ZAGORO MOJA
Ante Tešija
MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO: NUŽNOST (ANTI)POLITIČKOG AKTIVIZMA
Katarina Jakšić
8 godina portala Solin Live, 8 godina Plenkovića, 2 godine rata u Europi…
Što sve može stati u 8 godina novinarskog aktivizma? Osim 2 mandata jednog premijera, 3 godine pandemije, tektonskih lokalnih, nacionalnih i globalnih pomicanja na šahovskoj ploči svijeta u kojem živimo.
Nismo u Putinovoj Rusiji da se novinarski aktiviti moraju bojati novičoka ili metka u glavu, u najgorem slučaju nećeš biti podoban za lukrativne državne pozicije.
Tako da se aktivisti mogu osjećati prilično sigurno za svoj život, ali nesigurno za neke poslovne prilike, natječaje, subvencije.
Ne možemo se buniti, o Plenkoviću može pisati bilo tko, postoji pluralizam mišljenja.
Jer kad postoji udar na slobodu mišljenja, kad vlast prati o čemu razmišljaš, situacija u kojoj se nalazi 150 milijuna Rusa i milijardu Kineza, to je već zastrašujuće.
Koliko znamo, bar nas ne prate sivi SOA agenti sa spremnim otrovom u džepu.
Uvijek ima ljudi koje politika ne zanima, možda smo svi bili jednom u toj fazi. I to je u redu, ne možeš nekoga prisiliti da bude zainteresiran za ono što djeluje tako suhoparno.
Ali neizbježno je pitanje zašto su stvari takve kakve jesu, zašto nemamo infrastrukturu, zašto trebaju desetljeća da se izgradi jedna brza cesta, zašto Josipa Rimac drma cijelom Vladom, zašto nam je netko uzeo poticaje najbržim prstom.
Misli globalno, piši lokalno
Razmišljamo globalno, ali imamo jako mali doseg. Paradoksalno je da Veliki Vođe, koji imaju globalni doseg, razmišljaju uže od lokalnog. Uvjerena sam da Putin razmišlja isključivo o svojim neprijateljima, ništa šire od toga. Oni koji bi mogli učiniti svijet boljim traže nove Navalne i nemaštovite načine kako ih smaknuti. Ne želim ni pomisliti o čemu razmišlja Kim Jong Un.
I još jedan paradoks je da se o takvim personama najviše piše, zato jer imaju najširi doseg. Kakav globalni efekt može biti veći od toga da pritisneš dugme na nuklearnom obaraču?
Ono što rade ljudi na poziciji moći utječe na sve nas. A ono što mi radimo utječe na naša 2 metra kvadratna.
Nužnost aktivizma
Mislim da je nužnost da se bavimo politikom. Ako ništa, bar da ih ometamo u njihovoj svemoći, poput antivirusa koji ne dopuštaju da hakiraju cijeli organizam, čitavo društvo. Aktivizam je taj protuotrov koji se konstantno mora ubrizgavati da to neprijateljsko tijelo ne bi preuzelo cijeli organizam. A za aktivizam su potrebni oni koji će se žrtvovati; u Rusiji je to Aleksej Navalni i čitav niz novinara i opozicionara koju su stradali od strane režima. U Hrvatskoj su to Drago Hedl i Dežulović koji stalno moraju na sud zbog tužbi zbog „javnog sramoćenja“.
Kod nas su to novinari koji će dobiti nebrojene tužbe od sudaca, političara i drugih s pozicije moći. Aktivizam je čisti volonterizam, ne primaš plaću nego ti plaćaš dodatnim stresom, živcima, posjetima sudovima.
Svi smo mi Aleksej Navalni?
Baš naprotiv, Navalni je jedan od 150 milijuna. Jer ostalih 149 milijuna i 999 tisuća ne bi se vratili u Rusiju u sigurnu smrt. Ono što je važno je poruka koju je Navalni donio sa svojim likom i djelom: smrt za ideale. On je ubijen, ali prije toga je razotkrio čitav niz korupcijskih afera, između ostalog vilu vrijednu milijarde na obali Crnog mora sagrađenu samo za Putina. A ta razina korupcije za nekoliko tisuća puta veća je od razine u Hrvatskoj, tako da možemo samo zamisliti koliko su braća Slaveni opljačkani od svog voljenog vođe.
Prije rata u Europi koji je počeo prije točno dvije godine nismo ni bili svjesni koliko odluke donesene u drugim zemljama mogu utjecati na nas. Rat u Ukrajini odjeknuo je kao nuklearna reakcija, utjecalo je na sve, a najviše smo to osjetili na cijenama.
Tako da, sve je povezano, i Solin, Hrvatska i Rusija. The show must go on, aktivizam s lokalnim, nacionalnim (možda i globalnim) udarima ide dalje.
