|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

HVALI SE KAD SAM UREDIŠ NE HVALI SE KAD NASLJEDIŠ

 

 

DVADESET GODINA RADA I PONOSA

Lipa Naša u svom krilu ima bezbroj udruga koje svojom aktivnošću zadiru u sve pore društva. Rad udruga je u osnovi podložan korisnosti i od njih se sa pravom očekuju rezultati vridni pažnje. No svjedoci smo i mnogih promašaja iza čijeg se imena skriva korisnost i zahtjev od društva da pomaže a ne nudi se baš nešto posebno. Interes u službi grupa-pojedinac.

To su činjenice, i podaci, gdje još nije pronađen lijek za usmjerenje u opravdanost pa smo svidoci da svaki dan nikne neka nova te se tako na „tržištu“ dešavaju gužve nepotribnosti.

Ritke su udruge koje svojim postojanjem izazivaju ushićenje i ponos na ono što predstavljaju i kako rade.

Mi u gradu Solinu imamo razlog za isticanje jer na prostoru našeg grada djeluje niz udruga vridnih naklona. Jedna od njih je Udruga „Moje dijete“ koja upravo obilježava dvadesetu godišnjicu postojanja.

Uspješnu i na ponos svih nas. Na ponos roditelja i štićenika.

Grad Solin je prepoznao tu potribu te nije bilo dvojbe da se uhvati u koštac sa tom problematikom te smo svjedoci jedne bajke koja traje u prostorijama Zvonimirove ulice. No bajke ne mogu biti čarobne bez aktera a upravo su oni koji vode udrugu najzaslužniji. Roditelji, djelatnici i volonteri. I svi mi koji dajemo podršku u bilo kojem vidu pomoći.

Neću ulazit u pojedinosti, daleko bi ovaj osvrt odvelo, no moram istaći kako su naši štićenici, kroz udrugu, anđeli posebnosti koji malo potrebuju koliko nam puno daju.

Oni su ti kojima moramo, i možemo, dokazat kako smo kadri, i zaslužni, zajedništva jer oni malo traže, materijalno je usputno, no osmjeh, zagrljaj, lipa rič i povjerenje su bogatstvo koje oni najbolje razumiju.

Sritna vam godišnjica dragi naši.

ZAŠTO SE TOLIKO MRZIMO

Mislim da na kugli zemaljskon ne postoji Država čiji se stanovnici međusobno toliko mrze kao u nas hrvata.

Moran priznat da to ne razumin! Zašto? Jer ja zapravo i ne znan što je to mržnja, nemam to iskustvo. Ma znan da je to „ljudski“ osjećaj u rangu neizlječive bolesti.

Suprotnost mržnji je ljubav, razumjevanje, pomaganje, slava životu i svim čarima koje život nudi u kratkoj epizodi srljanja svakog pojedinca. Svjet je pun mržnje, a da nije ljubavi i razumjevanja mi bi odavno bili prašina na jednoj planeti koja baulja svemirskim prostranstvima.

Zašto se mrzimo? Di su korjeni tog zla?

Pokušavam sam sebi objasnit’ ma kako kad sa tom temom nemam bliski susret.

Mržnja se susreće na svakom koraku.

Bombardira nas medijska sačekuša u svakom trenu. Takmiče se razni vidovi društvenog bića da nas uvjere u razloge da mrzimo one druge. Oni drugi ne zaostaju u istoj nakani, te se na frontovima mrzilaštva vode žestoki ratovi dokazivanja. I uništenja!

Devedesete smo se krvlju mladosti dovatili samostalnosti, i mogućnosti, da budemo ono što stalno zazivamo da jesmo. A nismo! Nismo kadri bit normalno društvo koje jedri na krilima zajedništva i interesa u službi generacija koje pristižu.

Mržnja je zlo, ono koje prvo izjeda autora, a da on tog’ bidan i jadan nije svjestan.

NA(VIK)NULI SMO SE

Da se kojim slučajem Car Dioklecijan vrati na par dana u svoju palaču, siguran sam da bi jedna od prvih odluka bila sređivanje stanja oko njegova vodovoda od izvora Rike do Splita.

Pozva bi sve aktere koji su od dana paljenja svitla upravljali njegovim velebnim projektom kojeg je zateka u sramnom stanju, te upita.

– Kako ste uspili uprskat ovi velebni projekt, to u moje vrime nije bilo moguće. Idioti jedni igrate se sa izvorom života, razbacujete se sa zlatnim kapljama, a koliko vidin ništa korisna niste izgradili u očuvanju.
-Ali Care, u tvoje vrime nije bilo demokracije pa…..!

-Pa što?! Što oš reć?- upita strogo Car agu Ivoševića koji se prvi usudija javit.

-U Vaše vrime, Veličanstvo, vi ste sami birali suradnike, postavljali na odgovorna mista, vama su se polagali računi, a Boga mi nikomu se nije ostajalo brez glave!- skrušeno se izjasni Bojan.

-Pa ko vama brani?!-već razjaren Car zaurla.
-Demokracija!
-Dovedite mi tu demokraciju da ja nju vidin.
-Nemoguće. Ona je nevidljiva. Ona je ..
-Sranje! Oš reć da je ona sranje. A zašto?-Jer je ona dovela sranje u naše društvo.

Care dragi, ona daje šansu svakon šuši da se nametne i onda se tu ništa ne može.

Narod je za nju! Štaš?! Ona postavlja podobne na odgovorna mista.

-Pa odgovaraju li?
-Obično ne.
-Pa što ih ne šutnete!?
-Šutnili smo.
-Koga?
-Pa Šutu.

Dioklecijan skratija turneju, pobiga priko Čiova po mrklom mraku.

