|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

NE TRAŽI KRIVCA, POGLEDAJ SE U OGLEDALO

 

 

ŠUTNI ŠUTU

Meni se ovo gadi. Ne od jučer. Odavna već, od onih dana kad san ko presidente Gotovčeva LS-a u Splitu bija u koaliciji više stranaka koje su dobile izbore za Split.

Upa san u tu gabulu ko teški amater, a svi koji me znadu, znali su da tamo ne pripadan i da neću mučat. Grinta san i odgrinta u političku anonimnost. Ma nije mi žaj.

Ne branin ja nikoga, ni HDZ, ni SDP, ni HSLS, ASH, HNS, HSS, nit’ ikoga posebno optužujem. Politička kuhinja je svuda ista. Zgrabi vlast i dirigiraj. Nitko ti ništa ne može.

Danas je u Splitu smjenjen Šuta, direktor VIK-a, novi predsjednik HDZ-a Split. Čemu čuđenje, čemu ljutnja i svađanje? Kako doša tako oša. Tradicija.

Ja ne znan zašto zajebajemo narod. Narod koji muči i ne petlja se. Ma zna da politička moć uhljebljuje kadrove. Nikakvo zlo ako kadar piza, ma kad to nije uvjet onda je to pizdarija. Šuta nikad nebi bija blizu VIK-a da ga partija nije smistila.

I onda se diže frka kad na isti način ode. Frku triba dizat zbog te nakaradne navike koja se već 30 godina provodi. A ja san svidok da se u doba samoupravnog socijalizma, te „nakaradne“ tvorevine ipak tako nije dešavalo. Bija san svidokom da se u dva poduzeća na čelnom mistu nalazija stručnjak koji nije bija član partije. Bija san svidok vrimenu kad san prominija šest radnih mista i nikad me nitko nije upita dali san član partije. Nisu mi tribali ni ćaća, ni mater, ni partija da zadovoljin svoju potribu.

Jebi ga, lako je lagat ma priznat malo teže.

A u to četverogodišnje vrime mog koalicijskog partnerstva u Splitu, upravo se LS pokaza ko predvodnik normale. Ma đaba nam. Smijali su nam se. U to vrime, tako je i danas, dilile su se pozicije. LS dopalo; Promet, JUSO, sport, desetak UO i NO. I još nečega čeg se ni ne sićan. Tili su, čak i moji članovi, da potiran ljude a da stavin „zaslužnike“. Nisan tija i „najeba“ san. Čak san i sudski mora dokazivat da nisan nakaradno skrojen.

Zato, narode moj jednu moraš znat. Kog odabra da odabra, oni misle na sebe a na tebe ako im ostane vrimena.

A jako su zauzeti.

POMORSKO ZLO NAS ČEKA

Zbog zdravlja, a nikako avanture, ja Vlaj san doša na more. A kad san već tu e onda valja prihvatit pravila i steć navike. Kako bi Vlaj radije bija pod Svilajon, a mora doli uz modrilo, onda promatra. Skužija san, naučili me boduli, kako se vataju hobe. Navučeš peraje, turneš masku, „pinjur“ u ruke i traži.

Jednom me jedna odvukla drito prid susidovu kuću, prvu u redu, i ne bi druge već za njom. Oni se uredno, inače dragi ljudi, posložili po „svojoj“ kamenoj plaži i diš neg’ gledat što ovi čudak radi prid njima. Čas je gori, čas ga neme.

A meni se nije dalo odustat. I uvatin ti ja nju, izvučen vani na površinu i krenen čistit da me nebi zajebavala. Kad čujen glas mojih dobrih susida, koji me nisu pripoznali. „Ma vid’ ga pizda mu materina doša na naše vatat hobotnice.“ Normalno, nisan se okrenija već san nastavija dalje.

Nedugo zatim san ga srija i upita. „A to si ti bija!?“

Nisan pročita, ni proučija, novi Zakon o pomorskom dobru.

Samo slušam, čitam, svidočim, velikom strahu da se iza njega krije neko zlo. Oporba grmi, vlast umiruje.

Moj osobni stav se znade. Sve što je od sike pa pedeset metra u kopno PROGLASIT nedodirljivim bilo komu, bilo zašto.

Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata je pripomoga tom strahu da se štagod sličnog opet ne izglasa. Neman ništa legalizacije ma kad se nešto legalizira bez obzira gdje se nalazi e onda to nije baš pametno činiti.

Kažu, tvrde, oni kojima je u opisu radnog političkog mista da će se zagrađivat plaže, da će domaći čovik bit stranac na svom te da će i kazne biti nemale. Zato, bez obzira kojoj političkoj struji pripadaš, moramo zajedno „ubiti“ svaku šansu i namjeru da sutra ne bude kasno.

Pomorsko dobro je već stravično načeto, zato već ovaj tren svi skupa u boj, u boj za banj svoj.

MARINA ZAŠTITNICA SAME SEBE

Znan se svađat sa televizijon, radion, novinama, portalima…..Popizdili moji kako san jučer sočno „vodija“ NU2 umisto Ace. Draga mi ta nediljna emisija, taman ručaš, popiješ žmul dva vina i legneš na kauč, ma Aco ga zna gadno zabucat. U gostu.

