ZAGORO MOJA
Ante Tešija
NOGOMETNA IGRA PRIJESTOLJA
Katarina Jakšić
„In game of thrones, either you win or you die – there is no middle way“
Osnovno pravilo Igre prijestolja je da pobjeđuju i režiraju scenarij oni koji imaji moć. A moć imaju oni koji imaju novac. To pravilo se može primijeniti na sve (izrežirane) društvene strukture.
Dugo sam se opirala da se angažiram i pokušam shvatiti što se događa u sportu – jer je nemoguće baš u svemu biti angažiran, budući da to zahtijeva veliku količinu koncentracije, a stalno se otvaraju nova područja. Međutim, kako je u našoj stvarnoj Igri prijestolja sve premreženo, i ništa nije slučajno – nemoguće je distancirati se od bilo kojeg društvenog fenomena. Događanja u Hajduku i postupanje korumpiranih prodanih sitnih duša za novac samo su odraz postupanja prema Dalmaciji – koja je u ovom slučaju u lošijoj poziciji moći. I zato gubi u Igri prijestolja. Neprestano je nokautiraju omraženi, ali moćni članovi društva.
U Igri prijestolja ne postoji sport u pravom smislu te riječi. Sport kao takav je mrtav, postoji samo kao ideja u nadama idealista. Sport je uništen od Onih-koji-imaju-moć. Oni-koji-imaju-noć (a prije moći imali su novac) mogu kupiti cijelu mrežu ljudi koji će plesati kako oni u samom vrhu svriraju. A na slobodnom tržištu svi se mogu prodati za dovoljnu cifru – suci, rezultati, bodovi, klubovi…samo ne navijači. Sport je nestao kao takav, postao je sredstvo za isisavanje novaca.
Što onda možemo napraviti Mi-koji-nemamo-moć? Osim pisanja i aktivizma po društvenim mrežama. Kako se boriti protiv utjelovljenja zla – koji se u ovoj Igri pojavljuje u moralno nakaznom liku Z. M.-a (koji je oko sebe prikupio hrpu malih nakaza koji bi se prostituirali za bilo koga tko ponudi dovoljno)? Odakle ipak entuzijazam i nada gledatelja koji dolaze na Hajdukov stadion ako je sport uništen, a sudac će ako treba produžiti utakmicu do 100-te minute ako treba dok Dinamo ne zabije gol? Žao mi je onih koji još uvijek očekuju od sporta da bude sport, a već je odavno postao igračka za dodavanje Onima-koji-imaju-moć.
Utjelovljenje zla, odnosno Onaj-koji-ima-moć (da potkupi) zaslužan je za najmračnije doba hrvatskog nogometa, odnosno sporta – a da društvo nije mračno, ne bi omogućilo taj mrak. Zato je projekt Naš Hajduk pozitivna stvar kao opozicija tom mraku, jer ta inicijativa dolazi iz drugog svijeta, iz redova vox-populi-ja koji nemaju motivaciju eksploatacije kluba, već imaju svoj ideal. Taj pokret je primjer da je borba protiv struktura ipak moguća – unatoč svim koruptivnim hobotnicama iz redova HNS-a, političkih struktura Splita, nogometnog menadžmenta, čak i Crkve.
Danas živimo u daleko perfidnijem vremenu nego što je bilo ono kad nije postojala sloboda govora. Danas možeš sve reći, ali ako to ne pogoduje strukturama moći oni će te linčovati, degradirati poraziti. Kakvo je to vrijeme „slobode govora“ u kojem novinari koji “stilski obilježenim stilom“ komentiraju predsjedničku inauguraciju dobiju otkaz? Jer pazite, zločin je spomenuti da je neprimjereno da su u prvim redovima na inauguraciji oni koji nisu baš reprezentativni članovi društva. Neutralnost – odnosno stanje u kojem se ne smije reći što je dobro, a što loše – jednaka je zločinu. Što vrijedi pričati o bilo kojoj društvenoj temi ako je ne možeš moralno obojati – isto tako možeš pročitati izvještaj o temi na Wikipediji i ne zauzeti nikakav stav. Ili, koja je svrha učitelja u razredu ako ne ukaže što je dobro, a što loše? Isto tako može samo recitirati definicije.
Onaj-koji-ima-moć može kupiti i novinare, i bilo koga tko pokuša reći istinu. Baš zato je Sloboda govora u velikoj opasnosti – zbog velikog plasiranja laži od Onih-koji-imaju-moć.
Dok se još može relativno slobodno pisati po društvenim mrežama, moramo se aktivirati protiv vladajućih korumpiranih struktura. Iako nemamo novac i moć. Ali možemo skupiti kritičnu masu.
I tako pokušati pobijediti u Igri prijestolja.
