|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MAMIĆ NA REZERVNI POGON…ONAKAV GLORIJET VIŠE NJET… pačići UBIJAJU PAČIĆE…

 

MAMIĆ NA REZERVNI POGON

Gospe moja da mi je znat di je bija Maminjo u doba samoupravnog socijalizma?

Po svemu sudeći, nigdi bitno. Nit se on nečim iz tog doba hvali, nit je negdi zabiljuženo. Njega je istovarila nova „demokracija“, dugo ga skriva mrak, pa kad je bidan konačno ugleda svitlo, progleda, započe jedna velebna karijera stazon do nebesa.

Probuđeni „komunisti“ ga ipak sustigoše, ma ode on u Međugorje među svoje.

Veli mi moj prijatelj.

„Neman ni rezervnu gumu, a kamo li Državu“

Stvorili smo ga, češimo se.

OGORSKE TRIŠNJE ZA TICE NEBESKE

Ovi dana san svoj stari život izložija pogibelji. Rodile mi u Raduniću trišnje. Pune krošnje, crvena boja se vidi iz daleka, a ja koji san ih dugo čeka, nisan tija ostavit janjci jednu. Dobro se nisan skršija.

Čitan ovi dana kako je Ogorje ovu godinu proizvelo 20 tona tog slasnog voća a svi su izgledi kako će ih pozobat tice nebeske i zeleni zlatari.

Kukaju moji ogorani kako ih nemaju komu prodat. Otkupljivači nude 5 kuna po kilu.

Ka’ san pobra svoje, donija u Solin za podilit, nikin kupovnin poslon san oša u Lidla. Nu ti Boga draga i oni prodaju trišnje. Iste moje. Tugarke. Ma malko već crne. Aj da vidin cjenu.

Skoro san pa na guzicu. Cjena sitnica. 49,99 kunića po kilu.

Kako san napunija frižidere a već pomalo nam i ogadile, odlučin podilit prijateljima. Jedan meni posebno drag mi poruči kako mu je štrapac poć do Solina, a tako bi ih rado zoblja. I sitija san se. A da ti ja njih pobro pošaljen u inbox, a?
Kukaju moji ogorani da fali POLJOPRIVREDNA ZADRUGA.

Bogati, ko ju je ukinija? Smetala. Ka i sve što se tribalo prinit iz omrženog totalitarnog „jada“. Satari, sori, uništi, pometi,odnesi….

A jednom davno, tamo okolo osandeseti prošlog stoljeća, oša san gori vidit starce, upitat šta triba i tako. Pita me mater kad ću prominit staro auto. Ja velin da mi fali ništo dinara. Ona će, koliko? Ja bubnen. Ona ode po šudarić u kojem su bile lipo zamotane novčanice. Na, jel dovoljno? Je. Otkud ti?. Upitan sav u čudu.

„A dite moje ja ti svaki dan uzmen dva važa i put Vrbe pobrat kupine, drinine, gloginje, pa kad naberen dovoljno, uprtin sivca i na Ogorje u zadrugu. Izmire i brte moj odma plate?

SKORUP STUDENACA I AGROKORA ODE PRIKO GORA

Studenac ode poljacima, Agrokor rusima.

Ostadosmo na Tomyia.

Vrag nas lipi odnija. Nismo kadri ništa normalnog učinit. Sačuvat svoje. Zar nan se zaista ništa ne isplati?

Kako to da Poljaci imadu interes bavit se trgovačkim košarama a naše gazde to ne zanima. Godinama blejimo o radnim mistima i samo to se ističe kao gospodarstveni smisao. A šta je sa dobiti? Zar ne postoji silna dobit koja se seli di gazda oće. Ovi poljaci, ko i rusi, sigurno dobit neće ulagat u infrastrukturu, stanove, kulturu, socijalu….. Kume moj evo ti tvoja mizerna plaćica a skorup ide priko granice.

Taman danas san iz vremeplova Slobodne peška informaciju kako su se komižani na veleban način riješili svog Neptuna, ribopređivačkog pogona.

Bija san suradnik teg sjajnog poduzeća, tiskali smo im u Slobodnu miljune omota, ko i Sardini iz Postira. No taj pogon im je posta teret. A u taj pogon uz more, moga si komotno naslagat škatule da srdela sama ulazi unutra. Ka šta je tribalo sve sorit, tako se i tu umišala politička genijalnost pa se sva oprema dala u prodaju.

Aj da je to kupila koja Država uz more, moglo se razumit. No ode to za siću rode moj u Beretinac kod Niša u Srbiji. Srbi sve namontirali, sumnjan da to nisu uradili naši, povukli pusto srdela iz Maroka, spakovali i na tržište. Paz’ sad ovo. Izvozili i u hrvatsku.

Ali postirska Sardina i danas niže velebne rezultate, što je dokaz da se može kad se turne u prave ruke.

ONAKAV GLORIJET VIŠE NJET

Ma baš san se razvedrija kad san dozna da ona rugoba na dnu Gospina otoka, zvana po francuskom, GLORIJET, gre u dnevni red GV Solina.

Još ako je moja primjedba utjecala na to, isplatilo se.

Gledan zgradu nove Crkve. Bit će velebna. Okoliš se uređuje i ne sumnjan da će za našu Malu Gospu zasjat u savršenu sjaju. Okolo rika sa svojin krakovima, nebeska stabla…

Govoriti o vjerskom turizmu je izlišno. Mogućnosti su ogromne. I sad recite pravo ima li mista onon rugobi doli, sa razbivenin staklima, ispišanin kamenon i ruzinavin stupima.
Radujen se početku radova.

