|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KARTOLINA IZ POSTELJE

 

 

KARTOLINA  IZ  POSTELJE

Kažedu, a uvirija san se, da kad si bolestan sve drugo gre u drugi plan. Postaje bezznačajno. Težinu tereta tek moš shvatit kad se navali na tvoja pleća pa kad svaki dan, noć, bivaš svjestan da si sam i ostavljen. Doduše ,tu je familija no dalje od tega zaboravi neku pažnju. Svjet je naprosto ujedrija u posebno stanje totalno izoliranog smjera.

Ovakva stanja te „obogate“ svješću jer samo jedna misao, oporavak, biva na tapetu te imaš svo vrime svita da napraviš inventuru priđenog i spoznaš scenarij budućeg.

Mnoge životne zamke se razotkrivaju, logični zaključci sutrašnjeg nameću pa ostane pročišćen „tekst“ tvoje uloge na životnim ti daskama.

Kad si bolestan ne postoji izbjegavanje pokušaja pomoći sami sebi. Svaka ponuđena opcija se zgrabi. No što sa tim opcijama kad ti na stolu osvane svako jutro plih bilih araka papira na kojima si ubiljužen za stručne preglede. Po običaju miseci se tu isprse i valja ti čekat.

A bolest nema strpljenja. Ne razumi ona gužvu po klinikama, ne zanima nju radi li koji aparat ili ne. Ili ga uopće ima. Ona nema ništa kontra veze ako ju posjeduješ. Ona svoj vražji pir slavi.

Dok zuriš u plafon kojeg bi bija red opiturat, dok vidiš, a dotad nisi, paučinu u kantunu svaki vrag ti pada na pamet. Televizija postaje teret pa se otisneš u osamu vabeć san potpomognut tabletama.

Padne mi na pamet. Zašto se mene odmah ne primi u kliniku po pitanju pustih nedaća koje trpin? Zašto čovik mora čekat? Zar skrb o čoviku oduvik nije na vrhu jezika onih koji bi upravljali našim životima.

Tko ih preči da se uvate zdravstva i da nemilice troše na tu kategoriju di nitko nikad ništa nebi ima kontra za prigovorit?

Zdravstvo nam je na dnu. Doduše ne baš za sve. Ogromna masa nas koji smo primorani stajat sa strane odavna smo digli ruke od vire u bolje. Naprosto, dođgađanja nas uvik nanovo uvjere u poganost tog zaključka.

U zdravstvu je dokazni materijal da smo postali društvo na stepenice.

A jebeno se probit na gornje.

SLUŠAŠ I NIJE TI JASNO

Ja razumin da postoje ljudi posebni kvaliteta i da to traži poseban tretman. Oni su naprosto tu kao predvodnici, a predvodnik košta malo više.

Ne postoji sustav, društvo, zajednica koji ne vape za tom sortom individualaca. Sritni su oni koji ih imaju, pa kad su već tu valja to instalirat na odgovorno misto i dat mu toliko naknade u šoldima da mu ne pada na pamet poć drugdje.

Mi hrvati odavna imamo dokazne materijale o našim znamenitim ljudima poznatim širom svijeta. To su naši spomenici, naš timbar, naše dobro.

Imamo li ih danas? Zasigurno da imamo. Di su? E to je teško za odgonetnut. Zašto? Jer smo se politički toliko zabrljali da nam je sustav vrijednosti potpuno iznakažen a mogućnosti isticanja zabrenzane čudnovatim interesima profita. Da se ne lažemo, pripadnost a ne kvaliteta je u prednosti.

Bračni par Dalić misečno ima dohodak u visini, pročitano iz ozbiljna tiska, 290 000,00 kuna. Po toj računici oni spadaju u sam vrh svjetskog poslovnog đira. Zar se i Nobel tu nebi moga nametnut.

Danas je na tapetu muški dija braka jer neće da dade ostavku na misto koje mu donosi toliki „med“,iako je kao odgovoran moralno dužan zbog sranja koje se dešavalo pod njim. Neće jer znade koliko gubi dodatno love po ugovoru kojim se osigurao u slučaju, kriv ili ne.

