|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KO ĆE NAM LIČIT DICU

 

 

PONUDA, UVRIDA!

Slušan naočitog, obrazovanog i demokratski biranog Predsjednika Vlade kako slavodobitno tumači paket pomoći koju su odobrili svom narodu, tj. nama. Sama suma odvajanja je poprilična, ma to nije dar već je to normalna raspodjela našeg, kako bi tribalo i biti, a ovako se siromaštvu zamaglija pogled tobožnjim dobročinstvom.

Taman dok tučen ovu rič čujen koliko ću ja jednokratno dobit ko invalid – umirovljenik sa mirovinom cca 500 eura. Kontan i zaključin da ću moć sebi osigurat barenko 70 kava u mom kafiću Akademija. Koje prikladno ime!

Slušan dalje puste brojke i ne snalazin se. Od struje, priko plina do glatkog brašna i jaja. Izložba grafikona.

Mnogima će ovi paket bit u trenutnom zadovoljenju, ma ja san skeptik i nisan kadar aplaudirat.

Ja bi da živin u društvu di se paketi ne dile na ovakav način. Ja bi da mi dica rade posal za koji su školovani. Ja bi da se oporavi industrija, da se cila Slavonija uzore i zasije, da se građevinarstvo osovi na noge, da škverove ne vode manekeni propasti, da se hrastovi trupci pilaju ma upotrebljavaju u domaćoj drvnoj industriji.

Ja bi da se INA vrati u naše ruke, da se Podravka ne prodaje, da Varteks nastavi šivati veštite, da TOZ proizvodi olovke, da Pliva bude naša, da imamo naše banke, da se telekom vrati nama, da se grade nove bolnice, novi domovi, novi vrtići, nove školske dvorane.

Ja bi da se radi ko što se radi u normalnim društvima. Đaba nam tražit razloge i skrivat ih, jer oni su samo u nama. Ja bi da se uvate svi lopovi, da im se oduzme što su ćapali i pusti da se muče a ne da ih se strpa u zatvore i rani.

Puno bi ja tija, tija ne tija niko me ne obadaje.

Gren u svog likara jer me priprema za operativni zahvat, puten nabasan na red kontejnera punih smeća i njega, starog susida, kako u rukavicama sa štapom traži pvc boce.

-Ima li ih?-upitan.

-Pa nađe se pokoja.- iznenađen i pomalo postiđen odgovori.

-Što ne gledate na televiziji evo još traje objašnjenje kako nam je dobro i da će bit još bolje?-pokušavan bit duhovit i razbit nelagodu. Čovik je inače dobar ko kruv i nije mu teško namaknut još koji euro prpajući po smeću.

-Sinko moj, meni neće.- uzme kesu Lidla i ode suprotnim pravcem.

KO ĆE NAM LIČIT DICU?

Danas san svidočija trenu, mada to već odavna znamo, da priti opasnost kako u skoroj budućnosti neće bit dovoljno likara da nam liči dicu. To su tvrdnje jednog likara koji uskoro gre u mirovinu ka što gredu i mnogi drugi a da nije osigurana zamjena.

Nisan na čistu što bi pametna reka na ovu očito istinitu tvrdnju.

Dok puste udruge trabunjaju kako se borba u ime obitelji triba svestrano podržavati, dok oni stajači pred bolnicama „mole“ da se rađa što više dičice, da je smrtni grij pobacit, dok klečavci svaku prvu subotu u misecu nešto svoje mole, dotle se zaboravlja da dica imadu potribe na putu da bi postali zrili ljudi.

Opće ludilo je zavladalo našim društvom di se vode nepotribne bitke oko sporednih pitanja dok o stvarno važnim pitanjima malo kog’ je briga.

Zdravlje je najvažniji segment svakog života a zdravstvena skrb najvažnija „disciplina“ koja obvezuje društvo na najaču mobilizaciju.

Napredak u zdravstvu je vidljiv svuda van naših granica, ma mi u zdravstvu pokazujemo kako se može uredno nazadovat.

Davno, ka’ san bija dite, zabolilo me. Grezo san drća pod sukancen dok mi je majka turala kalumilu na ispijanje. Uplašili su se. Muć i ambulanta su daleko. Jedino prevozno sredstvo je bija naš tovar. Stari ga natovarija samaron, mene zamotanog u sukanac posija i pravac na put od desetak kilometara.

Tako je to bilo u ono vrime kad je falilo svega.

Uredno me primija doktor Pave, cilog ispipa, zaboja inekciju, da pirule i uputija nazad. Pet dana san sklupčan leža pod sukancen a šesti san već tura balun na Podima.

Što bi bilo da nije moj tovar poslužija, da na Muću nije bilo dotura Pave?

Možda danas nebi pisa ovu žalopojku u vezi našeg zdravstva.

Ljudi, dosta je pizdakanja, okrenimo se normali, posložimo prioritete i pokažimo da smo društvo dostojno poštovanja i postojanja.

Da neće imat ko ličit dicu!?!?

KAD SE SUD NE USUDI

Za razliku od zdravstvenog kadra, pravnog nam ne manjka.

Uz ekonomiju, pravo je najtraženiji faks.

Zdravstvene kadrove nam krade svit no za pravne niko nema potribu izvan granica. A zapravo su i pravni stručnjaci u zdravstvenom điru. Liče društvo. Bar bi tribali.

Da i tu ništa ne štima nije potriba reć ni jednu običnu rečenicu ko dokaz. Praksa je dokaz.

