S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MU(t)LJAŽE

Ante Tešija

 |  srp. 25, 2021

IZGRAĐENA GRADINA

Moran bit iskren i reć da san sumnja u rok otvaranja obnovljene kultne Gradine. Srićon su moje sumnje pobijene. Prisustova san svečanom otvaranju novog Soliskog kulturnog lita. Ko i obično, oša san pun dojmova.

Gradina će ovo lito poslužit svrsi a paralelno će se i dalje dorađivat kako bi generacije u krilu njenih antičkih zidina ćućale trene davne prošlosti.

To je ispravan put u razvoju, i zaštiti, našeg Solina.

No da pohvale često znaju zać u kontru, ponudila mi je tu mogućnost izgrađena zgradurina crveni matuna na mistu rodne kuće solinskog velikana.

Boli ta spoznaja. Onako ljudski je nepojmljivo da se dozvolilo zaći u tu nakaradnost. Matuni su tu, raspoređeni na profitne fete a povjest je odnesena kamionima u susjedstva velikoznačajnog nesrazmjera.

Naprosto jedno pitanje lebdi u zaku. Zašto, i komu je to tribalo?

Kuću su 1970 godine ondašnje vlasti proglasile zaštićenim dobrom. Jednom tako proglašeno dobro ostaje trajno. Ne može lik don Lovre Katića bit razlog raskusurivanja.

Sa somića te kamene kuće skinuta je spomen ploča koja negdi stoji umotana u kartone, ako i to, i čeka da se nalipi na inkartan zid pod svitlon neona. Tu mogućnost Solin ne smije dozvolit. To bi bila nova pljuska na račun slavnog sugrađanina.

Priča oko ove rodne kuće i njenog micanja predmet su velih tajnih. Rekonstrukcija ima sasvim jasne upute i prava. Samo nenosivi zidovi se mogu dirat a veličina kuće može bit predmet širenja u obujmu 10% viška.

Zašto nije rekonstruiran taj zaštićeni spomenik, građani solina ne znaju. Zašto se sve pretvorilo u šut i prah znaju investitor i papiri. Dokazni materijal će bit uskoro na uvidu kad se tim prostorom profit bude zgrćao.

A tu je trebala stajati, pozdravljati prolaznike, obnovljena kamena kuća muzejskog sadržaja, na ponos don Lovre, stanovnika Solina i svih ljudi u čijim grudima se valja istinska žeđ za vridnotama.

JADRAN LOKVA

Stravične su spoznaje što nam rade od bisera Mediterana. Tu očito nitko nema volje, ni snage, stat prid bandu i vratit ih nazad, malo dalje od pomorskog dobra. Nakotilo se toga, a lokacije niču poza svake sike.

Da stvar bude još pogubnija, znanstvenici nas baš lipo usrećuju.

Proglašavaju i šire poraznu vjest. Jadran postaje obična lokva. Sa niz dokaznog materijala sve su uvjerljiviji. I čovik nema kontra argument da im se suprostavi. Nema se očito, ni načina, ni sredstva da pomognemo sami sebi jer smo društvo izgrađeno na mitologiji savršenstva i Božjeg odabira.

A tko smo, i što, mi koji dajemo ruku te svojim mučanjem podstičemo nakaradnosti najviše na svoju štetu. Dičimo se demokracijom pred kojom smo klekli ko roblje i uzdamo se da će ona sama, svojim imenom i značenjem, ispravit sve naše „krive“ Drine.

Ta, konačno dočekana, „svetinja“ proizvodi taku nakaradu kroz odabire narodnih poslanika i njihovo zavidavanje na vlast beskonačnog trajanja tako da ubijaju i pomisao da je Tito umra.

On je partija, a sudbina nam nametnula pijunčiće, titiće, razornog nauma.

Ili smo mi samo sitan dija globalnog sranja što se kotrlja i odvlači nas u propast.

TURISTIČKA MULJAŽA

Ovo zlo što nas gnječi već dvije godine proizvodi velike nedaće dalekometnog efekta.

Svi koji su svoju egzistenciju povjerili turizmu u strahu ustaju gledajući kakvon su bojom svjetske sudije opiturale jadransku obalu. Crvena je davno proglašena našim glavnim zlom te zbog tradicije i ovo zlo triba obiljužit istim upozorenjem.

