|  |  | 

Grad Solin ZP Izdvojeno

KAD ZAOREŠ, NIKNIT ĆE….Intervju s Antom

 

 

Već dugo imam namjeru sjesti s dugogodišnjim suradnikom na portalu i malo ga upitati što radi, jer svako malo negdje u medijima doznajem o njegovim aktivnostima po pitanju pisanja i izdavanja knjiga.

Predstavljat ga i nije potrebno jer naši čitatelji svaki tjedan imaju njegovu kolumnu koja na njegov način resetira stanje u našem Solinu a i mnogo šire.

Što bi se reklo, Vlaj posta Solinjanin.

Što ima novog kod tebe?

Pa uobičajeno. Penzionerski, pomalo dosadno, pomalo lino, ma san skonta da se ne isplati te se trudin da izbjegavan stanje beskorisnosti. Kako? Pisanjem. Moran priznat da bi bez pisanja bija ugrožen, zato se ponekad i prisilin na sidenje prid ekranom i lupanjem po tastaturi. Onemoća san i nerado izlazin u društva zabave, jedino jutrom na kavu u moj kafe „Akademija“ i đir od najmanje 5000 koraka.

Zašto to?

Zbog zdravlja. Moji i doktor tako naredili. Omililo mi se pa nije teret. Dok šetan puno razmišljam, ideja padaju na pamet a plod tih dugih relacija je i novi libar aforizama. Naime, kad puno „mudruješ“ izrodi se ta pisana forma pa zastanen i u blokić koji je uvik uz mene ubiljužin i doma doradin. Volin aforizam. Već dugi niz godina ih biljužin. Sad san sve uredija i mogu se pohvalit da će uskoro i zbirka ugledat svitlo dana. Trenutno ih iman 3211 komada. A što je aforizam? Veliki, moj mućanin, Toma Bebić je da odgovor. „Aforizam je najkraći roman, kojeg je napisa najveći linčina.“ Tako nekako. Toj formi se daje slab značaj te upravo UHAH, na čijem je čelu naš Mladen Vuković, budi nadu da se stvar može izokrenut na bolje. Nije to tako jednostavno, moraš bit ćunka za plovit tim vodama.

Znači, novi smjer?

Moran. Šteta to ostavit u ladici. Član san UHAH-a i već u tri godišnja Zbornika iman svoj kutak od cca 30 aforizama. Upravo smo na svjetski dan smjeha imali nastup u GK Marko Marulić gdje se pokazala potriba za smjehom. Jer on je ljek koji bez uputnice i troška pomaže. Dan bez smjeha je izgubljen dan. Živimo u vrimenima stresa, straha, dvojbi i mržnje a sa smjehom se te nemani brišu.

Vidim da ima i drugih novosti!

Ima. Ima na pretek ma koči nešto čega nema. Pogađaš?! Novac. Taj jebivjetar šuškavi određuje naše sudbine i smjer. Bez njega si gola prašina. Danas je lakše napisat neg’ izdat djelo. Nema interesa društva za pomoći. Davno san odusta od nuđenja iako moje nuđenje nije za bacit. Ima smisla. Kad djelo iziđe van tada od prodaje korist imaju potrebiti. No, do daljnjeg san odusta. Uzdam se u samog sebe. Zadnji put san svoje dilo posla na javni natječaj, i nikad više. Uredno san ispunija sve uvjete natječaja a potom što se desilo, čista sprdačina. Legalno odabrat već odabrano. Smišno i neozbiljno. Sam ću.

Kako?

Evo na primjeru moje druge knjige „Život pod Svilajom“ kako san se dositija i uspija dat u tisak drugo izdanje. Od prvog, 500 kom., nije ostala ni jedna kod mene a za divno čudo ljudi ju traže. Svakodnevno iman upit. I dositin se. Upitan tiskaru koliko bi koštalo 50 komada, dobijen cjenu i podilin koliko bi mi, i pošto, tribalo naruđbi. Dođen do brojke 40 po 30 eura, razglasin na fejsu i u trenu ih se 60 prijavi. Tiskat ću 150 novih komada i nadam se zadovoljit potribu. Jednostavno, zar ne.

Nisi ti uzalud bija komercijalni menadžer. Što drugo nudiš?

Uz zbirku aforizama „ma vid’ ti to“ pred tiskom je roman „Opasani sumnjom“, jedna krim ljubavna priča, te autobiografski nasatavak „Život pod Svilajom“ naslova „Cestarev sin“, a odavna je spreman i roman „Spomenar“.

