ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Oči u oči s Antom na njegovu “Derneku”
Neven Gabrić
Foto: Solin Live
Jučer sam triba radit popodnevno večernju smjenu, nešto mi je “govorilo” da se zamjenim i da odem na promociju romana “DERNEK”, našeg kolumniste i suradnika Ante Tešije.
Nisam se privarija. Bilo je lipo svjedočit punoj kino dvorani Doma Zvonimir, a osobito promociji koja se razlikuje po mnogo čemu od učestalih, po istom kalupu.
Odavna se nisam tako nasmija. Ali da ja nebi puno priča, odlučin da kroz ovaj razgovor sa Antom dočaram tu večer onima koji nisu svjedočili.
Ante jesi li zadovoljan?
-Osobno jesan ma potpuno zadovoljstvo će bit onda kad čujen reakcije ovog dragog svita koji je svoje slobodno vrime poklonija meni. Srce mi je bilo puno kad se zastor podiga i kad san vidija da nema slobodne katrige. Hvala im.
Je li falija netko koga si očekiva?
-Ovo su zgode vlastitog izbora. Neman ja pravo vagat. Oni koji su tu bili, meni su bitni. A bili su upravo oni za koje znam da pripadamo jedni drugima. Puna dvorana kazuje kako cjene mene i moj rad i ja sam na tomu silno zahvalan. Uz to, ta činjenica me tira da i dalje pišem jer bez ovakvih pisanje bi bija uzaludan trud.
Znači li to da možemo očekivat novo djelo?
-Znači. Iman tri zgotovljena djela, sljedi “tesanje” i u tisak. Prvo na redu je zbirka poezija koja je nastajala jušto deset godina.
Naslova “USIDRENO VRIME” i promocija u našem Teatrinu. Potom zbirka aforizama i šaljivih zgoda. Naslova, “MA VID’ TI TO” . Treće djelo je za mene najemotivnije, autobiografija iz najlipšeg dila mog života, naslova “SKITNJE SA ŠULOM”. To je zbirka briča nostalgičnog , sa čovikon, ćaćom, komu san zahvalan na njegovu životu i onomu što me naučija.
Solinjani i Solin su te oduševili, bar si tako sinoć reka?
-Da, moran bit iskren da san se u Solin zaljubija. Steka san toliko prijatelja da se ćutin ko da san od kolina solinjanin. Solin ima perspektivu, ima ljude, ima ono najvažnije što bi svaka zajednica tribala imat.
Vidilo se po sastavu kojeg si izabra za predstavljanje romana?
-Ništa ne možete sami. Sa solinskim suradnicima mogu sve. Bez njih bi bilo teško.
Dom Zvonimir je posta moj dom. Tim ljudima sam silno zahvalan. Tonči je priča sama za sebe.
Takovog čovika ritko možete sresti a kad ga imate za suradnika bezbrižnost je zagarantirana. Nenu san ovi dana izludija ma on ni grimason nije odava da mu je teško. Odradija je pol posla. Hvala im. Mia je moja prijateljica odavna. Sjajna novinarka, još bolja spisateljica a o lipoti druženja sa njom, izlišno je govorit. Dugo san vaga o predstavi, da ili ne, a onda mi je sinilo kako tu na dohvat ruke imam “materijal” i pogodija san. Vesna Radomiljac, Vesna Žižić, Veselin Vetma i Jurica Benzon su me trajno zadužili. Vidija si sam koliko su ti ljudi, amateri glume, profesionalci. Uz mog prijatelja Marijana Grbavca, glumca koji ni tren nema slobodnog, uspjeh je zagarantiran i već stižu ponude da se u nekom drugom mjestu sve ovo ponovi. I hoće.
Konkretno gdje.
-Na promociju je stiglo društvo iz Kaštela, gdje u zadnje vrime često gostujem, na čelu sa ravnateljicom knjižnice Renatom i pripreme mogu početi. Sa Sinjem krećem uskoro. U Splitu, knjižnica Marko Marulić je zakazano za 25.03. u 18 sati pa se nadam da će doći mnogi splićani da vide kako su nekad živili vlaji. Krećem u dogovor sa mojim Mućem a tu će bit posebnosti jer cjeli iznos od prodaje knjige ide porodici rano preminulog Tomislava Kokana. Otvorit će se i druge pozicije jer njušim da je projekt dobar i interesantan.
Solin je u vama očito našao materijal vridan pažnje?
-Pa to bi tribala bit obveza svih nas, da svatko u okvirima svojih mogućnosti bude na korist. Evo na primjer ovi ljudi koji su mi pomogli oko predstave savršen su “materijal” za osnivanje glumačkog amaterskog ansabla. Ako se pokaže interes, a očito hoće, krećemo u realizaciju tog projekta.
Očekujete li pomoć grada?
-Potpuno san uvjeren da će se taj projekt pripoznat no triba trudom, i ozbiljnošću, to dokazat i vrata će se otvorit na više adresa.
Nešto za kraj. Poruka.
-Ovo što se sinoć desilo je pokazatelj za naredno. Triba nam druženja, zajedništva na projektima od koristi. Trebaju se otvarati šanse mnogim mladim Solina da dođu do mogućnosti. Grad i politika su dužni to prepoznati i pomoći. Najgori su običaji zatvorenosti i izbjegavanja. Triba ljude izvući na događanja. Solinska lita su putokaz. Taj kolpolet različitosti, koji se nudi iz dana u dan najbolji je pokazatelj. Silan trud se tu ulaže, ma opravdava.
