Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

KOJU TAJNU MI SKRIVAMO U ZAMRZIVAČU?

Katarina Jakšić

 |  velj. 25, 2019

Foto: SL/ilustracija

Nedavni slučaj koji je potresao zemlju i stigao čak do New York Timesa i Washington Posta toliko je bizaran i tragičan

Nevjerojatno je da osoba može živjeti sa takvom tajnom dva desetljeća (i živjela bi doživotno da nije slučajno otkrivena). Osim što je ovaj slučaj dobra reklama za Končarove škrinje, također je dobar primjer kako smo mi u stanju funkcionirati, bez obzira koliko se nevjerojatno to činilo.

Fenomen negacije

Kako možemo desetljećima živjeti uz leš? Zato što koristimo obrambeni mehanizam nijekanja, ili negacije. Sposobni smo negirati nešto tako krupno kao što je leš bliske osobe u zamrzivaču. I svejedno biti funkcionalan. Naš mozak ima sposobnost iznegirati stvarnost i živjeti kao da se nešto uopće nije dogodilo.

I normalno funkcioniramo sve dok jednog dana ne nestane struje. Onda se naša tajna počne odmrzavati i širiti nesnosan smrad. Tek po smradu okolina detektira da se nešto strašno dogodilo, i da je bilo zakopano.

Kad ćemo zaviriti u svoj zamrzivač?

Naravno, ne moramo skrivati pravi leš, onaj zbog kojeg ćemo završiti u zatvoru. Možemo skrivati simbolični leš, zbog kojeg možda nismo prekršli zakon, ali dovoljan je da budemo stigmatizirani i da nas doživotno obilježi.

Glavni lik Zločina i kazne, student Raskoljnjikov počinio je zločin, ali nije mogao živjeti sa svojom savješću. Na kraju je odlučio da samo izvršenje kazne proporcionalne zločinu može biti pravedno. Bilo bi puno bolje da svi imaju taj mehanizam, da savjest regulira naše postupke, da ako smo već napravili nešto loše, ne bježimo od kazne. Ali problem je da nekad savjest zakaže, a nas se ne kazni već se moralno deformiramo pod utjecajem našeg nekažnjenog zločina.

Raskoljnjikov je mogao jednostavno potisnuti počinjeni zločin, ostaviti svoje leševe u škrinji. Ali savjest mu je brzo javila da ne može živjeti s tim.

Obrambeni mehanizmi su načini kako se mozak nosi sa postupcima i doživljajima koji su toliko traumatični i neugodni da ih nije lako podnijeti. Pomoću tih mehanizama ljudi se udaljavaju od neugodnih misli i osjećaja, a većina ih je nesvjesna. Oni štite našu psihu, pomoću njih preživljavamo i možemo biti funkcionalni. Projekcija, racionalizacija, kompenzacija, fiksacija, sublimacija – nekad mogu biti koristi, ali češće su štetni.

Naime, loša strana tih mehanizam je da odgađaju suočavanje. Zbog njih držimo svoje imaginarne (ili stvarne?) leševe zakopane u dvorištu, duboko u zamrzivaču, ili u šifriranim porukama Whatssupa.

Upoznaj sebe. (Sokrat)