PAUKU NAGRADA ISKRENOSTI

Pa mi je na pamet intervju sa Šibensko Kninskim županom Paukom, u nike novine, ne spominjen se koje, di me zapravo oduševija. Toliku iskrenost odavna nisan doživija. Čovik zaslužuje titulu iskrenosti.

Koliko me pamćenje služi on je izvalija da po cile dane radi na zbrinjavanju PARTIJSKOG kadra. Mrtav ladan se pohvali sa tom činjenicom, znajući kako mu je zagarantirana nedodirljivost na poziciji.

Nemojmo se lagat. Istu takvu politiku duperaju i drugi župani, gradonačelnici i načelnici, svih političkih stranaka. Ako netko misli da je SDP drugačiji, vara se. Meni samo drago što HNS i HGS ŽK nemaju dovoljno duge vlast-krakove jer što ta bratija radi, graniči sa bludom.

Evo, volija bi znat, a znan da neću doznat, ko je platija radove priključka sa brze ceste Trogir Solin, na samom početku od Trogira, za novu pumpnu stanicu.

Investitor oli ŽC???”

SDP PRKOSI ZAKONIMA FIZIKE

Bero fizičar prkosi svin zakonima fizike.

Tjelo uronjeno u problem, istog povećava za količinu uronjenog.

Bero, uvjeren u svoju „navrnutu“ veličinu, ne primjećuje cunami koji samo što ga nije bubnija u glavu. Toliko samoljublja, toliko ispraznosti i slipoće, teško da će neko u budućnosti SDP-a nadmašit.

Aj dobro, on je zaluta i ne zna šta bi dalje sa sebon, ma me buni šta ovi okolo njega glavinjaju ko da su zavezani sa neprekidivin lancem i mirno čekaju njegov skok sa litice.

Ako nešto ne razumin, to je ovi prkos kontra samog sebe. Toliko straja partijski patuljci imaju u prsima da se zucnit ne usude. Zašto? Što će im ta izoliranost? Jedino valjda iz interesa. Zapravo se članstva u svim strankama svode na šansu „zgrabi“.

Pripada san liberalnom opusu i to tek od 1997 g. jer do tada san samo promatra sprinteve u različita krila. Jedini san valjda u Hrvatskoj koji je iskoristija mogućnost da nametne ukidanje stranke i prizna nepotribnost. Ovoliko stranki virovatno nema ni jedna druga Država.

Di je oša liberalni đir u Hrvatskoj, svima je jasno. Poija sam sebe.

PROTIV INSTABULSKE, U PRODUŽETKU, NA PENALE

Slušan da se skupilo dovoljno potpisa kontra Instambulske i to nakon pusto dana od krajnjeg roka. Ako nešto ima rok onda se taj rok mora ispoštovati. Te liste su trebale drugi dan u jutro biti na stolu državne ustanove, zadužene za ta pitanja.

Slažem se sa tvrdnjom potpisnika kako im nije tribalo zabranjivat djelovanje u nekim gradovima jer se to kosi sa osnovnim demokratskim načelima.

Pa ako si već nervožast zbog tog čina, šta da radimo sa očitom manipulacijom igranja produžetaka za vlastitu korist.

pačići UBIJAJU PAČIĆE

Pačići u Nike dresovima, u pratnji paun roditelja sa modernim kamerama, povedoše rat do istrebljenja kontra bidnih pernatih pačića, koje je bidna majka neuspješno pokušala spasiti, negdi u kvartu „civiliziranog“ Splita.
Rezultat. Nike uvjerljivo pobjedija perje.

Vrag vas odnija na odgoju. Jadnici u ljudskom liku. Nus pojavnici u društvu. Niste ni svjesni kako ste upravo proizveli buduće bandite i bezosjećajne mišine.

Nisan još naiša na vaš video di veličate svoje „heroje“, di se ponosite na „obrambenom“ mehanizmu vaših gnjilih proizvoda.

MLADI BI DA LJUBE, BILO DI

Domoljublje postaje sve starije, stranije i tanje. Rjeđe je, a ono šta je ostalo biva začinjeno obiljužjem tek interesa. Sve manje se kliče Domovini i vridnotama koje domoljubi od zanata nude. Mladi ljudi peškaju nika druga pravila, pravila brez granica i ograničenja. Oni bi da dišu, da se razvijaju i stvaraju budućnost. A budućnost nije kvalitetna u skučenom prostoru.

Dosta im je urlikanja. Dosta im je gaženja po ponosu i dostojanstvu. Dosta je ispraznosti i repriza predizbornog obećavajućeg đuveđa. Derneci izlaze iz mode.

Sve manje i manje se dičica klanjaju „veličinama“. Dičica brzo uče pa su naučila kako decibeli deranja nisu razlog pokorstva i sluganstva. Svit je širok, granice se ruše a znatiželja i tako buja. Tisnoća guši.

Ovo što se dešava na autobusnim i želježničkim kolodvorima ništa dobrog ne donosi Domovini. Ti mladi ljudi ne odlaze iz avanturizma. Oni su naprosto potjerani. Poruke su im poslane onog trena kad su se počeli osjećati ko građani drugog reda, kad im je školski drug, susjed, poznanik, ukra priliku zbog pogubnog uhljebničkog biznisa i kad su shvatili da su reforme samo maska navlakuša.

Oduševija me mladi južno korejac koji se nastanija u Kaštelima, sa roditeljima, otvorija turistički bizninis i dovlači sve više svojih sunarodnjaka u Hrvatsku.

„Ja volit Hajduk i Hrvatska, puno“.

Bile su to riči na kraju intervjua.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.