Diš zlo svest pod plavu, zelenu ili sivu boju kad je crvena idealna zbog razumjevanja i poruke.

Dani teku a mi se rumenimo. Dani teku a vlast grmi kako nas neće ostavit na cidilu. I ne ostavlja nas, već nas provlači kroz cidilo ponekim smicalicama u vlastitoj kužini, daleko od pažnje, kroz uplatnice koje dolaze i prite.

Boravišna pristojba se od pantivika naplaćivala po broju gostiju koji su svoj odmor našli u tvojoj postelji. Pošteno. Onda je nekomu palo, sa razlogom, na pamet da postoje oni „pametniji“ koji po tom pitanju muljaju i ne dojavljuju stanje. Amo na paušalan iznos što se pokazalo još bolje i ekonomičnije.

Pandemija je počela 2020 g. i za očekivati je bilo da će se obveze pripolovit. I jesu. Nastavila se i očekivanja su dalje na snazi.

No ne lezi vraže. Uplatnice nešto podebljanon brojkom obveze su tu na plaćanje. Objašnjenja stižu u čudnom omotu.

„Gospodine, vi ste za krevet plaćali toliko i toliko a sad je to uvećano za toliko i toliko po krevetu pa kad izračunamo onda to pripolovimo i sad plaćate ovoliko!?“

A plaćamo osjetno više neg’ lani. Genijalan izum.

Jednom davno san bija prid izlogom dućana di je moj prika poslovođa. Na caklu se kobelji brojka 50% sniženje. Zašto, pitan ga, ima li koristi.

„Slušaj berlo. Diga san cjenu toliko da kad smanjin ispane isto. Kuda narod išta razumi.“

Jeste razumili?

TESLA

Rasteglo bidnog Teslu ko žice na dalekovodima. Genijalac, koji je umra ko sirota najednom postade balkanska postživotna udavača.

Nebi se iznenadija da nam Srbija najavi rat zbog sitne kovanice eura na koju smo se usudili otisnuti negadšnjeg stanovnika naše Like. A Lika je bila dija Jugoslavije, po čisto ljudski, i zaključak da je bija njen stanovnik. Da je valjala nebi se raspala, da je u njoj valjalo nebi on pobiga i posta stanovnik amerike.

Čiji je sad Nikola Tesla?

Srpski nije jer san siguran da na globusu nije zna pronać tu točkicu.

Hrvatski nije jer smo ga se nedavno odrekli kroz niz akcija, tvrdnji i pljuvanja.

Američki nije jer njih živo ne zanima ta kategorija opredjeljenja. Bija je njihov onog trena kad se iskrca i dok je umra.

A da ga imat načina za upitat, bojin se da bi nas sve posla u niku stvar.

Hvala ti Nikola na daru čovječanstvu, pusti kovanicu, ti si ugraviran u svaki dan civilizacije.

MAMI (Ć ) PARE NAZAD

Ovo je ona idealna situacija obračunavanja sa krupnim kriminalom. Ovi slučaj je naprosto priMAMIĆljiv.

Vrati ti rođo sve što si jamija pa odaj kud te volja. Daleko ti jazbina.

Ima li sad smisla ganjat međugorskog „sveca“? Ima ako je još štagod jamija. Očito mu je takujin dubok kad bez razmišljanja iskešira ovolike miljune. Nek vrati do zadnje lipe i nek lituje u drugoj domovini.

Jer što bi ga ja, i vi, ranili i mislili se dali su mu povrijeđena zatvorska prava.

Istu praksu unijeti u zakonske okvrire i držat se ko pijan plota tog smjera.

Nebi onda tribalo slat opomene samo nama sitnavelju, već bi one bile štivo za proučavanje, i kažnjavanje, mazgi koje nan se itaju kopitama u stabilnost.

SPLIT KOPIRA ZAGREB

Nitko se nije posebno iznenadija na vjesti o splitskom điru kucanja na sumnjiva vrata.

To se naprosto moralo desit. Možda kasno, a zapravo što je to „kasno“.