A ti ugovori spadaju u kategoriju krim djela jer se potpisuju po poznatoj špranci, daleko od očiju javnosti, daleko od jadne trpeze srednjeg sloja koje je sritno zbog brenzanja cjene cile kokoši i kila mljevenog mesa.

DEMOKRACIJA  KREZUBI  JARACA

Kad se to utura u politički cirkus, male su šanse da će ga netko istisnut vanka na početnu stanicu proste avanture.

Evo konačnog dokaza da nam se đaba nadat razumu i da će naprednjaci sklepat izborni zakon i sve druge zakone u službu demokracije. Hrvatski političar je u biti sirovina čudne građe. Tko ne prati djelovanje zrikavca od Šibenika, pobre koji od pojave na političkoj sceni ne zatvara žvalje ma zato iskazuje kako to možeš stalno drugačije. E, taj Zeko je ogledni primjer da smo ga zasrali. On je nečiji izbor, on je nešto obećava, nudija……On je zapravo jedna nula koja se valja za osobnim interesom a to, i slično, kod nas prolazi.

Samo me čudi, što on to donosi vladajućoj stranci? On koji je po njima prosuja toliko „đubra“ da ga ni Cetina oprala nebi. Odgovore znamo, ma koga je briga.

DRUG TITO JE KRIV

Trevija san poznanika koji je cili svoj radni vjek proveja u Škveru. Tamo mu je radila i žena a i sin nakon završenog zanata. Sve što ima zahvaljuje svom Škveru. Kuću na Kili, kuću na selu, i sve drugo mu je omogućija rad na navozima u vrime kad se radilo i dobivalo plaću.

Oša je u mirovinu. Danas se potpuno posvetija selu i sa tugom u grudima priča o tim danima.

-Jozo, jes pročita šta je izvalija gazda tvog Škvera?

-Ne čitan izjave tog jebivjetra. Zbog njega mi je sin oša ća i odveja unuke.

-Kaže on da za stanje u Škveru nije nimalo kriv. Kaže da je jedini krivac drug Tito!

Trga se, ozbiljno me pogleda a što je izgovorija prenosim vam u cjelosti.

-Pizda mu lipe matere, toj izjavija? On lopina koji je zajeba kog je god stiga, on da traži pored sebe krivca. Država mu dala da se bavi škveron ko igračkon, da muze, razori, potira sve ća, i on traži krivca. Zašto je preuzeja posal u koji se ne razumi? Da isćuća što može a potom pune kese tražit „pravdu“. Tito mu je kriv! A zaboravija je pravog krivca. Majku koja ga je donila na svit i Državu koja tako olako dili bogatstvo koje smo stekli zajednički. Uzdan se u metlu koja je očito počela mest ovu šporkicu, nadan se da bi i on moga dobit „apartman“ na duži rok „guštanja“. Da Tito?

 

NIJE  SVE  CRNO

Slušan i gledan ova pusta politička prepucavanja gdje se dokazuje kako netko valja a netko ne. Oporba uvik melje svoje a vlast se zdušno brani. Gadljivo je slušat čime se bave. Lopovluk di god okreneš medijsku stranicu. Bez razlike. Krade se samo tako.

No da nije sve crno pokazuju svitli primjerci pojedinih sredina.

Evo naš Solin. Ima tu materijala za kritiku. Ima tu razloga za grintanje no valja bit pošten i začeprkat.

Otvoren je velebni vrtić u Rupotinama. Dok se od Zagreba do Splita „časte“ tim problemom, dotle jedan mali Grad uredno isporuči svojim najmlađima prostor za normalan odgoj.

Gradi se i cjelodnevni dom za starije i potrebite. Zar i tom spoznajom nije zadovoljstvu mjesto među nama. Uređen je prostor na dnu Gospina otoka, TZ i dječji kutak, izvor Rike je pod radovima a po svim pokazateljima bit će rado posjećivan..

Malo je to koliko potriba još čeka. No za sve je potreban prvi korak a naš Solin je već daleko odmaka.

Palac gori.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.