S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MUĆKI POUČAK

Ante Tešija

 |  lip. 21, 2023

MUĆKI POUČAK

Ovo više nije slučajnost. Ovi divljaci koji svakodnevno uzimaju nevine živote bi tribali biti problem broj jedan. Nema tu mista milosti. Oduzmi auto, vozačku, naplati i sprati u zatvor na malo poduži boravak.

Ko nas preči u tomu?

A tko je krivac za tragedije? Nisu samo ovi razulareni drkaroši, pijančine i njuferi željni dokazivanja. Problem je malko širi.

Desija se još jedan smrtni slučaj u mom Muću. Jedan nevini život je ugašen na način potpune suludosti. Bez šanse da kreten stane i pokuša pomoć. Još ga traže.

Proša san tim putem dva sata vrimena ranije. Prolazin tim putem za moj Radunić već, ko vozač, 50 godina.

I uvik san u straju. Do jučer nigdi nije bilo trotoara, uska cesta, veliki kamioni, i eto ti belaja. Silno san se radova radovima HC-a koji su izgradili nogostup kroz centar Muća, no mene muči jedan drugi upit, a crka bi da ostanen mučat.

Općina Muć je već dugo lokalna samouprava. To samo po sebi kaže da im je posao uradit život žitelji sigurnim i boljim. Rade li oni to? Ne!

Silan novac iz EU fondova je utrošen u beskorisnu stazu od 2,5 km u borovini nasuprot gospodarske zone Podi, daleko od naselja. Još nisan na njoj vidija šetače. Mnogi se kledu da nisu ni oni. Silan novac je utrošen na novi dom u centru Muća di se iz letaka objašnjenja isčitava da će poslužit; kao stacionar općinske vlasti, istraživanju kamenja da bi se saznalo kako su živili stari mućani u kamenom dobu, istraživanje vulkanskog stinja, prezentacija turistima lipota ovog kraja. Normalno, za spomen ploču žrtvama fašizma, koju su itnili ustranu, nema povratka??

Sva ta silna lova se mogla preusmjerit u korisnost, jer od staze nikakve koristi ( 5 miliona kuna ), izgradnje prometnica u sigurnosti vozača i šetača.

Čitan, Jutarnji list, da je na tom potezu, Vlaka, poginulo dosad 20 nedužni ljudi.

Jednim slučajem san umra od straja upravo tu. Sa jedne strane dica a sa druge u susret ogromni šleper. Odanija san i bar pet minuta sta sa strane da dođen sebi.

Evo i na stranicama Slobodne neizostavnog načelnika koji po običaju sve objašnjava po svoju, krivce traži drugdje a sebe ističe ko velikog dobrotvora siromašne općine na čijem čelu je priko dvadeset godina. „Zaboravljaju ovi koji me optužuju koliko san dao, a i dalje ću.“

Sjajno, njega se ne smije kritizirat. Bože sačuvaj da su to normalni ljudi. Ljubomora i zloća.

A on bidan nije kriv što sve glasove crpi iz svog mista Neorića, dovoljno mu bez ostatka da ostane na vlasti. A kad mu je dovoljno što bi on oda okolo i radija svoj posao, ulaga, na dobrobit ostatka općine.

Evo ja san jedan od onih koji nešto plaća u proračun, iako gori stalno ne živin, koji jasno i glasno kaže da je uradija mizerno i ništa za ostatak područja. Zato virujem, ma znan, da sve čini za svoje rodno misto i možda ponegdje di mu spava pokoji siguran glas.

Kaže da će radit i dalje na dobro općine što podrazumjeva da će se kandidirat. Valjda će imat protu kandidata.

Što će nam nezavisni načelnik kad on nije kadar uradit ništa korisno? Što će nam takova vlast koja služi samo sebi? Sramota za HDZ da nije kadar istaknut svog kandidata. Mnogi moji zavičajci su konačno skontali da u odnosu ponuđenih političkih snaga oni nam jedini mogu pomoći. A imaju, ja to znam, koga i ponudit. Nama je ovdje hijerarhija vlasti nasušno potribna.

