S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KRIVAC SI ONOLIKO KOLIKO DOZVOLIŠ

Ante Tešija

 |  velj. 3, 2023

RUPE O’ ZLATA

Naveliko se bruji o poznatoj rupetini u Dugoipolju. Za one koji nisu baš o svemu informirani, čuvena rupetina je progucala dosta miljuna eura i sad još triba potrošit za zatrpavanje.

Nadali se vridni dugopoljci olimpijskom bazenu, svitskim takmičenjima, zimskom banjavanju, dok sa Mosora priti leden.

Ništa, Ževrnja projekt gadno zavida. A lipo je krenija, divili smo se svakom novom „kontejneru“ na terenu i moram priznat da sam i sam bija glasni birač takove vrste sposobnih političara. Dok sam sebe nije zavida.

A sićan ga se dok san obilazija SDŽ , njegove službe, protokolira „na kile“ papira da mi se dozvoli ulagat na didovini. Đaba mi. Nisan bija po guštu. Nisan piza kod njih. Oko na nekretninu bacija koalicijski mu kumpanjo i ko to smi zabucat.

Slušan jučer na radio Splitu polemiku gdje dvije županijske vjećnice govore o problemu školstva u SDŽ-u te normalan um može skontat kako bi se sa lovon koju san bija spreman dati moglo puno toga uredit tamo di još ima dice. Ali ne, interesi su zajebano nasađeni te, amo se ne lagat, bolila je ona stvar Ževrnju za opći interes kad on putem predsjednika Skupštine, koalicijskog zeta, montira sudsku tužbu u dokazivanju nedokazivog.

A Župan je tada triba mene jurit i nudit mi da trošin. Moš mislit.

Jednom za ogorskog Derneka san ga direktno na ledini ispod Crkve Sv. Jure upita, ljudski, što je sa mojim traženjima? On pojma nema o čemu se tu radi! Očito čovik nema vrimena pročitat dopise di se izričito traži da mu se dostavi u ruke.

Današnja županijska vlast, i Župan, su tu nemoćni jer je prethodnik zakrakuna rješenje, čeka se nekakva sudska odluka.

A što sa rupetinon? Septički’ jama gorika, ko i šire, fali.

ZAVISI TKO PITA

Već san dopizdija sa jablanovin suvin granama. Umorilo to pa više i ne pensan, dok nisan spazija na parkingu Novog Glorijeta misto di se sa jednog otrgnula, buron, suva podeblja grana.

Učinak pada, nepoznat.

Slobodna nas je izvjestila kako je u odgovoru odgovorenih odgovorno odgovoreno da će suve jablanove grane i njihovo šišanje ić’ na javnu nabavu jer tobože Grad nema komunalnu mogućnost da sam podriže tu gnjilu tvorevinu.

HGSS, kojeg san se udostojija upitat za mišljenje je doslovno reka. „ Nek nas Grad kontaktira i eto nas.Inače se ne smijemo petljat.“

Zašto u papirima za gradnju stoji klauzula da postotak zelenila na parceli treba biti ispoštovan kad je svima jasno da se toga skoro nitko na drži. Riže, pila, kreše se di ne triba a tamo di triba nema se volje.

Sve po zakonu, pravilima, jedino grana po glavi može kako, i kad, oće.

A DI ĆE MONTIRAT PLOČU

Često me put nanese pored mista di je nekoć bila rodna kuća Don Lovre Katića, solinskog, i inače, velikana, te sa pažnjom osmotrin di će to vlasnik montirat kamenu ploču na „rekonstruiranu“ kamenu kućerinu.

Po poučku mućkog Načelnika, na mineralnu vunu, kojom se i inače oblažu novogradnje, to je nemoguće. Mogla bi se zalipit od kartona, kamena nikako. Očito je da se isti belaj i ovdje dešava kao i u Muću.

Skela još ne dopušta normalan uvid, no vidit će se uskoro u kakvom je „luksuzu“ živija naš Don Lovre Katić..

Najbolje ploču turnit poza kućetine, ko i tablu sa podacima o rekonstrukciji, pa kom se gleda nek izvoli malo zaobić.

Ionako se oko ove rabote puno toga zaobišlo.

