Komentar dana ZP Izdvojeno

LAVOVI IZ SOLINSKE FAVELE

Neven Gabrić

 |  ožu. 22, 2017

Foto: Solin Live

Ninčevići, dio Solina koji neodoljivo podsjeća na poznate brazilske favele, nekoć je bio po poznat po čvrstim momcima, lavovima s periferije grada. Bili su strah i trepet gdje god bi se pojavili, kondukteri u autobusu broj 16 bili su rjeđa pojava od velebitske degenije.

Budući san se i ja od malena zna potuć i nikad nisan da na se, tako san i upozna sve solinske tučare od kojih je velika većina bila upravo iz Ninčevića. Bili su ka mušketiri, svi za jednoga, jedan za sve, uvik pravi na krivom mistu, a iza nih je ostaja samo krš i lom.

I danas se uz čašicu prepričavaju brojne dogodovštine tih momaka, danas redom ozbiljnih obiteljskih ljudi, no u jednoj stvari se svi slažu, sve te pizdarije koje su radili, svi neredi i nestašluci bili su u većini slučajeva njihov odgovor na nanesenu nepravdu, kako njima, tako i ljudima oko njih.

Kako sam se ko mali divija njima, družija se s istima, a i tuka bezbroj puta, tako se danas opet istima čudim kako mogu trpit ovu nepravdu u svom mjesnom odboru, u svom vlastitom dvorištu, istu onu zbog koje su do jučer išli glavom kroza zid.

Nemaju normalnu autobusnu stanicu, nemaju pješačku stazu, a i onu koju imaju vodi direktno u potok. U njihovo vrime su imali i osnovnu školu, a evo danas je nema, i tko zna kada će je dobit. Nemaju onog svog igrališta u kojem su se okupljali, stoji samo ruševina, zemlja.Bacit na male branke kraj škole u Ninčevićima, e to je bija podvig. Krvavih se kolina izlazilo, al popuštanja nije bilo. Balotaško igralište u kojem je Miki vlada također je izbrisano s lica zemlje.

Znam da u nekim i danas živi ona iskra, hrabri su i dalje ali došla su nova, moderna vrimena, neki od njih se bore preko fejsa, svoj stav izražavaju preko lajkova i komentara. No, duboko u sebi znaju kako to nije dovoljno, triba nekad lupit šakom o stol i reć dosta je bilo.

Iman osjećaj kako su izgubili volju, satrali su ih ovi lokalni dušebrižnici, pustim obećanjima su ih ubili, dok su čekali na ostvarenje obećanog izgubili su na snazi i sad me podsjećaju na one lavove koji su dugo vrimena proveli u kavezu i sad kad su im otvorena vrata oni nemaju volje izać van.

Ja se trudim pomoći koliko mogu, ne perom već tastaturom i mobilnim aparatom, fotografijom, al osjećan se ki solinski Don Quijote, a svi znamo protiv koga se on borija i kako je završija. Kad bi mi barem malo dali ruke, kad bi se probudili i zaurlikali ki Zagor u darkvudskoj šumi, da se cili Solin zatrese, stvrdlo bi se govno u guzicama tih šupaka koji su vam otupili kandže.

Probudite se dok još nije kasno, zbog vas i vaše dice, zbog Solina koji nam je svima pri srcu i u srcu, ne dajte na se ka šta nikad niste dali, vaš glas i vaša pojava su i danas pojam za sve. Iza vas bi osta nered, al ste bogami i uvodili red.

Braćo moja, tribamo vas.