Što će nam „stručnjaci“ za ceste, iz našeg kraja, koji su stavljeni na čelo ŽUC-a sa SSS i PTSP-om.

U strahu od novih žrtava, uzdan se u razum i pomoć SDŽ-a kao i Vlade RH-a.

SUTJESKA, VIČNI DOM HEROJA

Davno smo ja i moj Marin, naš vetivi solinjanin, pohodili bistri izvor rike Sutjeske, zelene padine Tjentišta, di se vodila jedna od najznačajnih bitaka u drugom svjetskom ratu.

Vrime biži, nestali su svidoci, ma posjete bivaju sve bogatije onima koji se ne stide te slavne prošlosti, uloge njihovih predaka, kako bi odali počast, poklonili se i poručili da je uloga NOB-a bila značajna i velebna u kršenju fašizma koji je zavija Evropu u crno.

Zašto Sabor, Vlada RH, ne nalaze potrebito da se uključe u te spomen epopeje, to valjda ni njima nije jasno? Evo uprav sad, sa čela Sabora se grmi da smo već deset godina u savezu onih koji štuju vridnote civilizacije, što poručuje da smo i sami takovi. A jesmo li? Malo sutra. To nam služi samo u prilikama za vani. Doma se drugačija priča dipli.

Zašto gromoglasna manjina pokušava osporit značaj NOB-a, reve do zaglušivanja, zašto se povjesne činjenice na mizeran i pokvaren način iskrivljuju, kad cila Evropa slavi te dane.

A ja postavljan sasvim logično pitanje. Kakav je to moždani ljudski sklop koji nije u stanju skontat najobičniju životnu jednažbu.

Onaj sklop koji slavi izdajnike, mešetare, sluge okupatoru i što je najgore bezuvjetno poklanjanje najlipši dilova Hrvatske fašističkim okupatorima.

Zašto ne priznaju ulogu Partizana koji su sve to vratili i sebe metnuli uz rame onih koji su zaustavili zlo koje se više ne smije ponoviti.

I još jedna činjenica koju nikako da peškaju. Partizani se nisu borili za novu Jugoslaviju, jer ona koja je prethodila, kraljevina SHS, nije vridila pišljiva boba. Partizani su se borili za slobodu svog naroda! Ako netko ne kuži, sam sebi je problem.

Nakon izvojevane pobjede nad fašizmom, pobjedničke sile su kreirala granice u Evropi. Jasno ko zora. Tražili su i našli, po njima, recept za Balkan. Nova Jugoslavija je plod dogovora, kao što je rascjep Njemačke, savez SSSR-a i niz drugih područja.

A to što je mržnja ostala, to nam ničeg dobra nije donijelo.

ZASTAVA RAZDORA

Već dugo u meni stoluje jedna dvojba. Pitati, pisati, ili ne!?

Svi smo svidoci silnog isticanja domoljublja sa strane pojedinih „viđenih“ branitelja koji svoj braniteljski ratni staž nikako da zaključaju u trajnu vridnost već sa tim mašu čak i do dosade.

Ok, nitko ne spori nečije zasluge no kad se uz te zasluge prilipe upitnici onda pomalo to trune. Jasno je svakomu hrvatu da nije bilo onoliki broj branitelja, da se status isprostituirao što škodi upravo onima koji nebi smili olako prelaziti preko te činjenice.

A činjenica jest da su tu više ništa ne može prominit. Naprosto se i ne želi.

Mene brine, pitam zato, isticanje zastave za koju se nisu borili jer ona nije službeno takova već povjesna sramota. Svaku malo bivamo medijski, i životno, upoznati da je ona njihova jedna jedina i da nikako ne kane priznati drugu koja im ne paše no nemaju ništa ni kontra nje.

Dvojnost, i dvojba, su najgori oblik pristupa nečemu tako bitnomu. Ako si u potrebi da stalno ponavljaš svoju ulogu, zašto pobogu skrnaviš svetinju za koju su dati mnogi mladi životi? Zašto mašeš nečim što nema vezu sa čašću Domovinskog rata.

I još jedno čudno spoticanje. Pitanje na koje nikako da se odgovori. Dali je u Domovinskom ratu stvorena ili obranjena Hrvatska?

