S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MENI NJET, NAPRID ŽELE I GLORIJET

Ante Tešija

 |  srp. 24, 2019

Nedavno san pokrenija, sa stranica ovog našeg portala, inicijativu za konačnin riješenjen zapuštenog, zapišanog, posranog i ostavljenog prostora u, i okolo, Glorijetu.

Drago mi da se bivši ministar Marić spustija do Solina i poklonija sve to gradu Solinu.

E, sad se očekuje tko će taj sveti prostor dobit u dotu. Tek sad se očekuje odgovornost i namjera. Iz iskustvenih primjera može se očekivat „pojmljivo“ biranje.

Znan da će mnogi ovu moju kolumnu nazvat imenon koji nije prikladan, no ja moran tu ugurat i sebe jer mudrost kaže da je najljudskije pričat o onomu što si proživija i čemu si svidočija. Normalno, da to ispričaš na istinit način.

A ja do istine puno držin. Uz nadu kako će se mnogi prepoznat u istom doživljenom, i pronać motiv da ustraju.

Kad se tamo 90-ti dokotrljalo niko drugačije vrime, kad se iz svih grla urlalo što narod želi čuti, jedna parola je posebno, mnogima, parala pažnju.

„Sve nepravedno oduzeto za vrime komunističke strahovlade treba da se vrati u vlasništvo stvarnih vlasnika“.

Mislin da je to jedina parola koja bi na referendumu dobila 95% glasova. Tih 5% su oni kojima se baš i ne vraća.

Sad vi već grintate, di je tu poveznica?
Pa „čuveni“ ministar Marić je davno dobija jednu kuvertu, potpisanu mojin imenon i prezimenon, preporučeno na ministarstvo, u kojon je jedan podnesak sa pitanjem okolo imovine jednog čovika komu su 1949 g uzeli plodnu oranicu kako bi se na njoj izgradila četverogodišnja osnovna škola u Raduniću. Taj podnesak sadrži i zahtjev za povratom imovine jer uz njega su priloženi i neki dokumenti, pravomoćno sudski, kako taj čovik nije dobija ni jedan dinar naknade niti zamjensko zemljište.
Ko da vas čujen. Ne može on o svemu vodit brigu. Normalno da ne može, no svjesni ste kako su ministarstva oboružana zaposlenicima za sva pitanja i za sve odgovore.

Ja odgovor nisan dobija. Od njega očito i neću jer je na izlaznim vratima no da se ne nadam odgovoru, lagao bi. Sad mi je da čekam. Pišem novi, sadržajni podnesak, kojim tražim očitovanje novog ministra društvene imovine uz nadu kako će pronać mrvu vrimena i očitovat se.

Danas san pojmljivo sasluša oproštajnu besidu spomenutog ministra, proguca puste brojke koje je iznija no malen čovik se osjeća jadno kad spozna da je nitko i ništa ako ne pripada odabranom „krdu“ prioriteta.

Posao ovog ministra je nešto najjednostavnije i najlakše za obavljat. Nema tu mudrovanja, znanja, reformskih zahvata. Spisak državne imovine imaš, pa naprosto diliš. Zakonito oduzimaš, jer imaš mehanizme svog ministarstva pravosuđa, i pošteno vraćaš, raspoređuješ i prodaješ. Čarolije tu ne stoluju. No ostaju puste sumnje, nedorečenosti i pitanja. Puste mogućnosti koje su skrivene, daleko od očiju javnosti.

Slučaj ovog čovika iz 1949 g. ni približno nije bitan za ovu državu, ministarstvo i ministra Marića. Ali ima jako važne pokazatelje.I poruke. Dokazuje kako je pojedinac sa svojim zakonitim traženjima samo nepotribna mrvica prašine na trpezi di se bogato kusa. Taj namet na „čistoću“ valja pomest.

Taj čovik iz 1949 g. ničim nije kontrira oduzimanju važnog obiteljskog posjeda, pitanje je ima li tu uspješnosti, pa se nameće zaključak kako je stvorena nova Država zapravo svrha i cilj novog pogodovanja, nove klase beskičmenjakja, ništa bolja od one koju je srušila. Borba za jednakost podrazumjeva sasvim jasan cilj, no kad se ta borba pretvori u još veću nejednakost, e onda je vrag doša po svoje. Čemu puške, pogibelji, ranjavanja, sakaćenja, rušenja, protjerivanja i domoljubna paradiranja kad smo, očito, stvorili sliku na sliku. Samo sa jednom razlikom. Sad nam to čine naši.

Noga u guzicu je ista, bila ona od Steve ili Stipe. Od Ivana oli Jovana.

Veliki Vlado Gotovac je stalno isticao jednu mudru spoznaju: „Ako na svjetu postoji i jedan čovik bez slobode, cjela planeta nije slobodna“.
Dodajen. Ako se iz dva potpuno ista slučaja, dva stanovnika Hrvatske, jednog nagrađuje a drugog ponižava, onda Država Hrvatska nije ispunila svoju svrhu. Ona se samo, na krilima manipulacije, pridružila liku i djelu svoje prethodnice.

Država di se vraća, raspoređuje, poklanja i prodaje oduzeto, ako i na jednom primjeru zakaže, tada ta Država i nije po mjeri čovjeka koji se za nju borija i izborija. Tada to nije poštena Država. Ona je u službi „prioriteta“ koji su nametnuti pod savršenon maskon demokracije.

Crkva, mnoge institucije, gradovi, županije, općine i „važni“ pojedinci lako dođu do svojih potraživanja, no pojedinci suprotnih ideoloških uvjerenja teško stižu do svog cilja. Naprosto ih se ugura u smrdljive škafetine pokvarene administracije i ostavi da vrimenom sagnjijaju.

Gloriet je poklonjen mom, našem, gradu i to me posebno raduje, pa ćemo pojmljivo pratit kako se razvija ova moja usputna stanica za svakodnevnih šetnji uz našu božanstvenu riku.

Uvjeren sam kako će se to odvijat pod budnim okom javnosti, nas kojima je stalo, a posebno raduje buđenje mladosti Solina koji se ne mire sa jasnim propadanjem prostora na koji su osuđeni da žive.

Sa posebnim ću teretom pratit sudbinu onog čovika iz 1949 g. te upregnut svu snagu i um da ta nekretnina ne završi u rukama jednog buzde koji slučajnom političkom moći u SDŽ drži svih za jaja i ne dozvoljava razumu da prevlada.

Njemu ne udovoljit, kula od karata se ruši.

Njemu udovoljit, pir može da nastavi programom veselja i komotnosti.

Možda san i nepravedan prema bivšem ministru. To je samo pretpostavka, mogućnost. Naime, redosljed odlučivanja podliježe provjerama. Moguće je da se ministar, ministarstvo, obratio službama SDŽ, moguće je da je dobio povratni odgovor, a najmogućnije jest da su mu oni „nakitili“ odgovor koji nema „dvojbe“.

Na kraju iskrena poruka. Svima.
Ne dozvolite da vaše bude njihovo.
Onog momenta kad to dozvolite, kad odustanete, vi ste suučesnik i pomagač nakaradnom virusu koji galopom osvaja daljnje prostore i nameće svoja pravila di više kirurški skalpel javnosti gubi mogućnost intervencije.