ kraljica do oble i uglate beneventane!

| kol. 28, 2023

Kao što je dobro poznato, upravo na današnji datum – 28. kolovoza 1898. godine arheolog i povjesničar Frane Bulić pronašao je na Gospinu otoku u Solinu nadgrobni natpis kraljice Jelene „Slavne“. Otkriće toga epitafa, iz kojega saznajemo kako „u ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana“ rasvjetlilo je rodoslovlje hrvatskih vladara druge polovice X. stoljeća, ali i neke političke te društvene prilike tadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva. Međutim, uz daleko poznatiji i ranije pronađeni solinski natpis, postoji i onaj kliški, koji se odnosi na jednu drugu kraljicu.

Rekonstruirani ostatci nadgrobnog natpisa kraljice Jelene pronađeni 28. kolovoza 1898. godine: „(in hoc) (t)UMULO Q(ui)ESCIT HELENA FAMO(sa) (quae fui)T UX(o)R MIHAELI REGI MATERQ(ue) STEFANI R(egis) (pacemque) (obt)ENUIT REGNI…“ / „U ovom grobu počiva glasovita Jelena, koja je bila žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom…“

Tako je prije više od jednog desetljeća, uz crkvu sv. Vida na kliškoj tvrđavi, pronađen natpis koji spominje određenu Domaslavu s titulom kraljice, kao i neko njeno „djelo“ (zadužbinu?) učinjeno zajednički s tada aktualnim kraljem, čije se ime nije sačuvalo, a koji je mogao biti njezin sin ili suprug. Luka Golemac, suradnik projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, problematiku jednog od posljednjeg u nizu pronađenih vladarskih natpisa starohrvatskog doba objašnjava na sljedeći način:

Prema R. Bužančiću natpis (nadopunjeni) bi glasio MEA DOM(N)A S(C)LAVA REGINA. Čitanje riječi je problematično, a titula kraljice nameće brojna pitanja. Neven Budak ima različito mišljenje oko prijevoda. U svojem radu je iznio slaganje i neslaganje u vezi Bužančićeva prijevoda i predložio svoj: EGO xy REX CROATORUM FILIUS xy-i REGIS UNA CUM CONIUGE MEA DOMASLAVA REGINA (HOC OPUS) FIERI IUSSI.’ Kliški natpis bi prema N. Budaku glasio: „Ja … kralj Hrvata, sin kralja …, zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo“.

Natpis kraljice Domaslave pronađen uz današnju crkvu Sv. Vida na Klisu, koji rekonsturiran u prijevodu glasi: „Ja … kralj Hrvata, sin kralja …, zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo“

Međutim, iako se mišljenja stručnjaka s obzirom na čitanje sačuvanih ostataka natpisa (…ORUM FILIU…;… MEA DOMAS…;…LAVA REGINA…) razlikuju, slažu se u zaključku kako je od dva spomenuta natpisa – pronađena u Solinu i Klisu, stariji onaj pronađen na kliškoj tvrđavi. To bi naposljetku značilo da je Domaslava u suvremeno doba od kraljice Jelene (supruge Mihajla Krešimira) preuzela primat prve imenom poznate hrvatske kraljice!

„Fortezza de Clissa“ – detalj bakroreza koji prikazuje klišku tvrđavu s okolicom 1571. godine (autor: Giovanni Francesco Camotio); Današnji izgled crkve Sv. Vida na Klisu

Ostatci natpisa koji spominju kraljicu Domaslavu izvorno su tvorili dijelove oltarne pregrade jedne crkve iz starohrvatskog (točnije karolinškog) doba, a koja se nalazi na razini čak oko 1,5 metara nižoj od razine poda današnje crkve sv. Vida na kliškoj tvrđavi. Nakon što su Osmanlije konačno osvojile Klis 1537. godine ta je crkva bila porušena, a od njenih ostataka je izgrađena džamija. Naposljetku, nakon definitivnog oslobođenja tvrđave od Osmanlija 1648. godine mletačke vlasti su minaret džamije u cijelosti uklonile, dok je ostatak građevine bio prenamijenjen u kršćansku crkvu posvećenu sv. Vidu.