RASPAŠOJ NA SEVIDSKIM SIKAMA

Koliko smo moćni u EU pokazuje niz primjera di nas članice slijede.

Najnoviji primjer je poljak u Sevidu. E da je sam!

Lola ekspresno prigrlija domaće običaje. Kupija parcelu tik uz more. Izgradija kuću. I nastavija. A kako? Tako ni domaći se ne usude. Sve bez dozvole iako sumnjan da nije upoznat sa pomorskim dobrom. Došla inspekcija, sud ga kaznija a on nastavija.

„Rekli su mi da sam plativši kaznu legalizira radove.?

Tko mu je reka? Zašto je povirova?

Sve u svemu, da puno ne palamudin, i Sevid i svaka vala je u opasnosti jer vandali sa lovom ne mare za zakon a da im se sa nekog mista pogoduje u to ne triba sumnjat.

Sevid nema vodu ni kanalizaciju! To ne preči administraciju da nas ne tretiraju ko Bol na Braču, ko Makarsku, ko Bašku Vodu. Osobno san svidok projekti koji su nastali sa lovom iz EU-a, a koji su potom napušteni. Bitno da se konta koliki postotak smo povukli a svrsishodnost, kog’ briga.

Cisterne su naša sudbe, sadržaj je mizeran. Uzurpacija jede puteve, javne površine i sike.

Ma lako za vodu i kanalizaciju, snalazimo se, no zašto je dozvoljeno uništenje tog , ZAISTA, bisera našeg srednjeg Jadrana..

Takav stampedo bezobrazluka ritko da se može i zamisliti.

ČUDAN ODNOS PREMA VLASTITOM PROSTORU

Da nisan tridesetogodišnji akter prostora, i da nisan svidočija nekim prominama, nebi zna za granicu između SDŽ-a i ŠKŽ-a.

A ta granica je toliko čudna, uglaono neobjašnjiva tako da bi doša u Sevid moran dva puta proć kroz ŠKŽ i ponovo se vraćat u SDŽ.

No nije problem u tomu, problem je u odnosu ovih dvije županije prema svom prostoru. Prije par godina, jednu dobru trasu puta se počelo uređivati tako da je osvanula prelipa i široka cesta da bi potom sve bilo prekinuto i ostatak ostao isti, neuređen. Ozbiljno san mislija kako je naša SDŽ to uradila a da put zapada počima ŠKŽ.

Ma vraga, obratno. I sad jedno pitanje. Koji interes ima ŠKŽ na tom rogu di nema stanovnika ni mjesta da uredi put a SDŽ –u nema interesa iako na tom dilu ima naselja koja su njezina u sklopu općine Marina.

Zašto tolika razlika u interesu? Zašto Sevid nije u sastavu ŠKŽ-a možemo samo žalit, jer bi očito imali uređene puteve, vodu i drugu infradstrukturu.

Ni Općini Marina, ni SDŽ-u očito nije stalo za tu svoju fetu na samom zapadu. Digli su ruke od tog prostora pa se čini ko da su SDŽ i ŠKŽ dvi potpuno različite „države“.

Zbunjujuće i teško objašnjivo!

NACRTAJ ME NJEŽNO

Već se krenulo u ponovljeni natječaj jer prvi nije uspija?

Triba renomirani slikar koji će izradit portret izvjesnog Dragutina Ranogajca, bivšeg predsjednika HOK-a?

Svi znademo da je obrtništvo na kolinima, da im baš ne gra kako triba no Bože moj kakoš živit bez ulja na platnu 80 x 70 cm.

Ne znan dali ću uvridit obrtnike no meni se povraća nad ovom činjenicom. Di će sa tim portretom? Komu triba ta faca, jedna od mnogih na raznim čelima propalih udruženja?

Više nije tamo. Čini mi se mlad čovik koji triba još puno delat do penzije. Zašto sam sebi ne naruči portret već oće da se iz sredstava koje uplaćuju obrtnici naplati taj ne mali iznos.

-Sine Luka, ti ko slikar, portretisa, moga bi se javit na natječaj HOK-a za izradu portreta, ulje na platnu 80 X 70 cm…

-Evo trčen!