ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Josip Matijević: “JELENINA CRKVA NA GOSPINU OTOKU”
Solin Live
Prije 1044 godine umrla je hrvatska kraljica Helena. Sahranjena je u crkvi sv. Stjepana na Gospinom Otoku u Solinu. Bio je to, prema Tomi Arhiđakonu, mauzolej naših vladara iz ranog srednjeg vijeka.
Zub vremena, tatarska i turska uništavanja nisu bila milostiva prema ovom prostoru tako da su do današnjih vremena ostali tek skromni ostatci crkve i fragmenti kraljičinog sarkofaga. Jedini je to sačuvani grob nekog našeg vladara- najznačajnija relikvija naše stare državnosti.
Prošle su dvije godine otkako sam na znanstvenom kolokviju ‘Helena Mater’ predstavio ideju da se ruševine predmetne crkve, koje se nalaze sjeverno od postojeće župne crkve iz XIX. stoljeća, otkriju, istraže, prezentiraju i natkriju suvremenom konstrukcijom te da se u tako dobiveni prostor na originalno mjesto vrati sarkofag hrvatske kraljice Helene.
Za kraljicu Helenu, majku udovica i siročadi, pravi vladar mora se osjećati suodgovornim za izgradnju autentičnog humanizma te zajedno s drugim akterima sudjelovati u tvorbi kulture. To predstavlja vrlo hitan izazov za suvremenu akademsku, napose muzeološko-konzervatorsku zajednicu: ne dopustiti smrt starohrvatske kulture nego prenositi njenu važnu kulturnu baštinu na živ i privlačan način novim naraštajima. U tomu nam pomažu dubina, proučavanje, znanost kao i arheološki ostatci ovdje na Gospinu Otoku, kad shvatimo koliko je za suvremenu civilizaciju, počesto opterećenu banalnim i bezidejnim, potrebna kulturalna vjerodostojnost starih vremena.
Nerijetko, hrvatski gimnazijalac ili sveučilištarac uđe u neki muzej i ne uspijeva shvatiti što predstavlja sarkofag kraljice Helene, zabat iz Šuplje crkve ili Trpimirova darovnica; nerijetko se događa da presudan utjecaj koji je starohrvatsko doba izvršilo na formiranje našeg identiteta prođe nezapažen; nažalost, nije rijetko ni to da sami znanstvenici, zapleteni u mnogobrojne rasprave, ne znaju za doprinos vrlo važnih osoba iz tog doba naše povijesti, što je slučaj i sa kraljicom Helenom. Trebamo nove prevoditelje identiteta i kulture u nove jezike i izričaje sadašnjosti, kao što je kraljica Helena bila u svoje vrijeme. Muzeji moraju znati bolje aktivirati kulturalno posredništvo: u suprotnom, ostat će samo u znanstvenim skupovima i publikacijama, izgubit će svoje mjesto u javnom prostoru. Treba vrjednovati i nanovo valorizirati starohrvatsku baštinu, njezine arheološke ostatke, njezine genijalne graditelje i ostale aktere. Kraljicu Helenu ne može se svesti na osobu na koju se pozivamo zbog njezine humanosti i doprinosa u poznavanju hrvatske vladarske genealogije.
Helena treba biti nadahnuće, uzor, jako svjedočanstvo koje danas treba iznova slušati i koje nas pokreće da se s najvećom ozbiljnošću sučelimo s pitanjem našeg mjesta pod suncem u suvremenom globaliziranom svijetu.
