|  | 

Pametnomu dosta

IL’ ĆE SUNCE SVIMA SJATI IL’ GA GLEDAT NE MOGU

sunce filip

 

Bilo je ljeto 95-e, otac i ja na radnom odmoru u Njemačkoj gdje skupa dočekasmo za mene najsjajniji trenutak moderne hrvatske povijesti, Oluju svih Oluja.

Prvi i jedini put sam vidio ćaću zerce “pod gasom”, miješali su se osjećaji ponosa, oduševljenja i  u konačnici olakšanja što smo napokon slobodni. To je došlo iz usta čovjeka koji je taj osjećaj imao s čime usporediti jer je dobrim dijelom kao kršćanin vidio sve zamke komunizma i sistema kojeg smo bili taoci jako dugo, možda i predugo. Ja sam s druge strane, kao mulac od 16 god. bio na početku svog puta pronalaska, otkrivanja i predstavljanja svijetu. Iz današnje perspektive gledano, otvoreno i bez srama mogu reći da se još nisam pronašao, a pitanje je i hoću li se pronaći. To vide svi a najviše osjetim ja i pokušavan se sjetiti datuma i situacije kad je krenilo ukrivo.

Vratimo se opet u to ljeto godine Gospodnje 95-e. Ni oni najpametniji među nama nisu primjetili ni nanjušili da je po svršetku orginalne Oluje počeo piriti lagani vjetrić koji je kroz sve ove godine polako ali sigurno prerastao u oluju koja je svojim intezitetom potpuno zasjenila onu prvu. Danas je i ptici na grani jasno da je to bilo isplanirano do u najmanje detalje. Država je zadužena do ibera, ljudski moral na najnižim granama, perspektive ni u tragovima. Svi se čude tomu, svi osim onih koji su svo ovo vrijeme sve znali.

Jednom godišnje se prisjećamo najsjajnijeg datuma, podjeljeni u dva tabora, onom kninskom i onom u Čavoglavama.

Svatko će reći da je na pravom mjestu, netko će otići ujutro na jedno, popodne na drugo jer je bolja janjetina sa Svilaje, al jedno je sigurno, nitko iz vrha nikad nije i neće biti u ovom drugom taboru. Nije mi namjera ovom prigodom braniti nijednu ideološku opciju, to ću ostaviti onima koji s time pune novinske stupce 364 dana u godini, onaj 365-i se dovuku tamo gdje po protokolu moraju biti, debelog obraza zauzmu stav, pretrpe salve zvižduka i vrate se kući i nastave po starom. Nastave sa pljačkom, otimačinom, davanjem lažnih obećanja, ukratko nastave sa olujom započetom nakon najsjajnije Oluje. Boja dresa se mijenja, igrači su isti. Čak usput dobace da ovo nije mjesto gdje se zviždi, da ima vrijeme i mjesto za to, a to mjesto koje spominju je ono gdje ih najvećim dijelom godine uopće i nema i na kojem su debelo preplaćeni.

Namjera mi je samo ukazati na taj fenomen podjeljenosti koji nas prati kao sjena, koji nas je doveo ovdje gdje smo sad i koji će nas odvesti, zna se gdje; kvragu. Danas kad sebi i drugima čestitamo nasjajniji datum, stanimo na trenutak i zapitajmo se svatko za sebe šta nam znači i čiji je on zapravo, proslavljamo li ga dostojanstveno i slavimo li one koji su nam ga u kalendar umetnuli. Odgovor na svako od ovih pitanja je “ne” i to nije nešto šta bi nas trebalo čuditi, sami smo krivi što ne zviždimo 364 dana, što ne postavljamo pitanja 364 dana, što su nam čelne pozicije jedno vrijeme držali agnostik i ateist, što smo potkupljivi, što nam je život postao kako je moj prijatelj jednom lijepo rekao ” nešto što nam se dešava dok čekamo posao u državnoj firmi “.

Ubijena nam je svaka volja i želja za vlastitim boljitkom, najboljih među nama, naših branitelja, se sjetimo paušalno tek danas, a ostatak godine ih pokapamo i njihov odlazak tretiramo kao normalnu pojavu. Sreća pa u turističkim brojkama dobro stojimo ove godine, tako bar kažu. Sad će se malo uštimat brojke, kako o broju posjetitelja u Čavoglavama, tako i o turističkim prihodima. Sve je to dio pomno razrađene strategije koja je započela onim vjetrićem s početka teksta, a svoju kulminaciju tek treba postići. Buđenje iz tog sna će biti bolno, vremena i situacije su se promijenile, podmladak originalnih kadrova je duboko filtriran, smjena generacija se tiho odrađuje, a karte su ionako davno podjeljene. Tračak nade se vidi u mladim sokolovima koji su preuzeli općinske fotelje i vraćaju minuse dok ih još entuzijazam drži, samo da im pjev ne utihne još dok nisu pošteno ni zapjevali. Kad bi se taj recept mogao kopirati na vladajuću vrhušku imali bi neke šanse.

Ono što se pod hitno treba promjeniti je naša briga za sebe i svoje bližnje, onako kako nas uče Dvije Zapovijedi Ljubavi. Kako je Zeko u to vrijeme najjačeg domoljublja lijepo zapjevao: il’ će sunce svima sjati il’ ga gledat ne mogu !!!!!!!

 

mm

ABOUT THE AUTHOR

Solin Info

Solin Live na Instagram-u