Uz taj natpis vezana je još jedna zanimljivost. Naime, unatoč općem mišljenju, vladarska imena starohrvatskog doba za koja su karakteristični završetci na –„slav“ (primjerice: Vladislav, Mislav, Tomislav, Držislav) uključujući i ime kraljice Domaslave, upućuju na germanski jezično-kulturni utjecaj. Isto se može reći i o vladarskim imenima starohrvatskog doba za koja su karakteristični završetci na –„mir“ (Branimir, Muncimir, Krešimir). Kod Germana su muška i ženska osobna imena (koja su bila složena od dva dijela) sa završetkom na –„mar“, -„mer“ i – „mir“ prvobitno bila povezana s obavljanjem neke časne dužnosti, dok je sam završetak –„mir“ sadržavao značenje: velik, snažan i ugledan.

Ime „Branimiro“ na natpisu kneza Branimira pronađenom u Šopotu kod Benkovca

Tako su primjerice u VII. stoljeću zabilježena zapadnogotska imena: Guldrimir, Sisimir i Agremir. Povjesničar i arheolog M. Suić je također smatrao kako je imenska složenica sa završetkom na –„goj“ (neretvanski vladar Berigoj, knez Domagoj) sinonim germanskog završetka na –„mir“, što znači da ima i isto značenje (velik, snažan, ugledan), a sličan završetak je zabilježen i u primjerice gotskim imenima kao što su: Radagais, Andagis i Vitigis.

Imenski nastavak –„slav“ (kojeg nalazimo na primjeru imena kraljice Domaslave!) također se izvorno pronalazi među germanskim imenima i to u obliku –„sclus“ ili –„sel“, kao primjerice: Godigisclus (ili Godigisel) te Theudigisclus (ili Theudigisel). Zanimljivo je kako je ime Jeleninog sina i hrvatskog vladara Stjepana Držislava na kamenim spomenicima zabilježeno (u latinskoj formi) na gotovo identičan način. Tako na jednom natpisu pronađenom u okolici Knina piše:“(…)CLU DUX HROATOR(UM) IN TE(M)PUS DIRZISCLU DUCE(M) MAGNU(M)“ što znači: „(..)slav knez hrvatski u vrijeme Držislava velikog kneza.“ Treba istaknuti kako navedene imenske paralele upućuju na utjecaj germanskih etničkih skupina na slavenske tijekom ranog srednjovjekovlja i zabilježene su širom slavenskog svijeta na širokom prostoru od Jadranskog do Baltičkog i Crnog mora.

„(..)slav knez hrvatski u vrijeme Držislava (DIRZISCLU) velikog kneza“ – natpis s dva vladarska imena, od koje je potonje ime Jeleninog sina – kralja Stjepana Držislava, pronađen na arheološkom lokalitetu Kapitu u blizini Knina

Naposljetku između kliške tvrđave i solinskog Gospina otoka, odnosno mjesta pronalaska natpisa dviju kraljica (Domaslave i Jelene „Slavne“) smjestile su se Rižinice, gdje su solinski seljaci 1891. godine (tj. nekoliko godina prije pronalaska Jelenina epitafa) arheologu don Frane Buliću donijeli ulomak zabata na kojem je bilo uklesano ime još jednog starohrvatskog vladara – kneza Trpimira. Djelomično sačuvani natpis (nastao sredinom IX. stoljeća): „Pro duce Trepime(ro)…“, prema Bulićevoj rekonstrukciji u cjelini u prijevodu glasi: „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitve i prignite glave sa strahom“. Sva tri natpisa, od najstarijeg Trpimirovog – koji je i najranije pronađen, pa do zadnjeg natpisa kraljice Domaslave, uz zajednički solinsko-kliški prostor na kojem su nastali, povezuje i jedna nama – iz današnje perspektive – samorazumljiva činjenica, pisana su latinicom!