Bome veliko gradivo. Koliko to košta da ugleda svitlo dana?

Strah me i pomislit. Srićon iman neke troškove u kućnoj radinosti moje dice, pomažu, pa me čeka gola cjena tiska a to je brat bratu za ova četiri dila cca četrdeset tisuća kuna. Prednost je što u Solinu imam ozbiljne izdavače; Dom kulture Zvonimir i GK, suradnju kakvu svaki pisac može poželit.

Ima li Grad neki interes?

Nema! Jednom san bija ponuđen da im se obratim pisanim putem, namagarčen jer iman i pismeno da im moj rad nije od značaja i tu staje naš suodnos. Bože sačuvaj da san ljut, doduše jesan na sebe samog. Vlast ima svoje prioritete i tu se neman što petljat. Volin svoj Grad, mislin da san koristan sugrađanin, punim proračun, pomažem u nekim segmentima suodnosa.

Tvoja kolumna je čitana. Ljudi vole na koji način, i kako pišeš.

Istina. Svatko ko piše, bio novinar ili pisac, ima jednu najvažniju želju. To što napiše da se čita. Nema veće časti od onog kad vidiš, čuješ, da učestuju u tvom radu. Bez njih, tj. suradnje, pisanje bi bilo besmisleno. Ljudi vole da netko iznosi na vidjelo i pohvale i pokude. Tu triba bit spreman na sve jer postoje treni kad se netko pronađe prozvan. Kritika je Bogom dana. U svim sferama našeg života i suživota. Pametan čovik kritiku prigrli. Ako je pozitiva eto nove volje, a ako je negativa eto šanse da ispraviš. Izabrani na demokratskim izborima nisu tu da vladaju već da služe. Oni su se dobrovoljno dali u javnost a javnost nudi tebe da budeš na streljani. Sa tim svaki odabrani mora biti na čistu. Ja nisan za mržnju, laganje, ruganje, podcjenjivanje, pa zato moje pisanje kroz kolumnu ima smisao. Zahvalan sam portalu „Solin Live“ što mi je dao tu mogućnost i gdje bez upliva bilo koje vrste mogu izražavat sebe i svoje stavove. To treba cjenit, i cjenin.

Kad će koja promocija?

Navika san se na Dom Zvonimir jer nudi pogodnost. Uređuje se i sa nestrpljenjem očekujemo novi izgled. To je dobar projekt. Kad bude gotov eto me sa promocijama. Mogu ja i u Teatrinu, sjajan prostor i ekipa koja ga vodi, no malo je mista a bez lažne skromnosti moji svi tamo nebi stali. Možda bude neka u GK Marko Marulić u Splitu, možda i u mom Muću jer je gori izgrađen velebni dom pa ako bude volje za suradnjom eto me i gori. No gore nisam baš od vlasti omiljen. Razlog?! Poznat. Petljan se a zašto i nebih. Volija bi i u Sinju imat neko predstavljanje.

Što je s Udrugom podnosvilajskih sela? Sjajno ste krenuli, nestali ste???

Ta Udruga je moja prošlost. Sjajno zamišljen projekt, sjajni suradnici, sjajne akcije, predstavljanje i humani treni. Pomoga san i bija na čelu dvi godine no starost, bolest i neka vrsta razočarenja su me makli. Ma tako je i bilo zamišljeno. Moj cilj je bija stvorit zajedništvo i tako „bubat“ o svim problemima i od vlasti tražit da se malo promisli i o nama. Općina Muć je velika u obujmu a mala u mogućnostima. Isti čovik je dvadeset i nešto godina na čelu. Problemi se kote a on ostaje. Nije problem u njemu, on bolje ne zna, problem je u onima koji gore žive a bez volje da minjaju.

Poruka za kraj?

Ovako, kad ste mi već dali prostor valja ga iskoristit. Moje knjige; roman „Dernek“, zbirka priča „Dođi trišnje su sazrijale“, zbirka poezije „Usidreno vrime“, roman „Od Budimpešte do Radunića“, kao i drugo izdanje zbirke priča iz ditinjstva „ Život pod Svilajom“ su na prodaju. Posjedujem određenu količinu. Prodaja je pod posebnim motom. Pomoć bolesnima. Svaka kupljena knjiga će nekomu pomoći, kupac ima nju za sebe a meni je motiv da nastavim. Javljanje SMS-om, telefonom, u inbox ili pri susretu.

mm

ABOUT THE AUTHOR

Vlasnik Solin Live portala...