POSKUPIT ILI NE, PITANJE JE SAD

Trenutno se vodi žestok rat oko namjere vodstva VIK-a da poskupi vodu jer su gubici golemi i neće se moći isplatit plaća.

Ko nikad ranije, izmišalo se za i protiv. Više ne caruje stega pa dva člana iste partije glasuju drugačije.

Blago meni, ja san zaštićen. Koristin vodu na tri špine. Solin, Sevid i Radunić. Zašto san netaknut?

U Solinu moj Gradonačelnik ne čut za poskupljenje! U Sevidu i Muću moji načelnici digli ruku za! I kako san ja to dokon. Pa u Sevidu i Muću moji računi za vodu su netaknuti. Pijen kišnicu a Bog ne naplaćuje.

Doduše, kod ishodovanja dozvola san, ko i svi, platija poveći iznos za oborinske vode i još neke vodne naknade a da nikad nisan vidija nekog iz VIK-a da se muva, i redi, okolo objekta.

E sad da se na Skupštini VIK-a tuku okolo pročištača na izvoru, okolo šuplji cjevi, ja bi bija zadovoljan da se ulaže pa koliko god košta ma kad svi znamo, ajmo se ne zajebavat, da je VIK uhljebistan i da su sve vladajuće garniture u SDŽ-u, gradovima i općinama, di se pije, uturalo kojeg svog člana, rođu, kumče…e onda me baš briga što neće primit plaću.

Moj savjet sjajnom gospodarstveniku Miru Deliću; počmi čistit.

Ne samo gnjile i puknute cjevi!

MOŠ ŠTA OŠ, MA S’NJIMA NE MOŠ

Odavna nisan čuja pametniju dijagnozu o hrvatskom nogometu.

Care Ivkoviću moj naklon.

-Ovo hrvatsko prvenstvo je neregularno.

Dinamu su se odgodile tri utakmice kako bi bidan igra Evropu kup. Zašto? Koji kurac igraju ako nisu kadri u tjednu odigrat dvi utakmice? Ako nisu kadri, a svi u Evropi jesu, zašto se takmiče?! Pazite ovo! Oni se u zimskom periodu mogu pojačat, mogu ekipu pripremit samo tako i sve zaostale utakmice dobit. Sad nisu to kadri i zato Hajduk biži. A dokle će?! Kad se odabere pogodan trenutak, eto Dinama i uzme bodove. Neregularno! Sranje!

Moj slobodan prevod Tomine istine.

PREDIZBORNA RAPSODIJA

Počelo je! Iako je datum izbora nejasan, akteri su krenuli u maraton dokazivanja svoje velebnosti. Zimski san je bija ugodan ma mora se izborit za isto, novi.

Moran priznat, ko analitičar i svidok, da san iznenađen jadnošću poruka koje se šalju u javnost, ma na osnovu iskustva znan da se upravo to lipi na olovku kojon se zaokružuje odabrani broj.

Moramo se suočit sa prostom istinom da nam je glasački puk nepismen. Ne sav, ma oni odlučujući jesu. Svakodnevno promatram, slušam, prosuđujem, svidočim, aktivnostima grla koji u demokraciji imaju isti značaj i vridnost.

Glas je glas i oni se zbrajaju. Količina zbrojenog odluku donosi.

A kvaliteta donosioca glasa nije bitna.

-Slušaj me Sokrate- veli Platon svom prijatelju- vidi ona tri čobana tamo. Njih tri su jači od nas dva iako se nas smatra veličinama dostojnim božanstva.
Demokracija je zavladala ljudskim lubanjama željnim ravnopravnosti.

Zavladala i zajebala ih.

A sićan se ko da je bilo jučer. Moja susida me pozvala na čašu njenog božanstvenog vina. Tko da odbije. Ma mora se čagod i saslušat.

-Ma jes’ ti sinoć gleda ono na televiziji. Oni, Bože mi prosti, smutljivi Gotovac prtlja po ure a ja ga brte moj ništa nisan razumila.

Unda dođe naš Ante, milina ga bilo slušat.

Sve čovik razumi.

Jebi ga, Đapić dobija glas.

DRUG TITO JE TO RADIJA BOLJE

Svaku godinu, što je red, biraju se najbolji. U svim mjernim kategorijama društva.
Znam kako se to radi no ovo zadnje ne razumin. Rezultati su mjerljivi, područje je zadano, akteri uspjeha su nam prid očima.

Lako je za discipline di sat, noga, šaka, pero, kist, nota, nude kandidate, ma gospodarstvo je malkice zajebanije.
Neman ja ništa kontra ovogodišnjeg dobitnika za naj gospodarstvenika ma iman primjedbu. Uvjeti.

Jedno jutro, davni godina pod Svilajon san sa bratom upućen da prikopan njivu na Šikulji jer je tribalo posadit kumpire.
Paralelno sa tom njivom je susidova i isto jutro su na njoj osvanuli naši susidi. Godine li la.

Mi do podna prikopali, oni ostali još dugo znojit se po zvizdanu.

Pita san za razlog mog ćaću, doduše san se pohvalija da smo nas dva puno bolji od njih. Kako me samo odgovor razočara.

Da ja našu njivu ne redin kako Bog zapovida, nebi vas dva do mraka bili gotovi. Ja tu ni travki ne dozvoljavan da se raspojasa, tu moja motika nije zarđala. A njijova, vidili ste!

Zato nagradu za naj, pravo polažu ona baka što je parićala vegetu, i svi dosadašnji mučenici koji su Podravku digli na svjetski nivo sa paletom domaćih proizvoda.
To zna i Martina Dalić!

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.