Ulomak zabata s Trpimirovim imenom kojeg je krajem XIX. st. otkrio don Frane Bulić; knez Trpimir s pratnjom ispred rekonstruirane oltarne pregrade s navedenim trokutnim zabatom („Hrvatski kraljevi“)

Naime, u periodu dok su ovi kameni natpisi nastajali, kako ističe akademski slikar-grafičar i likovni pedagog Damir Brčić, dominantno pismo hrvatskog javnog i kulturnog života (na kojem su pisane i vladarske povelje, primjerice Trpimirova i Muncimirova), nije bila već spomenuta i opisana glagoljica, nego jedna inačica latinice zvana beneventana. Ta osobita vrsta latinskog pisma, koje se koristilo i na dvoru vladara starohrvatskog doba – o čemu govore i spomenuti natpisi, zadržala se u hrvatskim krajevima i do kraja XV. stoljeća, pri čemu je za njenu uporabu i širenje na istočnoj obali Jadrana bilo presudno djelovanje benediktinaca. Naposljetku, smatra se kako je i ulomak s natpisom kneza Trpimira bio dio oltarne pregrade iz samostanskog kompleksa benediktinskog reda koji se nalazio u solinskim Rižinicama.

Početna ilustracija iz Utrechtskog psaltira (IX. st.) koji, prema nekim autorima, sadrži i prizore s putovanja Gottschalka iz Orbaisa; Gottschalkov tekst iz kodeksa „De Trina deitate“ (Bernska knjižnica) s istaknutim spomenom hrvatskog vladara Trpimira, latinskim pismom i jezikom: „Tripemirus rex Sclavorum“

Za razliku od glagoljice, koja je osmišljena i u hrvatske krajeve pristigla iz istočne, bizantske kulturne sfere, beneventana ima isključivo zapadno, štoviše zapadnojadransko podrijetlo. Naime, to je pismo koje se razvilo u drugoj polovici VIII. st. na jugu Apeninskog poluotoka u kneževini Benevento – u današnjoj Kampaniji, vjerojatno u samostanu Montecassinu (kojeg je 529. osnovao sv. Benedikt) i to od knjiškog oblika mlađega rimskoga minuskulnog kurziva. Prema mjestu svoga nastanka ponijelo je opće ime beneventana ili lettera beneventana (iako se nazivalo i montekasinsko, južnotalijansko…), a održalo se u upotrebi u talijanskim krajevima sve do početka XIV. st, dok se na istočnojadranskim, hrvatskim obalama beneventana koristila i dulje.

Primjer teksta pisanog beneventanom (kartular Sv. Marije u Zadru, XII. stoljeće): glavna obilježja beneventane (u odnosu na karolinu) ponajprije su oblici slova „a“ (piše se kao dva spojena c) i „r“ (okomita crta odozdo s koso položenom savinutom crtom), zatim slova „e“ i „t“, kao i ligature: ci, fi, gi, li, ri, ti i kratice (D. Brčić: „Povijest zapadnoga pisma s uvodom u kaligrafiju“, 2022.)

Neki uzrok nastanka te vrste latinice krajem VIII. stoljeća vide u otporu širenju karolini, varijanti latinskog pisma iza koje su stajale tadašnje carske reforme Karla Velikog, pa ga spomenuti autor tumači kao: „protureformski korak prema Karlovoj dogmi i pismu karolini, što se očitovalo u grafičkom artizmu prema čistoći i jednostavnosti suparničkog pisma.“ U svakom slučaju, razdoblje najvećeg procvata beneventane je X. st., dok su je, kao i u hrvatskim istočnojadranskim krajevima, redovito koristili i širili Italijom benediktinci. Beneventana je tako tijekom srednjega vijeka na obje strane Jadrana bila izrazito poslovno pismo svakidašnjega života (središta njenog širenja bila su: Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik, Hvar, Korčula i Rab – gradovi usmjerni trgovačkim vezama prema Apeninskom poluotoku), ali su se uslijed „iznimnog spoja estetske dekorativnosti i čitljivosti“ (D. Brčić), beneventanom pisale i liturgijske knjige.

