ZAGORO MOJA
Ante Tešija
NEMA RAZLOGA ZA OPTIMIZAM
Katarina Jakšić
NITKO NIŠTA NE ZNA, KRHKO JE ZNANJE
Opet nema ničeg novog pod suncem. Osim korupcije. Korupcija je jedina konstanta, ona je posvuda, ušla je u sve pore ovog silovanog organizma koje se naziva državom.
Kao da proživljavamo jedan beskrajan dan. Nova spektakularna uhićenja koja nikome ništa ne znače, jer svi znaju da su samo predstava za javnost. Kad će biti pravomoćnih presuda? Hoće li neka buduća generacija u nekad u 22. stoljeću doživjeti neku pravomoćnu presudu jednom od bar nekog ekonomskog ubojice? Čiji potomci su već davno napustili domovinu za skrivanje, Bosnu i Hercegovinu.
Sve se vrti u krug – kompromitirane istrage, uhićenja, spašavanje mobitela iz Save, nekoliko mjeseci u Remetincu, puštanje na slobodu, procesi koji traju godinama, odlaganje zatvora zbog zdravstvenih problema, zastara.
Nitko ne vjeruje u pravnu državu. To je fantazija poput dobijanja na lotu.
Iako intimno znamo da svima oni koji su uhićeni – njima život nikad neće biti isti (i nitko im ne zavidi), ali koju satisfakciju imamo od toga da se Sanader 10 godina povlači po sudovima ako znamo da nismo dobili obeštećenje? I nikad nećemo, nema političke volje da se država namiri bar dijelom njegove imovine.
I zato nema razloga za optimizam, jer svo povjerenje koje smo imali je uništeno. A ako su ljudi izgubili povjerenje, neće izlaziti na izbore, bit će generalno razočarani i apatični. I sami će pokušati izbjeći plaćati poreze i namete s izgovorom da sve to što plate državi kroz poreze završava u nečijim džepovima.
Nema nas tko sačuvati od tih nakaza. Čudovišta iz Dugobaba, Pogane Vlake, Širokog Brijega.
Kako se samo ti oštećeni karakteri uspiju dočepati milijuna iz proračuna, upravljanja glavnim gradom, 150 hrvatskih firmi? Emocionalno infatilni pojedinci koji liječe svoje komplekse grandioznom pljačkom.
I zanimljivo, kad god se nešto dogodi, nitko ništa ne zna. Ministar uprave i pravosuđa, na primjer, nema pojma što je radila tajnica u njegovom ministarstvu.
Zamjenica premijera ne zna što radi premijer, ministar ne zna što radi tajnica, premijer ne zna što rade direktori državnih tvrtki.
Ignorance is bliss.
Njihova sljepoća je fascinantna. Što su oni radili ako ništa nisu znali, da li je ministar s povezom preko očiju šetao po ministarstvu dok je njegova tajnica Josipa sređivala milijunske poslove? Neznanje je također zločin, jer oni namjerno zatvaraju oči.
Ako ništa ne znaš, nisi ni kriv.
Ali, nitko se nije ni potrudio da progleda.
Oni ništa ne znaju, ali pravi je problem koliko mi toga ne znamo. Znamo samo za vrh ledenog brijega, a što je s onim ispod površine? Koliko se sad odvija tajnih sastanaka, koliko poruka se briše, koliko milijuna skriva u garažama. Za koliko afera nikad nećemo saznati, a ni ove koje za koje znamo neće biti pravosudnog epiloga.
Možda naši lopovi nemaju satanističke obrede i ne trguju malom djecom – ne, njihova specijalizacija je gospodarski kriminal. Oni možda nisu pravi ubojice, oni su tihi ubojice. Ubojice optimizma, nade, povjerenja. Ubojice generacija koje nisu ni postale svjesne u kojem društvu žive.
Ubojice koji nikad neće biti pravomoćno (a vjerojatno ni nepravomoćno) osuđeni. Ovo društvo pojedeno od korupcije je već na aparatima, i pitanje je ima li mu spasa.