Svaki čovik se uzda u pravdu i pravicu. Uzda se u sudstvo i njihovu čestitost i čast, jer sud i sudac bez toga su samo opasan namet posebnih interesa.

U svojim osvrtima najradije se služim vlastitim iskustvom jer u protivnom mogu zabasat u stramputicu. Kad 23 godine glancaš kameni pod suda u malom gradiću, kad nikako da se riši spor u domeni obične pizdarije, kad bi tu dvojbu moga rišit student prava na prvom semestru a sud ne „može“, e onda je takvo sudstvo bolest koju triba pod hitno ličit.

Svi mi, bar bi tako tribalo bit, dajemo šansu sudu da nas iskobelja iz životni zamki na koje naiđemo.

Uredno sam utužbon potražija potvrdu mojih traženja. Uredno me prva instanca odbila. Uredno sam zatražija lijek kod viših instanci. Uredno su potvrdili rješenje prve. Uz to mi nabili obvezu plaćanja troška u visini pola invalidske mirovine.

Sve uredno do potpune izneređenosti. A o čemu se tu radi? Tražiš samo da ti se odgovori na jasno pitanje. Ništa drugo. Jer sud i sudac su dužni odgovorit na pravni status tvog pitanja. Što biva kad sve istance izbjegnu odgovor već turaju tezu kojom se isprsi njihova „pokvarenost“ a u stvari neznanje.

Jer odgovor je potpuno jasan i meni i njima, no oni ga ne smiju izreći jer bi se uvaljali u možebitne probleme.

Zato je katastrofa što imamo invalidno sudstvo kao i zdravstvo.

Imamo sudstvo koje ne zna odgovorit zadatku, u niz primjera osumnjičeno na nečastivost a kad čovik, kao ja, sve to iskusi kako da ne podvučem crtu u nepovjerenju.

PRIBACI NA NJIZI

Pisa san o „velebnom“ primjeru kako udruženje gospodarstvenika predlaže riješenje skidanja zuluma sa njihovih leđa. Jednostavno.

Nama skini njima natovari!

Bože, koju mudrost je prosula predsjednica HUP-a. Ekonomija na naš način. A mislili ste da nakon zdravstva, pravosuđa, nema više dvojbi.

Ovakva ekonomska mudrovanja koja oni predlažu ulaze u prostor pokvarenosti. Pazi načina.

„Uvođenjem poreza na apartmane, čitaj turizam, odnosno podizanjem opterećenja na prihode ostvarene rentom, kompezirao bi se gubitak rasterećenjem rada kod nas, a što je najvažnije poslala bi se poruka da se cjeni rad i obrazovanje, ispravila nepravda u poreznom opterećenju.“

Ekonomista san sa puno staža, sa diplomom koju nisan kupija u Mostaru, pa ponešto razumin ovo područje. Potpuno se slažem sa lipon i šesnon predsjednicom HUP-a da valja sa HR Vladom raspravit po pitanju tegoba koje ih stišću.

Ma za Boga miloga zašto nije predložila smisleno rješenje već se mafijaški dositila kako drugog utopit dok bi se njoj dobacija pojas za spašavanje.

Ne da je uvridila turistički rad, čitaj rentanje, već je opasno izazvala zdravstvene i pravne stručnjake da sa njima u HUP-u nešto nije u redu.

-Tata, tata, mogu kupit balun. Iman sto kuna.

-Otkud ti sine stoja?

-Naša san u đepu od tvoje jakete.

KRIZA IZBLIZA

Kad čovik ostari, kad se aktivnosti svedu na mirovanje i kad tija ne tija ne možeš bit fizički aktivan, ostaje ti da se snađeš u prostoru vlastita doma.

Ostaje ti ekran. Tv, laptop i mobitel.

Odavna je televizor važan suputnik kroz naše živote. Program jest ono što nas zavida za kauč da u dokonosti čekamo novi dan.

Progam kreiraju neki nama nepoznati ljudi, urednici, te mi ovisimo o njihovu talentu. Vraga o umjetničkom talentu. O profit talentu.

Daljinski je jedan od veoma važnih izuma koji je čovik izumija da mu bude lakše. Ti ležiš a on za tebe radi. Moran priznat da je u mojim rukama veoma zaposlen.

Zašto? Jer san primoran tražit. Puno tražit jer me ne zadovoljava sadržaj ponuđeno domaće .

HRT, NOVA i RTL su perjanice šunda! Tu čovik naprosto malo dobrog može ćapat. Da nije sporta i stranih stanica bojin se da bi se mogli komotno utrnit.

U ove zimske zemane programi su u funkciji potpunog zatupljivanja. Nudi se toliko podcjenjivačkog, za normalno, šund programa, da se čovik upita kud to gre.

Ljubav je na selu, brak na prvu, skidaj kile, ženi sina, kuvaj, BB, zadruga, vanzemaljska strašila, ljudi sumnjivih pobuda……i niz splačina je toliko zaroblo ekran da se čovik sa pravom upita di smo to krenuli.

A tek sapunanje beskonočnih epizoda sadržajnog jada.

-Ženo, oš gledat turke?

-Dakudću, ol su dali novu?

-Jesu, igraju Milan i Galatasaraj u Istanbulu.

-Imali koji poznati glumac, kog smo gledali u dreugizin serijama.

Turci nas nisu uspili osvojit mačem ma sapunicama jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.