Čim’ se vodija da je jučer pozva bezidejnu, nemaštovitu i zbunjeno depresivnu Marijanu Petir? Profesoricu biologije i katoličanstva. Spoj, nema što. Ta žena već dugo baulja javnim prostorom, uredno dobija glasove koji brinu o njenoj budućnosti. Priklanja se di je interes veći, da bi opstala u krugu onih kojima siromaštvo nije prid pragom. Do zla Boga dosadna.

Ko se ne sića njenih razloga da svoju ruku pokloni vladajućima, kad je javnost upoznala da je njen uvjet, paz’ sad, 500 000 kuna na godinu kako bi ih ona utrošila na zaštitu kršćanskih prava ugroženim vjernicima van Hrvatske.

Humanitarni potez vridan pažnje ma i analize. Ma ne i obračuna troškova jer Bože moj, tko to još provjerava što Država daje Crkvi, vjeri i vjernicima. A kad je lanula da ima 700 000 eura na banci, tija san zazvat ženu i nešto upitat. Odusta san, jer znan odgovor. Cura štedila, jela paštetu, koje jaje, koju kranjsku, vozila se busom i birala momke koji plaćaju damama.

A da je vrsna sportašica tu nema sumnje. Slalomašica na stazi bez snjiga.

No kako na to gledaju njeni slavonci koji zapuštaju njive kuruza i šećerne ripe, mliko daju prascima koje nemadu di prodat jer je holandski odojak slađi. Očito ih uprav ona poziva da se ne isplati navuć čizme, zaorat, pomust…

Slavonci, Marijana vas poziva da se bavite biologijon i vjerom.

Nisan baš previše sluša ma nako priko uva san skužija da je ona toliko nepotrebna bilo komu a naročito Slavoniji od kud je rodom, od kud crpi glasove i gdje bi trebao biti interes njenog rada. A kakovo je stanje u Slavoniji, uvirija san se u Đakovu vidjevši prazna sela, neobrađene njive i ploče obavjesti da moš kupit kuću za lovu u visini polovnog automobila.

Briga nju što mladi biže vanka, namisto njih ona štiti one koji imaju problema sa izražavanjem vjere, a vanka su.

Zato Marijana zaštitnica zna dobro koga triba štitit. Makar i šupljim izjavama.

RADNA SNAGA

Uskoro će novo lito, nove navale sjevernjaka na teplo more a već sad naši gospodarstvenici pišu dopise da im triba radne snage.

Dobro je što se radi, nije dobro što nema netko naš da radi. Naši biže, drugi dolaze. Što to znači? Da smo na najboljem putu šarolikosti društva te da na ugledu mnogih EU zemlje postajemo multinacionalni.

Neman ništa kontra toga, lipo mi bilo vidit jučer nepalca kako dostavlja brzu hranu na motorinu, kako me na hrvatskom pita za adresu.

Nije mi drago što uvozimo pretežito uslužnu radnu snagu, možda se varam, jer meni triba četiri zanatske djelatnosti. Tih nema. A domaći zanatlije, i ostala struka višeg kalibra, odoše za većom lovom dok ovi što su ostali trljaju zadovoljno ruke jer im je konkurencija mala pa pored novih cijena oni bivaju u istoj ravni.

Pokušajte nać keramičara, zidara, tesara, vodo i elektro instalatera, pa će vam biti jasno u koju ste gabulu upali. Čekaj rode i plati koliko ti kažem.

E, zato i tu triba bit mudar. Ja jesan. Zašto? Jer ja iman svoje koje cjenin i ne minjan. Cjene i oni mene i nemam tih novih problema.

PA JE SNJIG, UBRZO ĆE I ONA

Da me poznanik nije upita za nju virovatno o njoj nebi pisa.

Kamena OŠ Radunić. Zinila na sve strane, bez krova, čeka tren da legne na ledinu. Čudin se što već nije. Kako je rađena, kad, i sa kojim materijalom, tribala je odavna bit prosuta, možda izazvat koje zlo na koje i ovom prilikom upozoravam. Znan, znan, da nikog nije briga. Slično ko sa suvin jablanovin granama u našem Solinu.

Đaba moje molbe, upiti, traženja, sudovanja, virovanja u zdrav razum, no ne dobih šansu da tu na didovini obnovin i izgradin objekt na korist društvu i naravno svojon obitelji.

Kad čovik sa ove distance ode u razmišljane, ZAŠTO, odgovor razuman nikako da se došeta u moj razum. Sad kad bi me i nuđenjem zamolili nebih pristao jer je vrime pozobljalo i volju i moje zdravlje.

Ako je ovo sa njom, pravac za druge napuštene škole, a ima toga, onda iman samo jedan prijedlog.

Bagerom satrat.

POZIV SA NEPOZNATA BROJA

-Jel’ to partizančina?

-Molinnnn, ko je?

Klik. Ode glas u provaliju. Ma osta dvojba. Koja to budalčina uzima svoje dragocjeno vrime da se sramoti, da se blamira i da kukavički nije kadar porazgovarat. Ja taj problem neman, sasluša bi ga, pokuša mu objasnit no on je očito ograničen mnogo čime a najviše čovječnošću.

Triba li se plašit ovakvih? Ma neeee! To su kukavice skrivene duboko u zaleđe ljudskosti i normale.

Evo mu nudin prostor da kroz razgovor za medije iznese svoje viđenje, svoju istinu i obrazloženje svega što ga muči, tišti. Sa njegovim imenom i prezimenom.

Što mislite, oće li pristat?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.