Svako društvo koje drži do sebe prvo isprsi pravila, i Zakon, po kojima jedino može funkcionirat i stvarat pretpostavke za zdrav razvoj. Svako skretanje, zaobilaženje, upakirano u celofan korisnosti vodi u anarhiju i kaos iz čega se vremenskin odmakom teško vratiti na polazišnu točku.

Samo odlučnim korištenjem društvenog „VAR-a“, utakmice možemo privesti kraju i dati šansu boljemu da se kiti uspjesima i zaradom.

Sve drugo je „samoubojstvo“ bez opravdanog razloga. Sve drugo je nepravda i proizvodnja novih prevaranata iz baze poštenog svita. Jer život je težak teret opstanka ako nisi snalažljiv i vridan.

Kad ti se vridnost negira, ostaje ti snalažljivost. A to vodi u masovnu „ćapaonu“ pa ko uspije njemu dvije.

A dali se to dozvolit smije?

POLITIKA KREZUBIH

Tko se još sića Laburista, Oraha, Ružini pravaša, autohtonih raznih, čistih i nečistih lokalnih društvanaca?

Malo tko. Hrvatska ima političkih stranaka, jedna na tisuću stanovnika. Stvaraju se na traci sa koje popadaju u ranoj mladosti.

Ode i Škoro istom trakom. Malo bolji analitičari su sa pravom prognozirali brzu propast čudno sklepanom društvu sa još nejasnijim nazivom. Domovinski pokret! Koji pokret? Zar se Domovina nije pokrenula ’90? U začetku obogaćen i čuvenim imenom i prezimenom osnivača. Ćaćom, reklo bi se!

I ćaća ode! Ostavi svoju dičicu da se kolju oko oglođane kosti. Kojim razlogom je napustija tron? To valjda ni on sam ne zna.

Ma ni on ni njegov pokret nisu bitni. Bitno je to što je unija nered na politički prostor, otvorija svaštarenje, zatvorija mogućnosti.

A zapravo komu tribaju ovakvi pokreti, bez smisla i razloga? Tribaju ucviljenim i odbačenim „veličinama“ da se skuće i vrate stare mogućnosti ustoličenja na državnu sisu, jer se oni teško mogu snaći u biznisu privatnog smjera. Njima je jezik motika a namjera falsifikat.

Ode Škoro na brdovito zakrivljenu stazu dok ravnicu više nitko, zapravo, ne dira.

Ma neće se dugo čekat. Kreće rasprodaja plodnog tla na kojemu su izrasle, i odgojile se, generacije „bez voznog reda“. Red će uvest stranac, nama ralo i motika ostaju ko jedina mogućnost. Robovanja.

PELJEŠKI MOST. SPAJA I RAZDVAJA

Nisan ima namjeru spominjat ovi velebni projekt. On je naprosto činjenica i ostaje jedino divljenje konstrukciji i konstruktorima.

Kinezima nije smetala ogromna daljina, da u Kini kroje a ovdje ukroje. Uć u to pitanje nije poželjno jer tare silnim upitnicima bez razložna odgovora.

Dok ovo pišen vridan ministar Butković daje izjave na TV-u. Kako ja iman moć razmišljanja, pisanja, slušanja i grintanja u isto vrime, tako mi nije promakao odgovor na jedno pitanje.

„Pa vidit ćemo dali pozvat Predsjednika države na otvaranje!?“

Daljnje razglabanje o razlozima koje je zbunjeno pokuša izbjeći nisu predmet ozbiljne analize. To je naprosto nastavak blesavog rata između dva nivoa vlasti.

Zašto bi se netko i usudija pomisliti da predsjednik države, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, čovik koji je izabran voljom većine naroda, bude prisiljen gledati otvaranje uz televiziju.

Nije li to opaka nakana koja ne nudi ništa normalnog. Tko taj scenarij potpisuje? I zašto?

Ime novog mosta , njegov odabir, pada u sasvim drugorazredno značenje ako se desi ova mogućnost razdvajanja. Dječje igrice prepustimo njima a vi gospodo koji ste kreatori naših sudbina dajte se urazumite i sa mosta itnite u more vaš inat, uvriđenost, dišpet i mržnju, jer ako to ne uradite, niste dostojni funkcije koju smo vam povjerili.

Ili sami skočite.