NE DIRAJTE SPOMENIKE

Svaki spomenik je sa razlogom postavljen da svidoči. Razlozi su isklesani u srcima onih koji spomenik nude na dugoročno susretranje prolaznicima kroz život. Taj spomen šalje poruke, tumači neko vrime, da se ne zaboravi, a skoro svaki od njih ima i svoju privatnost jer se oko njega okupila skupina koja ima različit interes i razlog. Diranje u ta sveta zdanja je zadiranje u privatnost. Rušenjem se izražava samo mržnja, rušitelj ne dobiva ništa već samog sebe predstavlja ko opasnog bolesnika, kukavicu, jer tradicionalno se šporka rabota odvija bez svidoka pod okriljem noći.

Dug vrimenski period smo svidoci divljanja oko tih zdanja. Dugo to već traje i ne kani stati. Zašto?

Grozno je saznati da se kod Trilja na tle bacija spomenik Blaženom Alojziju Stepincu. Normalno, počinitelj zasad nepoznat.

Nepoznat po imenu i prezimenu, ma potpuno poznat po karakteristikama koje bi svaki psihijatar ispisa kao nalaz i dijagnozu.

NASILJE NA SVAKOM KORAKU

Svidoci smo svakodnevnog nasilja na našem prostoru, ledi krv u žilama spoznaja koje monstruoznosti su u stanju uraditi bolesnici kojih je popriličan broj okolo nas.

Jaegues Derrida je dao definiciju stanja. „Naš svit, globalno, je svit nasilja. Fizičkog, psihičkog, ideološkog, socijalnog, ekonomskog, političkog, religijskog……“

Šarolika je lepeza nasilnika. Naprosto su razasuti i dobro kamfulirani da često pri saznanju bivamo zgranuti otkrićem. Nasilje ćući u njima, čeka tren „sazrivanja“ a društvo nespremno da zabrenza tu pošast. Kasni. Gdje i kako?

U odgoju. Prva stepenica, najvažnija, jer poslije je sve „nadogradnja“. Pozobljano i „naučeno“ u samom stasanju se teško preusmjeruje te ne čudi kako moć nasilja nezaustavljivo guta svoje žrtve.

Dica se uče da žive u svjetu mržnje. Kako protumačit kad klinac amater na nogometnom turniru „profesionalno“ rabi poruke starijih, širi tu bolest i balast kojim nam je društvo opterećeno i zaraženo.

Zašto dici oduzimamo ditinjstvo?

IMA LI ODGOVORNOSTI

Ode i ružno pače, izvana, na bubanj prodaje. Ode nešto što nam nikad nije tribalo. Ode ljudska pohlepa, neznanje, kurčenje na teret proračuna. „Prodaje“ se Spaladium arena u Splitu.

Nema straja, kupit će to netko. Zar je i cjena ikada bila problem. Skalaji dok se ne rišiš tereta.

A jeli ona teret? Nije. Kad je već tu, kad već može poslužit svrsi, zašto pobogu rasprodajemo izvor zarade. Što mislite da će netko kupit onu gromadu da joj se divi? Da će unutra gojit gljive?

Ne, tamo će netko svoj kapital oplodit. Tamo će netko, nas iz okruženja, gulit za uslugu koju će nudit. Zašto mi to nismo mogli? Zašto Split to tako ne shvaća? Ne, oni će naplatit dug i boli ih kita za prostor u srcu grada.

Zna se odavna da smo linčine, nesposobni i halapljivi. Zna se da nam nije do truda kad moš prodat i požderat.

Eno se i čaroban otok „srce“ prodaje. A zna li prosječan hrvat čega smo se već odrekli? Ne zna a što je još i tragičnije, nije ga briga.

Zašto se čudimo stanju oko zapošljavanja u hrvatskim šumama. Sve je istina jer se tako radi od lokalnog porta do vrha. Od devedesete naovamo. Zašto se čudimo, sami sebe lažemo, kad je SMS najmoderniji način „sređivanja“ stanja. Ma di god takneš imaš slično stanje. HŠ su već na kolinima. Siče se bez reda i smisla, balvane izvozimo, produkt uvozimo. Triba li podsjećat kakovu smo drvnu industriju imali? Netriba.

Zato je nesposoban i pohlepan idealan savez da se preko toga nesmetano obavi šporka rabota.

A tu šporkicu dokumentirat SMS-ovima daje novu dimenziju blesavosti aktera.

Dokle? Dok budemo imali što prodavat. Lager se opasno tanji.