Primjer teksta i minijatura (ilustracija) Trogirskog blagdanskog evanđelistara pisanog poluuglatom dalmatinskom beneventanom (kraj XI. – početak XIII. st.)

Primjerice, jedno od najvrjednijih liturgijskih djela pisanih beneventanom na istočnoj obali Jadrana je Trogirski blagdanski evanđelistar, vjerojatno najljepši kodeks stare hrvatske književnosti koji se ubraja i među najljepše beneventanske rukopise uopće. Evanđelistar je pisan poluuglatom dalmatinskom beneventanom, u razdoblju od kraja XI. do početka XIII. stoljeća, a rad je više pisara i najvrsnijih minijaturista. Broji 110 listova pergamenta veličine 29 x 19 cm s devetnaest redaka po stranici, a koji su ukrašeni sa 122 velika incijala i pet većih minijatura. Pritom se prvi se put u hrvatskim kodeksima iluminacija pojavljuje kao zasebna ilustracija, a ne kao ukras početnomu inicijalu.

Dva liturgijska djela u dvije varijante beneventane: Osorski evanđelistar – pisan oblom beneventanom; Ilustracija Vekenegina evanđelistara sastavljenog na uglatoj beneventani

Također, na otoku Košljunu u krčkom zaljevu, u tamošnjem izvorno benediktinskom, a danas franjevačkom samostanu, nalazi se veliki broj dokumenata koji su pisani tim pismom. Uz poluuglatu dalmatinsku beneventanu, u hrvatskim krajevima se koristila i obla beneventana, a među liturgijska djela pisana tom inačicom te varijante latinice ubraja se Osorski evanđelistar, nastao u drugoj polovici XI. st. (koji se danas nalazi u Vatikanu). S druge strne, glasoviti Vekenegin evanđelistar (datiran između 1085. i 1096. godine), pisan je uglatom beneventanom (danas se nalazi u Bodleian Library u Oxfordu), dok je Missale plenum (također iz XI. stoljeća) pisan oblom i uglatom beneventanom.

Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana u Tkonu na otoku Pašmanu kojeg su tamošnji redovnici sve do XVII. st. nazivali „Rogovskom opatijom“. Rogovo je bilo najvažniji posjed benediktinskoga samostana Sv. Ivana u Biogradu, kojemu je 1059. kralj Petar Krešimir IV. uz taj posjed dodijelio i „kraljevsku slobodu“. Kada su Mlečani 1125. razorili Biograd, benediktinci su prešli na otok Pašman zadržavši naziv „Rogovska opatija“

Naime, kao i glagoljica, i beneventana se na istočnoj obali Jadrana koristila u dvojnom obliku – oblom i uglatom. Zanimljivo je kako je za područje današnje Dalmacije osobito karakteristična obla beneventana, koja je razvila i neke posebnosti koje su bile u suprotnosti s istim pismom koje se istodobno koristilo na Apeninskom poluotoku. Kako objašnjava D. Brčić riječ je o specifičnim slavizmima koji su prodrli i koristili su se i u dalmatinskoj latinštini. Primjerice, pri transkripcijama riječi koje sadržavaju stare slavenske poluvokale Ƃ i Ƅ, pisari su nastojali pronaći odgovarajuće znakove, najčešće „e“ i „i“, a ponekad „u“ i „y“, što je vidljivo u onomastičkim i toponomastičkim podatcima koje možemo pronaći u poveljama i dokumentima hrvatskog srednjovjekovlja. Stoga se može zaključiti, kako se i jedna varijanta latinice, točnije obla beneventana, poput uglate glagoljice, svojim prilagodbama vezala upravo uz razvojni put hrvatskog jezika!

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti