Grad Solin ZP Izdvojeno

MRAVINČANI U KOLONI SMRTI

Solin Live

 |  ruj. 27, 2019

Foto/tekst: Solin ljepota koja ne prolazi

Zanima me hoće se netko od današnjih vlastodržaca i njima sklonim sjetiti što se dogodilo na današnji dan 1943.

MRAVINČANI U KOLONI SMRTI

Petnaest dana, noć i dan, gotovo svakodnevno, Nijemci su na Mravince tukli topovima i bacačima s kliške tvrđave. Nije bilo neoštećene kuće, a neke su i do temelja porušene. Četiri osobe su poginule u prvom naletu i više njih je ranjeno. Ono što nije bilo sklonjeno u tunelima, u kojima se kopala tupina, pobjeglo je iz sela u polje. Svjedok događaja, Jure Marović, priča:
»25. rujna s posla krenuo sam u Mravince. Tamo nije bilo ni žive duše. Nađoh mještane u polju gdje su se sakrili po grupama … Preko noći smo spavali u potoku, nas oko tridesetero, ljudi, žene, djeca i starci. Kad je sutradan, 26. rujna, naišla njemačka vojska, izvuku nas iz potoka, postrojiše, i oficir nas upita:

Što radite ovdje? Jeste li partizani?

Mi smo seljaci, pobjegli smo u svoja polja od bombardiranja sela«, objasni Ruđero Fonzzari na njemačkom jeziku.

Da ste u kućama za petnaest minuta, osiono zapovijedi Nijemac.

Požurismo, svrativši u potok da uzmemo robu, kad se pojaviše drugi Nijemci.

Izlazite svi gore! Brže!, zapovijedi oficir na hrvatskom jeziku. Ljudi pomriješe od straha.

Nijemac ubi našeg druga, Fila Perka, mirno, bez riječi, iako taj pedesetogodišnjak nije dao nikakvog povoda. Tu odvojiše žene i djecu mlađu od petnaest godina. Sad ljude zahvati još veći strah, neopisiv, užasan. Više nitko ne misli da će biti spasa. Jedino se očekuje strijeljanje.

Popodne nas odvedoše put Kamena, gdje nas prebroje i strpaju u kuću ispred koje postaviše stražu. Ujutro, 27. rujna, bilo je tiho, vodili su nas preko Splitskog polja. Ne čuje se uokolo ni pucanj ni vrisak … U koloni se nalazi po nekoliko članova obitelji. Nas je trojica braće: Kruno, Grga i ja; tri su brata Rogulja: Marko, Nikola i Ante; tri brata Tente: Špiro, Petar i File; Nikola Tente i njegov sin Mate koji ima tek šesnaest godina; Rogulj Nikola i njegov sin Ivan koji je zašao u sedamnaestu godinu; Ante Ražan ima šesnaest godina…

Cestu prođosmo poslije šest sati, te nas zaustaviše u polju (na mjestu gdje se danas nalazi bolnica Križine) … i tada započne. Na desnoj strani ubijen je Cikle, Dankin otac. Dvojica, trojica strijeljaše bez riječi, mirno, profesionalno, i onda odjeknu zlokobna komanda:
Lezi dolje!

Legosmo potrbuške, počela je vatra po nama. Iz pušaka i strojnica. Krikovi i jauci miješaju se s pucnjevima. Ante Drnas, sav u krvi, odskoči od zemlje i prkosno se okrene fašistima:

Pucajte fašisti, imat će tko i nas osvetiti!

Kad je prestala pucnjava, jedan me stari hvata za nogu … Sav sam u krvi od drugih, a i mene je ranilo u butinu. Čujem Nijemce, idu stratištem i provjeravaju ima li još tko živ. Stišćem zube i prekidam disanje. Jedan me Nijemac jako udara nogama u stomak, ali se ja uspijeh suzdržati da ne trepnem. Ispod mene lokva krvi … Više ne čujem hod stratištem. Ostah tako još desetak minuta te se podigoh.

Nikoga nema, Nijemci su odmaglili prema Splitu … Iz mase mrtvih tijela izvukli smo glave nas dvanaestorica ranjenih, te se razbježasmo na razne strane, a ja sam išao prema Mravincima…

Dva dana je kiša padala po mrtvima i ranjenima koji su u mukama umirali bez ičije pomoći. A onda, tek kad je kiša prestala, župnik sela je izmolio da se naprave drveni sanduci za mrtve i prebace na Lovrinac. Bilo je to 29. rujna.«

U ovoj koloni smrti stradao je pedeset i jedan Mravinčanin